MICHAEL HARDT

Kapitalizam ili socijalizam? Komunizam!

  • Autor: Michael Hardt
  • Zadnja izmjena 30.04.2010 14:59
  • Objavljeno 30.04.2010 u 14:59
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

U sklopu velike međunarodne konferencije trećeg Subversive Film Festivala 'Krah neoliberalizma i ideja socijalizma danas' uz brojna predavanja i panele, neki će uvaženi svjetski teoretičari biti prisutni i putem video-linkova. Jedan od njih je Michael Hardt, koautor 'Imperija', knjige koja je ubrzo prozvana 'Komunističkim manifestom' za 21. stoljeće

Ekonomska i financijska kriza koja je eksplodirala ujesen 2008. izazvala je izuzetno izvanredno snažnu promjenu u carstvu političkih imaginarija. Kao što se prije nekoliko godina govor o klimatskoj promjeni u mainstream medijima ismijao i odbacio kao pretjeran i apokaliptičan, a onda je gotovo preko noći činjenica klimatske promjene zapravo postala pitanje općeg slaganja, tako je ekonomska i financijska kriza preinačila prevladavajuća gledišta na kapitalizam i socijalizam. Samo se godinu prije svaka kritika neoliberalnih strategija deregulacije, privatizacije i smanjivanja struktura blagostanja – a kamoli samog kapitala – u prevladavajućim medijima odbacivala kao luđački govor. Danas Newsweek na svojoj naslovnici objavljuje, s tek malo ironije: 'Sada smo svi socijalisti'. Vladavina kapitala iznenada je otvorena propitivanju, od ljevice do desnice, a neki oblik socijalističke ili keynesijanske državne regulacije i upravljanja čini se neizbježnim.

Privatiziranje onoga što pripada svima

Trebamo, međutim, istraživati izvan te alternative. Prečesto se čini da su nam jedini izbori kapitalizam ili socijalizam, vladavina privatnog vlasništva ili ona javnog vlasništva, kao da je privatizacija jedini lijek za nevolje državnog nadzora, a za nevolje kapitala učiniti ga javnim, to jest, primijeniti državnu regulaciju Moramo istražiti drugu mogućnost: niti privatno vlasništvo kapitalizma niti javno vlasništvo socijalizma, već zajedničko u komunizmu.

Jedan od razloga zašto komunističke hipoteze prijašnjih razdoblja više nisu valjane je i to što se ustroj kapitala izmijenio – kao i uvjeti i proizvodi kapitalističke proizvodnje. Najvažnije je da se promijenio tehnički ustroj rada. Kako ljudi proizvode i izvan i unutar okvira radnog mjesta? Što proizvode i pod kakvim uvjetima? Kako je organizirana proizvodna suradnja? Što su podjele rada i moć koja ih razdvaja po rodnim i rasnim crtama u lokalnim, regionalnim i globalnim kontekstima? Uz ispitivanje trenutačnog ustroja rada moramo analizirati i odnose vlasništva pod kojima rad proizvodi. Zajedno s Marxom možemo reći da je kritika političke ekonomije, u svojoj srži, kritika vlasništva. 'Komunisti mogu svoju teoriju', pišu Marx i Engels u Komunističkom manifestu, 'sažeti u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva'.

Moglo bi se reći da je neoliberalizam odredila bitka za privatno vlasništvo usmjerena ne samo protiv javnog vlasništva već također i možda još važnije protiv zajedničkog. Ovdje je korisno napraviti razliku između dva tipa zajedničkog, od kojih su oba objekti neoliberalnih strategija kapitala. (I to može poslužiti kao inicijalna definicija 'zajedničkog'.) S jedne strane, zajedničko imenuje zemljanu površinu i sve resurse povezane s njom: zemlju, šume, vodu, zrak, minerale, i tako dalje. To je tijesno povezano s engleskom uporabom izraza 'zajedničke zemljane površine' (u množini) iz sedamnaestog stoljeća. S druge strane, zajedničko također upućuje, kao što sam već rekao, na plodove ljudskog rada i stvaralaštva, kao što su ideje, jezik, čuvstva, i tako dalje. Prvo biste mogli smatrati »prirodnim« zajedničkim dobrom, a potonje 'artificijelnim', no u stvarnosti takve se podjele između prirodnog i artificijelnog brzo rasprše. U svakom slučaju, neoliberalizam je smjerao privatizirati oba ta oblika zajedničkog.

Krađa zajedničkog

Jedna od vodećih pozornica takve privatizacije bile su esktraktivne industrije, koje su transnacionalnim kompanijama omogućile pristup dijamantima u Sierri Leone ili nafti u Ugandi ili nalazištima litija i pravima na vodu u Boliviji. Takvu neoliberalnu privatizaciju zajedničkog opisali su mnogi autori, uključujući Davida Harveya i Naomi Klein, u kategorijama koje ocrtavaju obnovljenu važnost primitivne akumulacije ili akumulacije izvlaštenjem.

Neoliberalne strategije za privatizaciju 'artificijelnog' zajedničkog puno su složenije i proturječnije. Ovdje je sukob između vlasništva i zajedničkog u punom zamahu. Što je zajedničko više podvrgnuto odnosima vlasništva, kao što sam rekao, to je manje produktivno; a ipak kapitalističko vrednovanje procesa zahtijeva privatnu akumulaciju. U mnogim domenama, kapitalističke strategije za privatiziranje zajedničkog posredstvom mehanizama kao što su patenti i autorska prava nastavljaju se (često s poteškoćama) unatoč proturječjima. Glazbena i računalna industrija prepuni su primjera. To je slučaj i s takozvanim biopiratstvom, to jest, procesima pomoću kojih transnacionalne korporacije ekspropriraju zajedničko u obliku starosjedilačkih znanja ili genetskih informacija iz biljaka, životinja ili ljudskih bića, obično posredstvom korištenja patenata. Tradicionalna znanja o korištenju sjemenja iz zemlje kao prirodnog pesticida, primjerice, ili o ljekovitim kvalitetama biljaka u privatno vlasništvo ih pretvara korporacija koja ih patentira. Usput posebno bih želio istaknuti da je piratstvo krivo ime za takve aktivnosti. Pirati imaju daleko plemenitiji poziv: oni kradu vlasništvo. Ove korporacije umjesto toga kradu zajedničko i pretvaraju ga u vlasništvo.

Cijeli tekst kao i detaljan program konferencije Subversive Film Festivala možete pronaći ovdje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi