INTERVJU: TOMIĆ I KOVAČIĆ

Freud je pogodio, taština je uništila čovjeka

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 21.05.2015 15:21
  • Objavljeno 20.05.2015 u 07:00
  • +12
  • +9

Daleka zemlja

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić / PIXSELL

Svaka nova predstava redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić očekuje se s velikim zanimanjem, a u slučaju njihovog debija na daskama zagrebačkog HNK u subotu 23. svibnja s komadom Arthura Schnitzlera 'Daleka zemlja', koji prokazuje licemjerje i ukazuje na uništavajuću snagu taštine, pobuđuje dodatni interes te izaziva pitanje što će ovom prigodom biti u fokusu njihove nesmiljene kritike

Naime, ovaj uspješan tandem mlađe generacije već nekoliko godina donosi na kazališnu scenu senzibilitet 21. stoljeća i propituje neke od najaktualnijih tema današnjice, poput bulimije i anoreksije, maloljetničkog nasilja, neplodnosti, ksenofobije, korupcije i brojnih drugih društvenih i političkih devijacija. Prati ih glas angažiranih kazališnih umjetnica, koje u svojim projektima, kao što su 'Oprostite, mogu li vam ispričati..?', 'Ana i Mia', 'My Little Corner of the World' te zadnji 'Made in Hrvatska', bez laži i bez licemjerja seciraju hrvatsko društvo. A sada će u zagrebačkom HNK-u predstaviti svoje viđenje Schnitzlerove 'Daleke zemlje', u kojoj ovaj dramatičar vizionarski predviđa rasap jedne generacije koja je svoj život temeljila na imaginarnoj formi učtivosti, licemjerja i lažnog sjaja.

Što publika može očekivati od vaše interpretacije Schnitzlerove 'Daleke zemlje' na sceni HNK?
Anica: 'Daleku zemlju' iščitale smo kao komad o zadnjim trenucima jednog društva, o raspadu jednog sistema koji se sam u sebe urušava, o gubitku neke temeljne sigurnosti koji, vjerujemo, živimo i danas. Zbog toga smo smanjile prostor igre i publiku radikalno približile sceni, pokušavajući na taj način stvoriti neki prostor vrlo jake intime.
Jelena: Željele smo da publika zaista osjeti te ljude, koje je Schnitzler tako fenomenalno precizno ispisao, sa svim njihovim dijalektikama i ponorima, intimnim krizama, životnim zabludama i razočaranjima. Iako govorimo o svijetu kojeg više nema, on nam je ipak nevjerojatno blizak, poznat i katarzičan.

Kojom ste se vrstom društvene i obiteljske patologije najviše bavile u toj tragikomediji?
Jelena: Otprilike u vrijeme u kojem je pisana 'Daleka zemlja', Freud, Schniztlerov suvremenik, a vrlo često njegov konkretan sugovornik, ostavio nam je gotovo proročansko upozorenje koje kaže da je taština ono što će u duhovnom smislu uništiti čovjeka. Čini nam se da se to upozorenje ostvarilo u 20. stoljeću.
Anica: Individulizam se potpuno prostituirao i tranvestirao u narcizam, u kojem se sve više udaljujemo od drugog, nesvjesni toga da se na taj način zapravo udaljujemo od samih sebe. Nemogućnost bilo kakvog iskrenog, intimnog kontakta te nesposobnost da volimo producirali su sve društvene i obiteljske patologije.
Jelena: Iza te društvene igre koju Schnitzlerovi likovi svakodnevno igraju, iza konvencije koja ih istovremeno štiti i uništava, skrivaju se krajnja otuđenost, sadizam, parazitiranje na mladosti, strah od smrti, zagušljiva posesivnost i sebičnost.

Jeste li Schnitzlerove junake iz 1911. stavili u hrvatske socijalne i političke koordinate 2015, s obzirom na prokazivanje licemjerja kod Schnitzlerovih junaka, koji ne prežu od preljuba, spletki, dvoboja i ubojstava? Što nam oni danas poručuju?
Anica: Čitajući Schnitzlera, njegovi su nam se likovi učinili toliko suvremenim da im nismo htjele davati nikakve konkretne hrvatske socijalne i političke koordinate. Ono što njegovi likovi nose sa sobom nekako nadilazi bilo kakve geografske odrednice. Iz Schnitzlerovih se redaka pomaljaju neki dubinsko nesretni ljudi koji se ne snalaze u građanskoj uljudnosti koja im garantira društveni opticaj, koji su iscrpljeni od vlastitih potraga za užitkom, seksualnošću, srećom, ljubavlju, statusom i slobodom.
Jelena: Iako je komad pisan 1911, iza svih znakova epohe, zastavnika, dvoboja, poluaristokrata, salona, kućnih klavira, teniskih partija i ladanjskih lijenih popodneva, sa Schnitzlerove nas scene zaista gledaju neka neobično suvremena lica. Iako je forma možda različita, sadržaj je apsolutno isti.

