Pisanje je tradicionalno tih i samotnički čin, proces u kojem autor tjednima ili mjesecima oblikuje tekst prije nego što ga izloži drugima. No festival Spontopis, koji 20. rujna premijerno stiže u zagrebački Botaničar, odlučio je taj proces okrenuti naglavačke i učiniti ga javnim događajem. Ondje će se autori okušati u stvaranju tekstova u realnom vremenu, pred publikom, s jasno definiranim pravilima igre i pod budnim okom žirija. Publika pak neće ostati pasivna – ona će aktivno sudjelovati u atmosferi i ritmu događaja, a njezina će energija izravno utjecati na same autore.

Spontopis tako postaje prvi književni festival ovakve vrste kod nas: kombinira element natjecanja, performativnosti i zajedničkog iskustva, a pritom otvara i pitanje književnosti u vremenu umjetne inteligencije, kada je sve teže razlikovati ljudsko od algoritamskog pisanja. Uz "klasičnu", brzopoteznu i dječju kategoriju natjecanja, događaj uključuje i koncerte, DJ set i glumačke interpretacije, nastojeći književnost osloboditi uskih formata i dovesti je u društvo glazbe, druženja i performansa. O tome što Spontopis donosi, kako izgleda pisanje kao javni performans i može li se iz njega roditi nova scena – razgovarali smo s Antoniom Sičićem, pokretačem i voditeljem festivala.

Spontopis inaugurira ideju književnog natjecanja u realnom vremenu – zašto vam je bilo važno pisanje, inače intimni i samotnički čin, izvući pred publiku i pretvoriti ga u javni događaj s jasnim ‘pravilima igre’? Budući da publika ovdje nije pasivni promatrač nego sudjeluje u stvaranju atmosfere i ritma, koliko je ona zapravo suautor samog događaja i koliko takva interakcija mijenja položaj pisca?

Primarni poticaj bio je odgovor na rastući i neregulirani utjecaj umjetne inteligencije u području kreativnog pisanja. Danas je, nažalost, gotovo nemoguće jamčiti da su radovi pristigli na online natječaje doista napisani ljudskom rukom. Nemamo problem s time da netko koristi AI kako bi oplemenio svoje vještine, ali nismo fanovi lažnog predstavljanja. Svejedno, savjetovao bih svima da pri korištenju tih "alata" ipak pripaze, jer svježe, relevantne studije pokazuju da pretjerano oslanjanje na AI može narušiti kognitivne vještine poput kritičkog mišljenja i zadržavanja informacija. A takvo što si baš nitko ne želi, zar ne?

S druge strane, pisanje u realnom vremenu stavlja autora u kondenzirani trenutak, gdje nema višemjesečnog brušenja ni beskonačnog prepravljanja. Upravo to može utišati "unutarnjeg kritičara" i otvoriti prostor sirovijoj, emocionalno neposrednoj ekspresiji koja nastaje i diše zajedno s autorom. Publika je u tom procesu više od promatrača – ona je suautor događaja. Zanimljivo je da će u festivalskom dijelu publiku dijelom činiti i sami natjecatelji, koji će slaviti i vlastita i tuđa postignuća. Taj element aktivne publike ne samo da mijenja položaj pisca nego otvara i mogućnost pojave novih, drukčijih spisateljskih glasova. Na kraju, treba reći i da svaki književni natječaj ima svoja pravila; mi ih ovdje samo činimo vidljivijima i uz to dodajemo dimenziju zajedničkog iskustva.

Brzina, neposrednost i interakcija s publikom elementi su na koje mlađa generacija posebno reagira. Smatrate li da Spontopis upravo zbog tih karakteristika može otvoriti novu scenu, generaciju koja književnost doživljava na drukčiji način od prethodnika?

Kao i ostale vrste umjetnosti, književnost je također živo tkivo koje raste i mijenja se u odnosu s društvom i vremenima. Međutim, ono što ostaje nepromjenjivo jest njezina moć da prenese i ogoli ono najosobnije, odnosno dirne one koje autor "pusti unutra". Vjerujemo da će tekstovi koji proizađu iz našeg natječaja, tj. njegovih sudionika, ispuniti tu svetu zadaću (lol), a usput i iznenaditi mnoge koji trenutno možda ipak pomalo sumnjaju u formate i kontekst.

