IZGUBLJENI ISTRAŽIVAČ

Knjiga koja nas nagovara na ispitivanje vlastitih granica

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 10.07.2013 12:11
  • Objavljeno 10.07.2013 u 09:46
.

.

Izvor: Promo fotografije / Autor: Arhiv VBZ

Knjiga naslovljena 'Izgubljeni istraživač' s podnaslovom Pronalazak Malloryja na Mount Everestu, autora Conrada Ankera i Davida Robertsa, u izdanju nakladnika VBZ-a, biblioteka Ambrozija, jedinstveno je izdanje po mnogočemu. Ponajprije je zanimljivo po tome da u čitatelja može lako inducirati želju za odlaskom u planine jer već samo čitanje te knjige snažan je nagovor na samoispitivanje vlastitih granica psihofizičkih moći

To je i štivo koje jamačno mora duboko zainteresirati i sve one koji od čitanja očekuju razrješavanje nekih dugogodišnjih misterija nastalih nakon stvarnih, svjetski poznatih najvećih podviga, a posebice onih u kojima su protagonisti, jednostavno - nestali.

Riječ je ovom prilikom o slavnim himalajskim penjačima i o tome, pritom najzanimljivijem, što se dugo, najdulje, čak sedamdeset i pet godina teoretski najkvalificiranije rješavalo, a onda se riješilo, ali samo u najkonkretnijem - tako da je pronađeno tijelo Georgea Leigha Malloryja, očuvano nakon tričetvrt stoljeća od pada pri ledenom vrhu svijeta (1999).

Ali to dakako nije sve, evo što je zapisano o Noelu Odellu, jednom od članova ekspedicije: 'U 12 sati i 50 minuta 8. lipnja 1924. dok je sam stajao na visini od 7925 metara, primijetio je kako su se oblaci na trenutak razišli što mu je omogućilo da daleko iznad sebe nakratko ugleda dva lika kako se ocrtavaju na nebu dok se 'žurno kreću' preko strmih stepenica stijena i leda na sjeveroistočnom grebenu manje od tristo metara ispod vrha (Mount Everesta). To je do naših dana ostalo najintrigantnije opažanje u povijesti istraživanja. Potom su se oblaci ponovno zatvorili, a Mallory i Irvin nestali da bi ušli u povijest.'

Citirano je tipičan primjer stilističkoga diskursa jednog od suautora ove knjige, Davida Robertsa. On se kao vjerodostojan i stručan publicist, i sam penjač, i to ne bez iskustva, u iskazu oslanja na faction, na točno vrijeme i mjesto prikaza, a onda se priklanja literarnom izrazu i kaže da su George Leigh Mallory i Andrew Sandy Irvin nestali i ušli u povijest.

I kada su tako ušli, zapravo, u najpoznatiji penjački mit 20. stoljeća, onda je jasno zašto je do dana današnjeg ostalo veliko nedogovoreno pitanje svih pitanja - nisu li oni, prije nego što su nestali, cijelih 29 godina prije Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya dosegnuli taj sâm vrh svijeta.

Suautor Conrad Anker, ujedno rečeni drugi protagonist ove knjige, penjač je svjetski poznat, onaj koji je 1999. pronašao tijelo svog slavnoga prethodnika kojemu se oduvijek divio.

Njegov je publicistički diskurs, dakako, drukčiji, orijentiran je više na stručnu stranu penjačkoga osvajanja i pokoravanja Mount Everesta, kako svojega, tako i onoga iz doba svoga uzora čije je upravo čudesno očuvano tijelo pronašao. No njegov pisalački nerv ipak ne zastaje samo na profesijskim zapažanjima, prepušta se on i vrlo refleksivnim i emocionalnim proznim pasažima, ponekad i pomalo psihosociološkim premišljanjima o smislu penjanja nad planinskim ambisima uopće, pa tako zaključuje da je ponekad potrebna i velika količina nacionalnoga ponosa da bi se netko, kao primjerice alpinisti iz siromašnih istočnoeuropskih zemalja, onako slabo opremljeni, uopće pojavljivali među himalajskim penjačima, a onda čak postizali i značajne uspjehe.

