Osim što je oduvijek bio najkul grad na ovim prostorima, Novi Sad je oduvijek bio i grad glazbenih pjesnika. Malo gdje ih se rodilo i stvaralo toliko puno njih: mnogi će prvo pomisliti na Balaševića, oni malo pankerskije nastrojeni na nedavno reaktiviranog Čontu iz Pekinške patke, oni s malo sofisticiranijim umjetničkim sklonostima na Slobodana Tišmu, legendarnog autora kultnih jugoslavenskih art rock bendova Luna i La Strada.

Ipak, većina onih sklonih alternativnom zvuku složit će se da je najveći novosadski pjesnik ipak Branislav Babić Kebra. Kao svojevrsni presjek skupova gorenavedenih autora, Kebra je uvijek prije svega bio svoj, a od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća prate ga i ponajbolji novosadski (danas i beogradski) glazbenici, tvoreći smjesu koju ćete uvijek nepogrešivo prepoznavati pod imenom Obojeni program.

Kebra je usto i dobar crtač, objavio je i poneki roman, te uvijek egzistirao na rubu glavne struje kulturnih događaja, nekad i mimo njih, objavljujući proizvode svojih misli tempom koji njemu odgovara. Na tom putu uvijek se nekako spoticao o Zagreb, još od početaka kad je objavljivao za legendarnu izdavačku kuću Search&Enjoy, iza koje su stajali doajeni nezavisnog zvuka u nas, Aleksandar Dragaš i Ante Čikara.

Vremenom je i ovdje formirao kultnu sljedbu, koja ne propušta niti jedan od njegovih sve rjeđih koncerata. Posljednji se dogodio potkraj ožujka u Vintage Industrial Baru, a prva sljedeća prilika za susret s Kebrom i ekipom bit će već ovog petka, kad sviraju na krovu Muzeja suvremene umjetnosti u sklopu Ljeta u MSU. Tim smo povodom kratko popričali s Kebrom i pokušali smjestiti Obojeni program u današnjem vremenu, ali i kontekst aktualnih događaja koji se, posebno na novosadskim ulicama, kotrljaju u pravcu društvene promjene.

Obojeni program inače je prilično otporan na promjene, pa nam je susret s vama uvijek kao susret sa starim prijateljima. Ipak, već neko vrijeme, uključujući i nedavni nastup u Zagrebu, svirate u postavi s dvije bas-gitare, što sugerira određeni pomak. Zato prvo pitanje glasi – parafrazirajući pjesmu s posljednjeg EP-a: kuda ovaj bend ide?

Da, dobro pitanje, ali nisam siguran imam li pravi odgovor :) Budućnost je poprilično nepredvidiva – baš zato je sve oko nas zanimljivo. Tako je i s bendom. Dvije bas-gitare i bubanj – već na prvu to je nešto drugačije i intrigantno. I u prošlosti smo nekoliko puta svirali u toj postavi, tako da nam nije potpuno strano. U svakom slučaju, bez obzira na to ‘kuda ovaj bend ide’ – to se jednostavno mora čuti :)

Postojite gotovo 45 godina i sudbinski ste vezani za Zagreb, još otkako vas je Aleksandar Dragaš ‘pogurao’ prema legendarnom Johnu Peelu. Krov MSU-a prostor je u kojem, koliko znamo, još niste svirali. Što vas privlači Zagrebu i kakva su vam očekivanja od ovog nastupa?

Da, puno toga nas veže za Zagreb – od ranijih koncerata u Kulušiću, Lapidariju, Jabuci, KSET-u pa do posljednjeg nastupa u Vintageu. Često smo ovdje svirali. Imamo mnogo prijatelja, a i publiku koja nas vjerno prati već desetljećima. Naš prvi album Najvažnije je biti zdrav objavljen je u Zagrebu – u izdanju Search & Enjoy (Dragaš & Čikara) 1990. godine. Nastup na krovu MSU-a sigurno će biti zanimljivo iskustvo.

Kao netko tko dolazi iz Novog Sada, teško je ignorirati događaje na ulicama vašeg grada, ali i cijele Srbije, posljednjih mjeseci, posebno nakon tragedije na željezničkom kolodvoru – mjestu koje ste sigurno bezbroj puta prošli. Opet ćemo parafrazirati vaš stih: nadate li se nečemu dobrom iz tog užasa?

Teško je očekivati da se iz takve tragedije može izroditi nešto dobro. Ljudi su stradali, i to je stvarno strašno. Novi Sad je ostao bez jednog od svojih simbola. U Novom Sadu, pa i cijeloj Srbiji, više ništa nije isto. Volio bih da iz toga ipak može izaći nešto dobro, ali iskreno – nisam siguran. Vrijeme će pokazati svoje... Naravno, nadamo se najboljem.

Angažirali ste se i sami – pozivali ste na blokadu mostova, vaši stihovi su citirani na protestima uz ostale kanonske novosadske pjesnike poput Tišme, Čonte ili Balaševića. Jesu li vam ovi aktualni prosvjedi vratili vjeru u to da glazba još uvijek može imati utjecaj na svijet?

Vjerujem u glazbu i u njezinu moć da ljude učini dobronamjernima, razumnima i s vjerom u dobro. Tko razumije glazbu, razumije i svijet u kojem živi. A taj svijet, nažalost, nije idealan. No borba traje, a glazba je uvijek na pravoj strani.

Imate li vremena za hobije, poput crtanja? Što je s književnošću? Radite li nešto na tom planu?

Crtanje i pisanje ne doživljavam kao hobi – zapravo, nemam hobi :) Možda jedino – hrana :) Kad crtam ili pišem, pristupam tome s jednakom predanošću kao i glazbi. I dalje sam u tome, iako ne uvijek redovito. Glazba je organizacijski zahtjevnija jer uključuje više ljudi, dok su crtanje i pisanje više dijalog sa samim sobom. Ni to nije jednostavno – ali ide nekako :)