Veliki umjetnici, pa tako i oni filmski, često u zreloj fazi svojeg života i rada uđu u jedan poprilično razumljiv i logičan, ali za procjenu njihova rada poprilično okrutan modus. Riječ je o razdoblju života i djelovanja u kojem više ne moraju dokazivati da su genijalni, ali im se onda često omakne da iz udobnosti svoje etablirane genijalnosti počnu propitivati što je ta genijalnost sve usput progutala. U takvu je fazu, čini se po zadnjih nekoliko djela, a posebice po najnovijem njegovu filmu, ušao i legendarni Pedro Almodóvar.

Mlađi Almodóvar bio je filmski razbojnik. Razvaljivao je vrata melodrame, komedije i sapunice, pljačkao ih usred bijela dana i od njih slagao filmove koji su bili istodobno urnebesni, dirljivi, vulgarni, elegantni i beskrajno živi. Današnji Almodóvar puno je mudriji, samokritičniji i filozofskiji autor, ali je postao i mnogo oprezniji. Više ne trči za životom. Sjedi, promatra ga, secira, propituje vlastitu ulogu u njemu i povremeno, čini se, zaboravi da život ima ružnu naviku pobjeći izvan savršeno složenog kadra.

Baš onako kako očekujemo

U njegovu zadnjem filmu, 'Gorki Božić' sve su vrline i sve mane toga zrelog Almodóvara vidljivije nego ikad. Film je prikazan u glavnoj konkurenciji festivala u Cannesu, kritičari ga uglavnom tapšaju po ramencima, solidno je prošao u španjolskim kinima i još jednom pokazao da Almodóvar ostaje jedan od rijetkih europskih autora čije filmove publika iščekuje kao događaj. U glavnim ulogama briljiraju Bárbara Lennie, Leonardo Sbaraglia i Aitana Sánchez-Gijón, a iza kamere ponovno je već dobro poznata Almodóvarova ekipa – Alberto Iglesias za glazbu, Teresa Font za montažu i produkcijska kuća El Deseo za… produkciju, jelte. Sve izgleda upravo onako kako od Almodóvara očekujemo. Možda čak i malo previše.

U središtu priče nalazi se Elsa (Bárbara Lennie), redateljica koja je nekoć, kako saznajemo odmah na početku, režirala 'kultne filmove', a sada za (vrlo lagodan) život zarađuje režiranjem reklama. Elsa pati od migrena i napadaja panike, a glavna je fora u tome što si nakon majčine smrti odbija dopustiti žalovanje. Radi, juri, organizira, kontrolira, pokušava nadglasati tugu vlastitom učinkovitošću. Tijelo joj uzvraća migrenama, paničnim napadajima i gotovo nepodnošljivom osjetljivošću na svjetlo, pa je liječnici prisile na odmor.

U njezinu je životu i mnogo mlađi partner Boni (Patrick Criado), vatrogasac koji povremeno radi kao striper i koji bi u nekom drugom filmu lako mogao ostati tek zgodan ukras u kadru. Almodóvar ga, srećom, piše kao neočekivano toplog, razumnog i emocionalno najstabilnijeg lika cijele priče. Elsa radi odmora odlazi na Lanzarote s prijateljicom Patricijom (Victoria Luengo), čiji se brak raspada pod teretom nevjere, dok u njihovu krugu važnu ulogu ima i Natalia (Milena Smit), žena koja pokušava živjeti nakon smrti vlastita djeteta. Sve tri prožete su snažnim osjećajima zbog gubitaka, a Elsa njihove ispovijedi upija s gotovo profesionalnim refleksom. Sluša ih kao prijateljica, ali ih istodobno već pretvara u mogući filmski materijal.

No povrh svega toga Almodóvar vitla svojim najvećim dramaturškim adutom ovoga filma. Elsa, naime nije jedina glavna junakinja 'Gorkog Božića'. Postoji i glavni junak iznad nje – dapače, junak koji je stvorio Elsu. Slavni scenarist i redatelj Raúl (Leonardo Sbaraglia) bori se i muči s pisanjem scenarija, čija je glavna junakinja – upravo Elsa. Ona, dakle, čak ni u univerzumu ovog (očito auto-) fikcijskog filma nije stvarna osoba nego njegov (a možda i Almodovarov) ženski alter ego, njegova fikcionalizirana verzija. Raúl živi s mlađim partnerom Santijem (Quim Gutiérrez), ali njegov je najvažniji odnos onaj s dugogodišnjom suradnicom Mónicom (Aitana Sánchez-Gijón), ženom koja godinama organizira njegov život, amortizira njegove krize i, kako će se pokazati, nesvjesno mu posuđuje i vlastitu biografiju.

Smije li umjetnik koristiti tuđu bol?

Tu 'Gorki Božić' postaje nešto mnogo zanimljivije od obične melodrame o žalovanju. Njegovo središnje pitanje glasi: ima li umjetnik pravo koristiti tuđu bol kao vlastiti građevinski materijal? Svaki književnik, scenarist ili redatelj to, naravno, radi. Umjetnost se ne stvara u vakuumu. Ona nastaje od razgovora, sjećanja, tuđih rečenica, obiteljskih tragedija i ljubavnih brodoloma. No u ovom se filmu postavlja pitanje o tome gdje završava inspiracija, a počinje eksploatacija? I postoji li trenutak u kojem autor prestaje biti empatičan promatrač, a postaje emocionalni vampir?

Almodóvar je prema sebi ovdje iznenađujuće nemilosrdan. Raúl nije simpatična projekcija velikog umjetnika, nego čovjek koji iskreno voli ljude, ali ih gotovo automatski pretvara u materijal za sljedeći scenarij. Upravo zato završna scena u madridskom parku, u kojoj se Mónica konačno konfrontira s njim, predstavlja moralno središte filma. Ona ga ne optužuje zato što je izmislio priču, nego zato što je njezinu bol pretvorio u svoju umjetnost bez dopuštenja, a zatim od toga još napravio veliko autorsko djelo.

Riječ je o izvanredno postavljenoj ideji. Problem je, međutim, što sama scena iz dobre ideje zapravo ne izvlači životnu, dinamičnu situaciju za kakve je naš stari znanac i redatelj ovog filma bio specijaliziran. Scena više izgleda i zvuči kao panel-rasprava o etici autofikcije. Mónica govori gotovo savršeno artikulirano, Raúl iznosi argumente obrane, replike uredno slijede jedna drugu, a gledatelj ima osjećaj da prisustvuje završnom poglavlju vrlo pametne knjige. Stvarni ljudi rijetko se svađaju tako uredno. U stvarnim svađama ljudi mucaju, promašuju poantu, vrijeđaju, šute, plaču i poslije se tek nakon nekoliko sati sjete što su zapravo htjeli reći. Almodóvar ovdje više vjeruje ideji nego životu. A to je… nešto što se kod njega kao autora, čini se, s godinama promijenilo.

Kontrola estetike

Slično vrijedi i za njegovu estetiku. Almodóvar je oduvijek bio redatelj koji je volio boje. Njegovi su kadrovi desetljećima izgledali kao da ih je Mondrian dizajnirao nakon nekoliko čaša rioje. Crvena, plava i žuta nikada nisu bile dekoracija nego produžetak emocije. Razlika je u tome što su nekada ti savršeno i efektno obojeni stanovi u njegovim filmovima izgledali kao mjesta u kojima će svakoga časa netko zapaliti krevet, razbiti telefon ili zaliti goste gazpachom punim tableta za smirenje. Danas izgledaju kao luksuzni izložbeni saloni u koje se ulazi u papučama da se slučajno ne ogrebe parket.

Istina, postoji vrlo dobar razlog za takav oblik kontrole u izražajnom stilu ovoga filma. Elsa i Raúl ljudi su koji vlastite osjećaje pokušavaju držati pod staklenim zvonom estetike, rada i umjetnosti. Forma odražava njihovu psihologiju. Ali to ne znači da nije povremeno i zamorna. U jednom trenutku čovjek gotovo poželi namjerno razbiti neku od onih savršeno odabranih dizajnerskih lampi ili vaza na Elsinoj polici, čisto da provjeri postoji li u tom svijetu još uvijek gravitacija.

Možda je upravo to najveća razlika između ranog i današnjeg, da ne kažem 'kasnog' Almodóvara. Nekada su njegovi filmovi izgledali kao da život stalno bježi izvan kadra. Danas kadar vrlo uspješno hvata život, analizira ga i potom objašnjava zašto je pobjegao. Dobili smo više mudrosti, više samokritike i više filozofije, ali smo usput izgubili dio one divne, neobuzdane almodovarovštine zbog koje su njegovi najbolji filmovi istodobno djelovali kao melodrama, farsa, tragedija i tulum koji je izmaknuo svakoj kontroli.

Zbog toga je 'Gorki Božić' dobar, povremeno izvrstan film, ali i film koji ostavlja neobičan okus. Fascinira više nego što osvaja, impresionira više nego što izaziva snažne emocije. Dok Pedro Almodóvar hrabro preispituje vlastiti umjetnički mit, povremeno se učini da je upravo taj mit postao najčvršći okvir iz kojeg više ne uspijeva sasvim pobjeći. A možda je najveća ironija cijelog filma upravo u tome što je redatelj koji je nekoć tako veličanstveno režirao kaos - danas snimio film u kojem je čak i kaos pažljivo raspoređen po bojama.