Uglavnom Ankerov pristup biva komplementaran ponajviše povjesničkom Robertsovu pristupu. Rijetko kad se nađe u sličnim izdanjima to da su tako transparentno, skladno i logično autori suradni u kreativnom ispreplitanju dviju, kako je ocijenjeno, upravo fascinantnih priča. Tako su poglavlja koja se ponajviše bave ekspedicijom iz 1999. godine zapisi Conrada Ankera i pisani su u prvome licu (ispred tih poglavlja je istaknuta kratica CA).

Odlomci pisani u trećem licu iz povijesne perspektive, koji sadrže i poprilično istraživalačkoga uvida u svu relevantnu dotad objavljenu literaturu o penjačkim podvizima Georgea Malloryja, djelo su pak Davida Robertsa (ispred njih je oznaka DR). Njegova teksta je nešto više zbog toga što je i u funkciji poveznoga, dramaturškoga tkiva te iznimne publicističke penjačke sage. Posebno se Roberts osvrće na to kako je medijski primljena vijest o otkriću Malloryjeva tijela.

Vijesti su te tada, kaže on, stvarno galvanizirale svijet. Došlo je do svekolikoga neovlaštena objavljivanja tekstova iz raznih sumnjivih izvora, a posebice ekskluzivne fotografije mumificirana tijela. Newsweek je objavio korektno napisan članak, ali isprva nisu htjeli platiti prava za rečenu fotografiju jer je Time 'piratizirao' istu fotografiju objavljujući naslovnu stranicu australskih novina koje su prve objavile priču zajedno s onom ekskluzivnom fotografijom.

Britanski i australski tabloidi temu otkrića su razvukli s istom osjetljivošću za delikatnost teme kao i priču o dvoglavoj bebi ili prizivanju duha princeze Dijane. Sve to je cijelu istraživačku ekipu postavilo pred mnoštvo etičkih dilema oko kojih se baš i nisu mogli usuglasiti. Glavni istraživač, onaj koji je i otkrio Malloryja, Conrad Anker, sva etička pitanja oko novca od honorara za fotografije riješio je tako da je svoj dio dao nekoj humanitarnoj udruzi koja pomaže narodu Tibeta.

Isti penjač koji je, kao što je rečeno, ne samo koautor, nego i protagonist nastavne priče u knjizi, ne samo da je svojim udjelom teksta iznimno pridonio vjerodostojnosti i uvjerljivosti cijeloga izdanja, nego je, u biti, kako je ustvrdio Mike Leary u Baltimore Sunu, uspio slobodno prepenjati zastrašujuću Drugu stepenicu koja tvori glavnu prepreku za svakoga penjača po sjevernoj strani, što pokazuje da je Mallory mogao osvojiti tu dotad neosvojenu planinu.

Arhiv VBZ

Arhiv VBZ

Izvor: Promo fotografije / Autor: Arhiv VBZ

Ono 'u biti' zapravo znači da sam Anker ne smatra da je to uspio samo stoga što se u jednom trenutku oslonio na stepenice koje su ostale od nekadašnje kineske ekspedicije. Ali neprijeporno je to da je njegova namjera da 1999. slobodno ispenje rečeni smjer bila inspirirana time da dokaže da je to mogao i Mallory davne 1924.

Uopće kod velikih je penjača, a i čini se i kod ostalih ostvaritelja najvećih podviga, urođena želja da neosporno steknutu slavu podijele s nekim sudrugom koji obično ne bude zapamćen kao drugi bitan subjekt istoga poduhvata. Tako je primjerice prvi čovjek na Mount Everestu, sir Edmund Hillary, uvijek isticao zasluge svoga šerpe Tenzinga Norgaya, Mallory pak svog kolege iz naveza Andrewa Sandyja Irvinea, a Conrad Anker svoga suosvajača Mount Everesta Davea Hahna. Ali svekolika javnost je neumoljiva u zaboravu, pamti se samo prvoga. Tko ne vjeruje, neka se pokuša sjetiti imena i prezimena nekog od spomenutih drugih već sutra.

Ma, ne treba ni pokušavati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!