U američkim predgrađima travnjaci su savršeno podšišani, a ljudi emocionalno zapušteni kao zadnji balkon s pelargonijama koje je netko zaboravio zalijevati od 2007. Ovih se dana na HBO-u pojavila serija koja tu estetsku prijevaru razotkriva s takvom preciznošću da bi joj i porezna uprava povjerovala: ‘DTF St. Louis’ – krimić koji počne kao priča o preljubu, a završi kao obdukcija braka, muškosti i zdravog razuma.

Na površini, imamo sve što žanr traži: ljubavni trokut, aplikaciju za razmjenu partnera, malo tajni, malo laži i, naravno, jedan leš. Clark je televizijski meteorolog koji bi, s obzirom na emocionalnu prognozu, trebao najaviti trajnu sušu, Carol je njegova ljubavnica i supruga trećeg vrha trokuta; a Floyd – taj nesretni treći – završava mrtav, otrovan, i to toliko tužno i jadno da bi i Agatha Christie rekla: ‘Dobro, ljudi, malo ste pretjerali.’

I tu dolazimo do ključnog zaokreta: vrlo brzo prestane biti važno tko je ubio Floyda. Mnogo je zanimljivije to što su svi ljudi oko njega već odavno mrtvi. Mrtvi zbog kompromisa, mrtvi zbog šutnje i ubijeni očajničkim pokušajima da iz vlastitih života iscijede još malo smisla, kao zadnje kapi iz tube paste za zube. I sve se svodi na jednu usputnu, ali važnu rečenicu koju izgovara jedan epizodan, ali važan lik: 'Nitko nije normalan. Samo tako izgleda kad ga gledamo s druge strane ulice'.

Autor serije, Steven Conrad, očito je čovjek koji ne vjeruje u jednostavne odgovore, a to već znamo i iz njegovih prijašnjih djela – primjerice, filma 'Tajni život Waltera Mittyja' i serije 'Patriot'. Njegov stil – spor, pomaknut, s humorom koji djeluje kao da se ispričava što uopće postoji – ovdje dolazi do punog izražaja. Nelinearna struktura, ponavljanje scena iz različitih perspektiva, stalno pomicanje istine – sve to ne služi samo da bi se gledatelja držalo u neizvjesnosti, nego da bi mu se jasno dalo do znanja: istina je relativna, a ljudi još nepouzdaniji nositelji te istine.

Jason Bateman kao Clark savršeno utjelovljuje tip muškarca koji misli da je racionalan jer nikad ne viče, dok mu život gori kao suha borovina. Njegova suzdržanost nije znak stabilnosti nego emocionalne paralize, i Bateman to igra s takvom preciznošću da ga u jednom trenutku želiš zagrliti, a u sljedećem poslati na intenzivnu terapiju. Ili na dvaj's pet po turu. Linda Cardellini kao Carol imala je možda i najnezahvalniji zadatak – igrati ženu koja istodobno voli, vara, kalkulira i pati, a da pritom ne sklizne ni u stereotipnu ‘fatalnu ženu’ ni u mučenicu. Cardellini to izvodi s takvom lakoćom da Carol postaje hodajuća kontradikcija – i upravo zato uvjerljiva. U jednoj sceni djeluje kao osoba koja bi mogla sve ostaviti i otići na drugi kraj svijeta, a u sljedećoj kao netko tko će ostati tu gdje jest, ali će pritom svima oko sebe malo zagorčati život.

A onda dolazi David Harbour i – bez pretjerivanja – odnese seriju kući, zapakira je, zaveže mašnu i ostavi ti je pred vratima kao emocionalni paket koji ne možeš odbiti. Njegov Floyd je srce serije, njezina najtiša, ali i najglasnija točka. U ulozi koja je istodobno krhka i snažna, Harbour daje možda i najbolju izvedbu karijere – i tu govorimo o čovjeku koji je u ‘Stranger Thingsu’ već odradio posao za udžbenike. Floyd je lik koji stalno spašava druge – svog posinka, svoju suprugu, svoje prijatelje – ali nikad ne uspijeva spasiti sebe. U nekoj drugoj seriji to bi bio jedan dirljiv trenutak kojim se publiku uvjerava da je riječ o ‘dobrom tipu’. Ovdje je to kontinuirano stanje, gotovo životna filozofija: Floyd je dobar jer ne zna drugačije, čak i kad ga to košta.

Ima jedan moment koji bi možda u nekoj drugoj priči, s nekim drugim likom i nekim drugim glumcem djelovao isforsirano i naglašeno woke, ali ovdje je organski i logično proizlazi iz Floydova karaktera te pokazuje koliko je dubinski dobar i drag: Floydu se preko aplikacije za usputni seks javi muškarac za kojeg Floyd prvo pogrešno misli da je žena jer na slici u aplikaciji ima sliku Davida Bowieja u ženskoj odjeći. Floyd je toliko dobar i obazriv da se na kraju pred restoranom ljubi i podrpa s tim čovjekom zato da dotičnom ne bi bilo neugodno zbog njegove seksualne orijentacije. Da, Floyd je takav čovjek. Zato ga volimo.

