DEŽULOVIĆ O NAPUŠTANJU HDP-A

Lažno cinkanje pred pukovnikom ULJUDB-e

  • Autor: Boris Dežulović
  • Zadnja izmjena 01.02.2011 21:43
  • Objavljeno 01.02.2011 u 21:14
Boris Dežulović

Boris Dežulović

Izvor: Cropix / Autor: cropix

Boris Dežulović, pisac i jedan od potpisnika pisma kojim su petorica članova Hrvatskog društva pisaca tražila javnu ispriku Velimira Viskovića radi iznesenog o Miljenku Jergoviću u intervjuu danom Vijencu, piše o razlozima zbog kojih je odlučio istupiti iz HDP-a

Nisam zapravo – kao, vjerujem, i ostali potpisnici poziva – očekivao da se Velimir Visković ispriča zbog potjernice koju je, zajedno s urednikom Vijenca Andrijom Tunjićem, zbog 'opravdavanja reafirmacije četništva u Srbiji' raspisao za opakim domaćim izdajnikom Miljenkom Jergovićem. Nije to, uostalom, ni bilo pošteno. Velimir Visković ima pravo misliti bilo što o bilo čemu i bilo komu.
Činjenica da je, osim što je građanin V. V., on i predsjednik Hrvatskog društva pisaca, ne bi trebala suspendirati to njegovo pravo. Zašto bi, uostalom, Visković imao manje prava od Andrije Tunjića, ili svakog drugog tko o reafirmaciji četništva misli isto što i njih dvojica? Ja, recimo, mislim da Velimir Visković svojom izjavom opravdava reafirmaciju tuđmanovskog ustaštva u Hrvatskoj, ali nemam pravo osporiti Viskoviću pravo na to, niti očekivati da me Hrvatsko društvo pisaca zbog toga isključi iz članstva.

Ako sam time otklonio mogućnost da Viskovićevo mišljenje o Jergoviću zbog njegova formacijskog položaja nije legitimno poput Jergovićevog o njemu ili Draži Mihailoviću, postoji li druga razlika? Postoji: Viskovićevo mišljenje fizički može nauditi Miljenku Jergoviću, dok Jergovićevo Viskoviću jednostavno ne može. Razlika je mala, važna možda samo Miljenku Jergoviću, ali jest razlika. Predlažem jednostavan eksperiment: da Visković i Jergović izađu na neutralan, demokratski prostor, recimo na Trg bana Jelačića, i tamo glasno izvikuju svoja mišljenja i stavove, nakon čega ćemo jednostavnim uvidom u medicinsku dokumentaciju ustanoviti tko u Republici Hrvatskoj ima više, a tko manje prava na slobodu mišljenja. Svakome u HDP-u i izvan njega tko sumnja u vjerodostojnost eksperimenta, predlažem da na Trgu, čisto zbog znanstvene znatiželje, stane u obranu Jergovićevog prava.

Metoda je znanstvena, ali rezultati, jasno, nisu obavezujući. Samo zbog toga što Visković podilazi malograđanskoj većini na Trgu, nemam pravo tražiti od njega da se povuče, kao što nemam pravo tražiti da HDP i njegov predsjednik o Jergoviću misle isto što i ja. Ovdje ionako nije riječ samo o Jergoviću: moja je, priznajem, zabluda bila što sam mislio da su HDP i njegov predsjednik dužni stati u obranu hrvatskog, i svakog i svačijeg drugog pisca koji se zbog drugačijeg mišljenja praktički deportira iz vlastite kulture: zbog toga je, ako me sjećanje ne vara, pored živog Društva hrvatskih književnika – ovo 'živog' shvatite prilično kolokvijalno – Hrvatsko društvo pisaca i osnovano.

Posve je stoga nevažno je li Velimir Visković u intervjuu Tunjićevom uljudbaškom biltenu nastupao kao pravno ili fizičko lice, kao urednik Hrvatske književne enciklopedije, predsjednik HDP-a ili V. V. (59): ja ne želim biti članom književnog društva čiji predsjednik već ozloglašeno trodimenzionalno literarno ispisivanje Draže Mihailovića čita kao 'opravdavanje reafirmacije četništva u Srbiji', čak i kad bi razlog bio – kao što, jasno, nije, i utoliko gore - samo u krivom čitanju književnog djela. Zbog toga se, uostalom, pada već na usmenom ispitu u petom osnovne, a kamoli u tridesetpetoj godini kritičarskog, leksikografskog i književnohistoriografskog rada.

Jedno je kad Miljenka Jergovića 'bosanskohercegovačkim srpskim piscem' smatra budalasta hrvatska Wikipedija, a sasvim drugo kad ga iz hrvatske kulture tjera urednik Hrvatske književne wikipedije, i predsjednik društva – podsjećam još jednom - osnovanog upravo s idejom da minira pruge kojim se nepoćudni pisci deportiraju iz hrvatske kulture.

Ponižava me to kao slobodnomisleće, slobodnogovoreće i slobodnopisajuće biće. Ponižava me već i činjenica da predsjednik društva čiji sam član uopće razgovara s urednikom Vijenca i pristaje na intervju za taj bijedni uljudbaški bilten, ponižava me i taj razgovor koji izgleda kao policijsko isljeđivanje u nekom memljivom podrumu zagrebačke tajne policije 1943. godine. Ne mogu, doduše, kriviti privedenog V. V. što nije narodni heroj, pa je isljedniku Tunjiću praktički priznao sve za što ga je ovaj optuživao, ne mogu ga i ne smijem kriviti što se, paraliziran od straha, do kraja informativnog razgovora s isljednikom Tunjićem gotovo izljubio, ali mogu ga, smijem i moram kriviti što je pristao surađivati kao uljudbaški konfident, i iz čistog građanskog mira, posve neizazvan, pred pukovnikom ULJUDB-e Andrijom Tunjićem lažno cinkao Miljenka Jergovića.

Takva kukavica može biti i književni kritičar, i urednik u izdavačkoj kući, i glavni urednik književne enciklopedije, i ministar kulture i bogoštovlja, sve Velimir Visković u Tunjićevoj Hrvatskoj može biti, samo ne predsjednik društva čiji sam ja član.

Kako to, dakako, nije njegov problem, ni problem HDP-a, već isključivo moj, neopozivo isključujem Hrvatsko društvo pisaca od sebe. Odluka stupa na snagu odmah.

Boris Dežulović,
istaknuti borac za opravdavanje reafirmacije četništva u Srbiji i dojučerašnji član Hrvatskog društva pisaca

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi