KAZALIŠNA KRITIKA

'Govori glasnije' Bobe Jelčića je odlična predstava o tome kakvi smo prema marginaliziranima

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 26.03.2018 14:37
  • Objavljeno 26.03.2018 u 13:58
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Uz ovacije i uzvike 'Bravo!' praizveden je u nedjelju navečer u Kerempuhu autorski projekt Bobe Jelčića 'Govori glasnije!', u kojem taj autentični kazališni umjetnik na ironičan način, s puno topline, istražuje što znači biti marginaliziran u Hrvatskoj samo zato što si 'krive' nacionalnosti

Svjetlo se ne gasi, a iza crvenog kazališnog zastora nazire se komešanje. Na scenu dolazi zbunjena Jadranka Đokić, gošća iz HNK, i objašnjava gledateljima da imaju neke probleme i da predstava kasni. Upoznaje nas s Brankom, Srpkinjom iz Bosne i Hercegovine, koja 25 godina ne može naći posao. Zatim poziva Branku, koja sjedi u prvom redu, na scenu, govori o njenoj sudbini, a zatim se grle i ljube. Publika napeto prati što se događa. Branka silazi sa scene, a Jadranka Đokić vrckavo upozorava Damira Karakaša u prvom redu: 'Ne diraj Branku!' Zatim se okreće publici i nagovještava: 'A mi, ajmo delat', je l' tako Milane?'

Tako počinje novi, politizirani i sugestivni autorski projekt Bobe Jelčića 'Govori glasnije!', praizveden u nedjelju navečer u Kazalištu Kerempuh. U tom projektu taj angažirani kazališni umjetnik na ironičan, zabavan, provokativan i pametan način u skladu sa svojom specifičnom kazališnom poetikom i istraživačkom praksom ispituje o što se danas najviše popikavamo u našem postratnom tranzicijskom društvu. Pod lupom nije samo politička situacija, gospodarsko stanje zemlje i političari, nego i kazalište kao 'mjesto ideološko-političke konfrontacije', koje može ili možda ne može ili ne smije biti i prostor političkog angažmana.

Jelčić u fokus svog projekta stavlja pitanje što danas znači biti marginaliziran u Hrvatskoj samo zato što si 'krive' nacionalnosti, bez obzira radilo se o srpskoj ili recimo sirijskoj, ali bavi se i drugim vrućim temama: od nacionalizma, ksenofobije, emigriranja mladih i starih iz Hrvatske, 325 tisuća blokiranih građana, domoljublja i normaliziranja odnosa između Srba i Hrvata, pa do civilnog društva i aktivizma, braka i partnerstva te prijateljstva. Znači, bavi se Hrvatskom 27 godina nakon osamostaljenja, donoseći presjek njenog stanja iz perspektive jedne obitelji iz Zagreba, ali i iz iskošenog pogleda strankinje iz BiH.

Predstava se dugo stvarala i inicijalni naslov joj je trebao biti 'Ponovni početak rata'. Međutim Jelčić ga je promijenio, vjerojatno zbog njegove pretencioznosti, i dao mu bolji, snažniji i optimističniji 'Govori glasnije!', koji zapravo funkcionira kao vapaj, ali i apel, poziv svima nama da se probudimo, otrijeznimo i zaurlamo kako bismo zastavili srljanje nizbrdo. U tom kontekstu posebno je jako lamentiranje o pokušajima da budemo angažirani i provokativni dok se 'pred nama raspada jedna zemlja po šavovima', u kojoj se 'ništa ne mijenja, osim 'naziva trgova i ulica' i 'sumračnog mraka'. Jelčić ne štedi nikoga, ne zauzima strane, kritičan je prema svima, ali i svima prilazi s razumijevanjem te sve poziva da 'govore glasnije'.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

O čemu se radi? Kolotečinu prosječne zagrebačke obitelji neočekivano uzurpira Branka, žena od 56 godina, koja 25 godina ne može naći posao. Ona dolazi iz Bosne i Hercegovine u hrvatsku metropolu, zemlju koja je članica EU-a i zbog toga, naravno, razvijena i uspješna, s nadom da će pronaći sreću. Taj njen dolazak posluži kao okidač za razvoj odnosa između supruge i supruga, njihovog sina i njegove kolegice te susjeda, ali i platforma za razotkrivanje mnogih društvenih i osobnih problema i odnosa. Čuje se glas Doris Dragović, koja sentimentalno pjeva 'Zemljo moja', spominju se Šeks, Pupovac, Kolinda, Vučić i neki drugi političari, a kako priča odmiče, razotkriva se sve više društvenog smeća i na sceni se ogoljuje sav otužni balast Balkana i sve prikrivene gospodarske i socijalne slabosti nekog društva.

Bobo Jelčić

Bobo Jelčić je dobitnik Orlanda i brojnih Zlatnih arena te drugih nagrada za film 'Obrana i zaštita', a s bivšom suradnicom, dramaturginjom Natašom Rajković realizirao je brojne kazališne predstave, koje su postale kultne i rado gledane ne samo u Hrvatskoj, nego i na prestižnim europskim kazališnim festivalima. Specifičnost njegova rada je originalno tumačenje i interpretiranje i tekstova i naše stvarnosti, zatim osmišljavanje projekata u suradnji s ansamblom i poigravanje zakonitostima kazališta, što rezultira originalnom kazališnom poetikom. Nakon dugog opiranja radio je u zagrebačkom HNK-u predstavu 'Na kraju tjedna', upravo je završio i svoj novi film 'Sam samcat' o rastavljenom ocu, a nakon Kerempuha režirat će prvi put u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Jelčić u ovom projektu koristi svoju specifičnu redateljsku poetiku, koja se temelji, između ostaloga, na svojevrsnom dokumentarizmu, sofisticiranom prikazu odnosa između likova i njihovih emocionalnih stanja. Pritom koristi česta ponavljanja određenih replika, naglašava fizičku dimenziju, koristeći krajnje promišljene i dorađene geste te u gotovo plesnoj maniri iznosi potisnute psihičke i emocionalne mijene.

U ovoj predstavi je izrazito angažiran, glasniji i izravniji, puno više nego što je bio i u prethodnim projektima. Istodobno i vrlo blag i emocionalan. Osim posljedica tranzicije i ratnog i postratnog stanja, posebno istražuje kazalište kao prostor mogućeg političkog angažmana te poziciju glumca i odnos glumaca s publikom. Likovi nemaju imena, oni su Jadranka ili Petra, a glumci se često obraćaju direktno publici, tražeći od nje sudjelovanje. Također često govore 'a ja sad kažem', pa zatim izgovore svoju repliku, što izaziva salve smijeha.

  • +1

U Kazalištu Kerempuh održana praizvedba predstave Govori glasnije!

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Bobo Jelčić je poznat po svom posebnom načinu rada s glumcima, koji i sami postaju koautori projekta, a s druge strane im pomaže da utjelove svoje likove s maksimalnom prirodnošću i uvjerljivošću. U slučaju 'Govori glasnije!' u predstavu su uključeni i neki od njegovih bivših studenata s Akademije dramskih umjetnosti, kao što je Jadranka Đokić, koji potvrđuju Jelčićev veliki doprinos stvaranju likova od krvi i mesa na hrvatskoj kazališnoj sceni. Ti likovi su realni, u njima prepoznajemo ljude iz naše okoline, imaju prirodne reakcije i bez nepotrebne patetike i uzvišenih tonova, nijansiranim pokretima, blago ali točno, izvlače iz sebe na fizičku razinu čitav dijapazon osjećaja, od nelagode, nesigurnosti i zbunjenosti do bijesa i frustracije. Glumci su u gradnji svojih likova fokusirani na detalj i odražavaju određeni trenutak u njihovim životima. Oni su reprezentanti određenih slojeva ili skupina, ali uvijek oboružani emocijom i višeslojnošću, koja ih dijeli od stereotipa.

Jadranka Đokić, prvakinja HNK, u ulozi Srpkinje Branke donosi neposrednost, prirodnost i toplinu vrsne glumice, ali i duhovitost te nepatvorenu tragiku svog lika. Ona je zbunjena, ispričava se zbog smetnje, plače, ne stidi se poderane čarape na palcu i sjajno dočaran lik slomljene i emotivno shrvane žene. A na kraju postavlja jedno od krucijalnih pitanja našeg sve netolerantnijeg društva: ima li u Hrvatskoj mjesta za ljude druge nacionalnosti, ili se u Hrvatskoj, u Zagrebu, tom malom Beču, gdje se ljudi boje iskazati emocije, sve stislo i suspregnulo? A zapravo pita, što i sama potencira obraćajući se izravno gledalištu: 'Ima li mjesta za mene u vašim srcima?' Dakle problem netolerancije prema drugim nacionalnostima ili općenito različitostima (spol, rasa, vjera, političko opredjeljenje) nije samo u zakonima i ekstremnim skupinama, nego i u srcima običnih, prosječnih ljudi. Postavljajući to pitanje publici, ona uklanja rampu između scene i gledališta i dopire do njihovih srca. Jedan glas iz gledališta tiho kaže: 'Ima.' A ona odgovara: 'Da, ovdje ima, ali ima li mjesta i kod onih vani?''

