KAZALIŠNE PREMIJERE

Junak našeg doba – huligan i plaćeni ubojica

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 14.10.2013 11:47
  • Objavljeno 14.10.2013 u 11:47
zagreb-gori-cb-6

zagreb-gori-cb-6

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: http://kazalistedubrava.hr

U samo dva dana Zagreb su pogodila dva pozornička projektila otvoreno govoreći o stanju države, nacije i pojedinaca, posebno se zadržavajući na razočaranosti i zabludama ovih posljednjih. Ipak, 'Snajper' u Zagrebačkom kazalištu mladih i 'Zagreb gori' Dječjeg kazališta Dubrava poprilično su, unatoč tematskim detaljima, različite predstave različitog učinka

U središtu obaju priča je razočarani mladi čovjek, dovoljno klinac da može napraviti veliku štetu i dovoljno odrastao da mu se ta šteta može obiti o usijanu ili barem ne previše inteligentnu glavu. Daleko od romantičnih pobunjenika sa ili bez razloga, takav protagonist nesumnjivo živi u ovoj zemlji, iako mu ni bliska susjedstva nisu nepoželjna staništa. Uostalom, za predstavu u Dubravi Pavlica Bajsić prilagodila je tekst beogradskog dramatičara Milana Markovića, dok je Damir Karakaš već pokazao kako mu, iz pariške ili brinjske perspektive podjednako, malo znače međudržavne granice.

Zbunjeni lik spreman na nasilje, čija su očekivanja iznevjerena, a perspektiva nikakva, nije specijalnost samo ovih prostora. No ovi domaći imaju, uz financijsku i identitetsku krizu, i rat kao neku vrstu podloge i ideološkog nasljeđa, iz čega proizlazi i njihova opredijeljenost za 'prave vrijednosti'. Bilo da pokušava unovčiti svoj poseban odnos s očevom puškom ili je tek 'obični' domaći huligan početnik koji odluči napredovati u toj karijeri, glavni likovi 'Snajpera' i 'Zagreb gori' žive ideološki preparirani mitovima koji prožimaju njihovu neposrednu okolinu, iskorištenu nakon što je temeljito isprana mitomanijom.

To je novi domaći junak našeg doba – Rambo iz ulice do, bez afiniteta i prave osobnosti osim one izgrađene na obiteljskoj, društvenoj ili 'prijateljskoj' laži.

Njegova sudbina slična je u obje predstave, ali one ipak jesu drukčije, ne samo u skladu s profilom, nego i položajem kazališta u kojem su nastale. U 'posh' ZKM-u 'Snajper' se okliznuo na čudnu kombinaciju nimalo suptilnog, dapače tezičnog i stilistički poprilično tvrdog Karakaševa pisma i nježne režije Franke Perković koja rijetko zadire u tekst i umjesto toga postavlja detalje oko njega i iz njega.

Tako se fini detalji iz scenografije Siniše Ilića i zvučne slike Alena i Nenada Sinkauza sudaraju s neistesanim grudama monologa koje izbacuju Vedran Živolić, Hrvojka Begović i Frano Mašković, ne znajući ni sami kada bi i bi li uopće trebali biti metafora, čista ideja ili ostaci bitno autentičnijih likova iz Karakaševe proze.

Tako sputani, izvođači nisu ni blizu onoga što bi mogli ponuditi, što je najveća šteta u slučaju mlade glumice kojoj je ovo prva 'velika' uloga u ansamblu kazališta koje se ne odbija.

Jednostavno efektan završetak predstave, koji višeznačno angažira publiku iako nije u pravom smislu riječi interaktivan, ipak dolazi prekasno da bi 'Snajper' spasio od njegove kazališne praznine.

Vedran Živolić u 'Snajperu'

U Dubravi je situacija puno bliža izvorniku: tamo 'hudice' i BBB-šalovi izgledaju prirodnije, a urlanje u mikrofon je odgovarajuća glazbena podloga priče o nimalo sretnom obiteljskom spajanju nakon (pre)duge pauze. Autorski projekt Ksenije Zec i Saše Božića nema u središtu samo pripadnika navijačke skupine i, kako se to eufemizmom opisuje, mladića u osjetljivim godinama, nego cijelu zajednicu sastavljenu od jednostavnih odabira: zabrinute majke, povodljive sestre, oca sumnjive prošlosti i, naravno, 'ekipe' 'nafurane' na pivo, nogomet i nacionalizam.

Širi zahvat ujedno je i dobra i loša strana predstave, jer dok gotovo bez zadrške opisuje ulicu ispred vrata kazališta sa svim zabludama, snovima, razočaranjima i nuždama, ne stigne dovoljno kvalitetno pratiti i obiteljsku dramu. Gorkoslatka preskakanja obilježje su rada ovog tandema za režiju, dramaturgiju i pokret, pa su nagli rezovi u svakoj predstavi iz radionice Zec-Božić očekivani, pogotovo kad je element spajanja glazba Damira Šimunovića. Međutim, u projektima koji se ipak više baziraju na bešavnim preklapanjima plesa i 'dramske radnje', te rezove prati i određena zadrška, a nju ovaj format većinom ne podržava.

Takav pristup brze montaže godi eksplozivnim glumcima, poput ovdje jednodimenzionalnih Nataše Kopeč i Slavena Španovića, ali ne zaostaje ni u epizodama nenadmašna Mia Anočić-Valentić. Poseban senzibilitet predstavi daje rola Anđele Ramljak, solidna podrška je Bernard Tomić, dok je u prvom planu ipak uvjerljivost Matije Čigira, kojem nogometno kazalište nije novost.

'Premalo u centru, previše na periferiji', zvučalo bi kao reklama za shopping mallove, što nijedna od ovih predstava ne želi biti. U onome što zaista žele, 'Snajper' i 'Zagreb gori' uspijevaju nejednako: Dubrava najavljuje da, iako i dalje jest igralište, možda više i nije samo za djecu, dok se ZKM još pravi toliko mlad pa ne puca čak niti ćorcima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!