Festival ste smjestili u bar-galeriju Botaničar; što vam znači ta lokacija – je li ona svojevrsna gesta očuvanja fizičkog kulturnog prostora ili simbolički okvir koji festivalu daje dodatnu težinu? I vidite li pritom Spontopis kao jednokratni eksperiment ili kao platformu koja bi se mogla razvijati godinama, možda i širiti izvan Zagreba?

Botaničar je odabran zato što istinski utjelovljuje i ono simboličko, kao i estetski, prostorno. To je mjesto gdje ljudi obožavaju biti i raditi, promišljati, družiti se ili pak izuzeti, a da se u svakom scenariju osjećaju ugodno i smisleno. Što se platforme tiče, čak i za Spontopis – sve se odvija tolikom brzinom da nismo stigli ni o čemu ozbiljnije razmišljati. U ovom trenutku, najvažnije nam je pružiti natjecateljima i publici događaj u kojem će uživati, no možemo reći kako bismo definitivno htjeli stvoriti platformu od ovog koncepta – samo još ne znamo kako. Ili?

Tri kategorije natjecanja – maratonska, brzopotezna i dječja – otvaraju posve različite izazove i ritmove pisanja. Književnost se rijetko doživljava kao natjecateljski sport: postoji li u tom elementu rizik da nadmetanje zasjeni samu vrijednost teksta, ili pak dodatni adrenalin koji može rađati nove oblike pisanja?

Ako može, prvu bismo kategorijom ipak nazvali klasičnom, "maratonska" zvuči malo prezahtjevno! Sviđa mi se kako ste to izrazili – ritmovi pisanja. Da, ovo je doista prilika da svatko zapleše u svom ritmu i izrazi ono što osjeti jednom kad stručni žiri zada teme. Istina, književnost se rijetko doživljava natjecateljski. No, svi ti šifrirani individualci u biti se oduvijek natječu svojim prijavama na tradicionalne natječaje – samo se nažalost ne vide, ne druže, ne razmjenjuju iskustva i ideje, niti si pružaju podršku. Čini mi se da ste pogodili s ovime za rađanje novih oblika pisanja, a mi bismo tu pridodali i nove dimenzije zajednice ljubitelja književnosti.

Spontopis niste zamislili samo kao natječaj, nego i kao festival u punom smislu – s koncertom, DJ setom i javnim čitanjima. Je li to pokušaj da književnost izađe iz zatvorenog kruga i prodiše u društvu glazbe i performansa, te što očekujete da će publika ponijeti iz tog interdisciplinarnog iskustva?

Naši pokušaji izravno su vezani uz autore i publiku, odnosno sve (duhom) mlade ljubitelje književnosti. Za prve se nadamo da će dobiti i u potpunosti iskoristiti jedinstvenu priliku da svoj kreativni proces u startu podijele među sobom, a onda i s publikom u stvarnom vremenu, upoznavajući druge pisce te stvarajući trajne veze unutar književne zajednice. Upravo u ime inkluzivnosti, izuzev tradicionalnih novčanih i drugih nagrada za "najbolje", uvodimo i nagrade za "sitne literarne pobjede", jer u Spontopisu kao i književnosti treba biti mjesta za sve (i svašta).

Potonjima priželjkujemo da s nama dožive književni festival "po svojoj mjeri" – jedno opušteno, prirodno druženje uz cool glazbeni program i inovativne interpretacije autorskih radova – lišeno donekle konvencionalnih formalnosti književnih događanja. Za kraj, dodali bismo i da posebnu nadu polažemo u dječje "natjecanje" jer se ljubav prema književnosti rađa od malih nogu (i ruku, podrazumijeva se). E da, prijavite se, pobogu, jer mjesta ponestaje. Tportal, sviraj kraj!