  • +5
  • +2

Snimanje filma 'Sam samcat' redatelja Bobe Jelčića

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Nikša Butijer izvrsno utjelovljuje lik dobroćudnog sredovječnog supruga, pomalo zbunjenog čovjeka, kojem u njegov običan mali život bane Srpkinja Branka i zatraži pomoć. Odjeven u plastičnu trenirku kao odjevni simbol kućne opuštenosti tog sloja ljudi, on svoj lik obogaćuje toplinom i blagom ironijom, što se posebno potvrđuje u razgovoru s mrtvim ocem i maestralnom scenom u kojoj kaže, pogleda usmjerenog u daljinu: 'Puno će vode Dunavom proći dok se ne normaliziraju odnosi između naša dva naroda.' No osim te političke dimenzije, Butijer u svoj lik unosi tragiku ljubavnog odnosno bračnog odnosa, aludirajući time da iza svakog naoko regularnog odnosa zapravo tinjaju sukob i nesreća te čežnja za ljubavlju i partnerstvom. Uglavnom, Butijer je izgradio živ i živopisan lik.

Vilim Matula je dojmljivo ironizirao samoga sebe i čitav niz građanskih aktivista, utjelovljujući lik pacifista koji osniva udrugu i bori se protiv rata. On živi, kako mu spočitavaju, 'na sisi države', izležava se pred Poglavarstvom ili kod kuće na krevetu, gdje čita 'teške knjige' i boji se da 'ta gangrena domoljublja nikad neće proći'. On je predstavnik civilnog društva i one aktivističke Hrvatske, bez obzira radilo se o raznorodnim udrugama za ljudska i ina prava ili neprofitnim medijima, kojima aktualna vlast reže sredstva kako bi joj začepila usta i zaustavila kritiku.

Marko Makovičić je u svom logoreičnom gomilanju riječi beskrajno zabavan, pogotovo onda kad uspoređuje svoju seksualnu apstinenciju sa svojim radikalnim skretanjem udesno, a uporan kad ponavlja da ne razumije kako se u 25 godina u Hrvatskoj nije puno promijenilo. Mlada Nina Erak Svrtan ugodno je iznenadila u ulozi aktivistice i predstavnice civilnog društva, a Petra Svrtan se uspješno odmaknula od stereotipnog modela supruge iskazavši već ranije naznačeni talent. Damir Poljičak u ulozi 'gnjide', birokratiziranog državnog činovnika spremnog da se savija onako kako vjetar puše, donio je tzv. drugu stranu, kao što je uostalom naznačeno i kod lika Branke. Naime, Petra Svrtan negdje pri kraju jasno odreže svojoj prijateljici Branki kako zna da je ona sama kriva jer nije htjela raditi. Dakle priča nije jednoznačna.

Pomoćnica redatelja bila je afrobosanka Nancy Abdel Sakhi, inače glumica i pjevačica u svom bendu Kaira Kela, koji svira afro groove. Igrala je glavnu ulogu u filmu 'Nafaka' Jasmina Durakovića, zatim u predstavi 'Sumnja' u produkciji Planet arta, a prošle godine je na Gvozdu igrala u Krležinim 'Legendama' koje je režirao Georgij Paro. Njeno pojavljivanje kao pomoćnice redatelja u Jelčićevom projektu 'Govori glasnije!' multikulturalni je prilog u humanizaciji i širenju tolerancije u našem kulturnom krugu.

Cjelovitosti predstave pridonijeli su kostimografkinja Ana Paulić, scenograf Miljenko Sekulić te posebno glazba koju je odabrao sam redatelj. Naime, glazbeni lajtmotiv je patetična skladba 'Dajem ti srce zemljo moja', koju je svojedobno izvodila Doris Dragović, a pri kraju se čuju i zvukovi partizanske 'Bilećanke' i još nekih pjesama. Izbor pjesme 'Dajem ti srce zemljo moja' izvanredan je izbor, jer njeni stihovi 'Dajem ti život, zemljo moja, bit ću s tobom u dobru i zlu, podijelit ću s tobom sreću i tugu, Bog nek' čuva moju Hrvatsku', govore sve, objedinjujući sve nade s početka hrvatske samostalnosti, ali izazivajući i tugu zato što se puno od snova i ideala nije ostvarilo.

Ukratko, 'Govori glasnije!' je odlična predstava, kojom je Bobo Jelčić iznova dokazao svoju kreativnost i spremnost da istražuje i prodire u ona područja naše svakodnevnice kojima se drugi ne bave ili ne žele baviti.

PRVI KVADRAT IZDVAJA

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi