Prethodno njegovo djelo objavljeno na hrvatskom 'Zašto je milost tako čudesna?' impresioniralo je mnoge građane Hrvatske, a predavanje na temu 'Milost' u sklopu svog posjeta Zagrebu Yancey će održati u subotu, 20. listopada u Kršćanskoj adventističkoj crkvi, Prilaz Gjure Deželića 77 s početkom u 9.30 sati. Sljedeći dan, u nedjelju, 21. listopada s početkom u 18 sati u Hypo centru održat će predavanje na temu 'Gdje je Bog kada boli?'. Tim smo povodom utjecajnom američkom piscu postavili nekoliko pitanja.

U svojoj knjizi 'Zašto je milost tako čudesna?' kažete da su se mnogi pozitivni koraci u odnosima među državama i društvima dogodili zbog milosti. Kako milost može biti instrument pomirenja među narodima?

Najbolji je suvremeni primjer Južna Afrika. Svi su mediji predvidjeli da će doći do krvoprolića kada 20 milijuna crnaca iznenada naslijedi naciju od pet milijuna bijelaca koji su ih okrutno ugnjetavali. To se nije dogodilo. Zašto? Nelson Mandela, iako je proveo 27 godina u zatvoru, odabrao je za temu svojega prvoga govora pomirenje. Nemamo vremena za osvetu, rekao je. Čak nemamo vremena ni za pravdu. Sa zločinima iz prošlosti se bavio tako što je imenovao biskupa Desmonda Tutua da vodi Povjerenstvo za istinu i pomirenje. Mandela je citirao Gandhija koji je rekao da ćemo, slijedimo li načelo 'oko za oko, zub za zub', svi na kraju biti bezubi i slijepi. Oni su svijetu pokazali drugačiji put.

Vaša je upravo objavljena knjiga u Hrvatskoj 'Gdje je Bog kada boli?'. U njoj pišete o ljudima koji su, unatoč svojoj patnji, pronašli smisao. Je li tu riječ o njihovu pozitivnom stavu ili nečemu drugome?

'Očaj je patnja bez smisla', rekao je Viktor Frankl, psihijatar koji je preživio Holokaust. Naravno da pozitivan stav pomaže, ali svatko od nas može bolje preživjeti ako patnja kroz koju prolazimo nije slučajna i nije izravna Božja kazna, već neka vrsta ispita vjere. Svoje knjige ispunjavam pričama ljudi koji pokazuju kako je to moguće.

Kako se Crkva danas može nositi s relativizmom svih tradicionalnih vrijednosti? Treba li se zatvoriti unutar svojih zidova te kako bi se trebala ponašati u javnosti?

Isus je upotrijebio sličice kako bi opisao Kraljevstvo Božje: zrno soli koje čuva veliki komad mesa, malo kvasca zbog kojega se diže cijeli kruh te najmanje sjeme u vrtu koje izrasta u veliki grm u kojem se gnijezde ptice. Volim ovu posljednju sliku. Nikada nismo bili pozvani 'kristijanizirati' društvo, to je nemoguć zadatak. Mi bismo zapravo trebali uzgojiti stablo koje je toliko privlačno da će žedni ljudi samo doći do njega kako bi se okrijepili. Ono raste odozdo prema gore te nije nametnuto odozgo, kao što je slučaj s politikom.

Radili ste s gubavcima, s ljudima s 'ruba', s ljudima na samrti. Što ste od njih naučili?

Naučio sam da vrijednost čovjeka nije određena onime kako izgleda, koliko ima novca i koliki ugled ima. Među ljudima koji su me najviše nadahnjivali jedna od najvažnijih skupina su gubavci koje je društvo odbacilo, ali su ipak pronašli smisao u vrijednosti kada su upoznali Božju ljubav. Crkva je činila prekrasne stvari tijekom stoljeća kada je radila s gubavcima i tako slijedila Isusa. Njihova je žrtva donijela ploda.

Hrvatska se bori s prihvaćanjem svoje nedavne povijesti – rata, isključenja, agresije. Kako Crkva može pomoći s tim suočavanjem?

Ne želim ulaziti u vašu situaciju i 'davati savjete'. No mogu dati riječ nade. Odrastao sam u Atlanti, u gradu koji je do temelja sravnjen u našem Građanskom ratu, najkrvavijem ratu u povijesti SAD-a. U tom je gradu jedna skupina ljudi posjedovala drugu skupinu ljudi. I moji vlastiti preci su posjedovali robove. No danas, samo jedno stoljeće kasnije, imali smo predsjednika iz savezne države Georgia, a sada nam je i predsjednik Afroamerikanac. Pomirenje je moguće. Mogao bih vam pokazati slične primjere iz cijeloga svijeta, uključujući i moj grad. Naravno, Crkva je predvodila tu moralnu borbu. Bez utjecaja crnačkih svećenika i mi bismo možda doživjeli još jedan rat.