Često se pripremate za neku predstavu tako što istražujete arhive, razgovarate sa sociolozima i slično. S obzirom da je ovo vaš 'debi' u našoj najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući, kako ste se pripremale za ovaj projekt te kako ste se snašle u radu s ansamblom?
Anica: Ovaj proces započeo je iščitavanjem Schintzlera, ne samo 'Daleke zemlje', nego svega što smo mogle naći u hrvatskom prijevodu. Razdoblje u kojem je stvarao odvelo nas je dalje, do nekih fantastičnih autora, ne samo književnika, nego i slikara, glazbenika, filozofa. Pokušale smo što više uroniti u to razdoblje i pronaći ono što i danas prepoznajemo kao nama blisko. Na putu prema našoj 'Dalekoj zemlji', jedan od autora koji nas najviše inspiriraju, osim samog Schnitzlera naravno, bio je Stefan Zweig i njegova knjiga 'Jučerašnji svijet'.
Jelena: Ova knjiga jedan je od najboljih, najsugestivnijih opisa te epohe te razdoblja kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća koje je Europu, a i cijeli svijet, odvelo u Prvi svjetski rat, koji je pak odredio sudbinu cijelog stoljeća te je i dalje određuje. Upravo je kroz razgovor o Zweigu započeo i rad s ansamblom. Prvi put radimo u HNK-u i prvi puta radimo s tako velikim ansamblom.
Anica: U predstavi sudjeluje osamnaest glumaca. I zaista možemo reći da je ovo jedan od najljepših procesa. Jako se puno radilo, gotovo od samog početka smo u dvostrukim probama, a cijelo to vrijeme njihove su predanost i podrška potpune. Kao i cijelog autorskog tima. Nekako smo se svi našli na istoj valnoj duljini.
Jelena: Prvi puta surađujemo s koreografkinjom Anom Kreitmeyer, scenografom Igorom Pauškom i kostimografkinjom Anom Savić Gecan, koji su za nas pravo otkriće; s nama je i naš stalni suradnik, glazbenik Nenad Kovačić, s kojim se razumijemo bez puno priče, a drago nam je i što opet surađujemo s Aleksandrom Čavlekom, fenomenalnim majstorom svjetla.

Nedavno vam je u Kerempuhu praizvedena groteska 'Made in Hrvatska' te ste kulturni milje prikazale kao korumpiran, pokvaren i prevrtljiv zvjerinjak. Je li to vaša ocjena postojećeg stanja u kulturi, pa i društvu u Hrvatskoj?
Anica: Kroz priču o kulturi zapravo smo se bavile pričom o zemlji u kojoj živimo, o društvu koje svakodnevno strahuje za vlastitu egzistenciju dok se grozničavo pokušava sakriti iza različitih ideologija, različitih predznaka, amnestirati bilo kakvu nepravdu i lažna obećanja te se bezglavo identificirati s raznoraznim parolama.
Jelena: Kultura je tek jedan od segmenata tog društva, segment koji možda najbolje poznajemo jer se u njemu svakodnevno krećemo. Nažalost, nije imuna na politiku i često ju se instrumentalizira upravo u njene svrhe.

Praizveden vam je u ZKM-u odličan projekt 'Janje' temeljen na istraživanju hotela koji je bio na mjestu tog kazališta. Slijedi li pretvaranje tog komada u cjelovečernju predstavu?
Jelena: Proces na predstavi 'Janje', koji je za nas započeo puno prije prve probe, negdje u zakucima državnog i gradskog arhiva, za nas je bio izuzetno dragocjeno iskustvo. Kazalište u kojem smo do tada već nekoliko puta radile otvorilo nam se u sasvim drugačijoj perspektivi, a imale smo zaista osjećaj da taj prostor čuva neka svoja tajna, ali nama i dalje vrlo bliska sjećanja. Mislimo da nam se svima u tom procesu dogodio vrlo specifičan susret s poviješću.
Anica: 'Janje' je dio trilogije 'Stoljeće jedne porodice', no zapravo funkcionira kao samostalna cjelina. U ovom obliku, u kojem sada postoji, 'Janje' je za nas zatvorena priča. Nismo razmišljale o tome da ju na bilo koji način dalje rastvaramo. Barem za sada. Možda ste nam upravo dali ideju. Tko zna? Imamo puno materijala koji nisu ušli u predstavu.

U pravilu obrađujete aktualne socijalne i političke teme, probleme i devijacije poput maloljetničkog nasilja, bulimije i anoreksije, neplodnosti, napuštene djece i sličnih. Koliko može kazalište ukazivanjem na te i slične teme utjecati na promjenu u društvu?
Jelena: Naivno bi bilo reći da kazalište može mijenjati svijet, ali ono je mjesto vrlo konkretnog društvenog susreta u kojem ljudi dijele jedno zajedničko ovdje i sada, u kojem se u koncentriranom trenutku događa sasvim specifična izmjena energija.
Anica: Kazalište može postati mjesto promjene ili, možda bi bilo točnije reći, može posijati neku klicu promjene, može nas potaknuti na neku malu, vlastitu intimnu pobunu, a te male intimne pobune uvijek mogu napraviti puno.

Često radite po književnom predlošku ili barem po njihovim motivima, što se vidi iz predstava nastalih po djelima Thomasa Bernhardta, Fassbindera, Schnitzlera... Po čemu je Schnitzler poseban?
Anica: Schnitzler je zasigurno jedan od najzanimljivijih autora bečke moderne, toliko točan i precizan u svakoj rečenici, toliko detaljan u portretiranju ljudskih karaktera da vam se čini kao da se radi o nekim znalački ispisanim dijagnozama koje čuvaju sve tajne ljudske prirode, prema kojoj su istovremeno oštre, ali uvijek zadržavaju i ono bazično, toliko potrebno razumijevanje, bez kojeg ne bismo mogli nikada ni naslutiti odgovor na pitanje zašto živimo tako kako živimo.
Jelena: Njegova sposobnost da napravi gotovo savršen balans između nivoa osobne priče i nivoa sistema koji tu priču okružuje, da gotovo matematički precizno strukturira taj balans, da, baveći se onim skrivenim, razotkrije i podastre tu daleku zemlju, kako jedan od likova naziva ljudsku dušu, ali i da joj da vrlo konkretan, društveni okvir, zapravo je zapanjujuća.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!