Postoji još jedna scena negdje u ranijim epizodama serije, odvija se na hip-hop festivalu i gledatelja udara ravno u pleksus sa spoznajom koliko je zavolio Floyda. Floyd na pozornici pleše i prevodi tekst pjesme na znakovni jezik - razigran, živ, gotovo dječački sretan. U publici, Carol gleda taj prizor i govori Clarku koliko voli svoga muža. I u tom trenutku sve sjedne na svoje mjesto – ne kao dramaturški trik, nego kao emocionalna spoznaja koja te zaskoči nespremnog. Shvatiš koliko je Floyd divan, koliko je njegov svijet bogat unatoč svim pukotinama – i koliko će njegov gubitak boljeti. I boli. Ne spektakularno, ne uz fanfare, nego tiho, uporno, kao spoznaja da si izgubio nekoga tko je bio bolji nego što je svijet zaslužio.

No ‘DTF St. Louis’ nije samo emocionalni nokaut, nego i prilično otrovna satira američke suburbije i njezinih rodnih uloga. Muškarci ovdje panično pokušavaju rekonstruirati vlastitu muškost kroz seks, avanture i aplikacije koje obećavaju uzbuđenje, a isporučuju katalog egzistencijalne praznine. To su likovi koji misle da će se ponovno pronaći ako dovoljno puta kliknu ‘traži partnera’, kao da je identitet nešto što možeš naručiti uz besplatnu dostavu. Žene, s druge strane, vode paralelni maraton – emocionalni rad, logistika svakodnevice, pokušaji da se održi privid normalnosti – i pritom vrlo dobro znaju gdje su sve pukotine. Razlika je samo u tome što su muškarci iznenađeni vlastitim rasapom, dok žene već godinama žive s njim i ponekad se pitaju bi li bilo lakše sve dignuti u zrak i krenuti ispočetka.

Ako bismo se malo intelektualno razmahali – a ova serija to itekako zaslužuje – mogli bismo reći da ‘DTF St. Louis’ secira krizu muškosti u kasnom kapitalizmu kao simptom šire krize smisla. Muškarci više nemaju jasan scenarij što znači biti ‘muškarac’, pa to nadoknađuju performativnom seksualnošću koja je jednako uvjerljiva kao i reality show u kojem se ljudi natječu tko će brže emocionalno izgorjeti. Žene pak znaju što znači biti žena, ali sve češće zaključuju da im se ta uloga jednostavno ne isplati. I tu serija postaje najzabavnija – i najokrutnija.

Jer ispod svih tih prevara, laži i ubojstava leži jedna uznemirujuća, tjeskobna, pa i pomalo smiješna istina: brakovi nisu stabilne institucije, nego improvizirani sporazumi između ljudi koji se nadaju da će im netko drugi objasniti tko su. A kad taj netko drugi također nema pojma, dobiješ seriju u kojoj svi traže sebe, a nalaze jedni druge, i to najčešće u najgorem mogućem trenutku.

U dinamici glavnog trojca krije se i najpreciznija dijagnoza serije. Clark predstavlja želju – ali želju bez hrabrosti, želju koja stalno traži izlaz, ali nikad ne preuzima odgovornost. On je čovjek koji bi rado promijenio život, samo da to nekako prođe bez posljedica, bez boli i bez previše pitanja, što je otprilike kao da želiš renovirati stan, ali bez buke, prašine i majstora. Carol je, nasuprot njemu, odluka – ali odluka rođena iz zasićenja i unutarnjeg pritiska. Ona vidi pukotine, osjeća teret i, za razliku od Clarka, spremna je učiniti nešto konkretno, pa makar to bilo pogrešno. Floyd je treća strana te jednadžbe – ljubav, ali ljubav bez obrane. On vjeruje u razgovor, u popravljanje, u to da se odnosi mogu spasiti ako se dovoljno potrudiš, što ga u svijetu u kojem svi ostali igraju neku bržu, ciničniju igru čini gotovo anakronim. I upravo u tom nesrazmjeru – između želje koja ne djeluje, odluke koja djeluje prekasno ili pogrešno i ljubavi koja ne zna kako se zaštititi – leži prava tragedija serije.

Nije to serija koja će vas utješiti. Nije ni ona koju ćete gledati da se opustite nakon napornog dana, osim ako vam je ideja opuštanja promatranje tuđeg emocionalnog brodoloma. Ali ako tražite nešto što će vas nasmijati, bocnuti i usput natjerati da se zapitate gdje ste vi u svemu tome – onda ste na pravom mjestu.

Jer ‘DTF St. Louis’ nije priča o tome tko je ubio Floyda.

To je priča o tome kako je Floyd, usprkos svemu, bio najživlji od svih.