Slučaj ove dvije kazališne autorice, jer tim je terminom najlakše opisati rad u kojem je teško razdružiti funkcije, sve je zanimljiviji. Iako su posljednjih godina, autorskim uspješnicama poput 'Ana i Mia' ili 'Ovo bi mogla biti moja ulica', bile odustale intrigantnog niza obrada uglavnom literarnih predložaka, povratak je donio i više nego što se moglo tražiti.

A ipak, 'Leda' nipošto nije primjer laganog i brzog uspjeha, iako zadržava većinu postulata ranijih rezova koje su Anica Tomić i Jelena Kovačić ostavile po tijelu, na primjer, 'Staklene menažerije' i 'Imitatoru glasova'.

Riječ je o najprije o dubinskom i inteligentnom čitanju, koje izvorniku daje zasluženu mjeru poštovanja upravo time što mu ne dopušta da bude ono što u uobičajenoj predodžbi jest. S obzirom na to da misle da literaturu ne treba zaštititi od kazališta, nego je prevesti, s kanonskim dramama Kovačić i Tomić postupaju slično – razgrađuju ih izravno, u interpretativnom ključu koji se klanja prethodnicima, ali ima i svijest o vremenu i prostoru koji ih dijeli od aktualne inscenacije. Put je riskantan i problematičan, ali se ponekad isplati.

Crnogorsko-hrvatska 'Leda' je predstava koja će teško zadovoljiti zagrižene ljubitelje Krleže, s obje strane i ne tako imaginarnih podjela među svima koji se nazivaju 'krležijancima', no takvih je ne samo u hrvatskom glumištu ionako previše. Izvorni tekst je skraćen, pa nema nekih bitnih ili barem upečatljivih rečenica, a i ono što je ostalo ponekad se teško čuje, bilo zato što glumci više-manje namjerno ne daju preveliku važnost točnoj ili barem razgovijetnoj dikciji ili stoga što tekst nerijetko prekrivaju krikovi, režanje i glasna glazba. Zanimljivo kazalište, međutim, ni ne služi tome da se točno čuje baš sve. Lektirnu funkciju teatra ionako zadovoljava isti komad na repertoaru Dramskog kazališta Gavella.

Umjesto čistog teksta, redateljica i dramaturginja odlučile u se za, u odnosu na tradiciju salonske estetike i 'vjernog' insceniranja glembajevskog ciklusa, iskrivljenu sliku emocija i stanja Krležinih antijunaka, ispravno negirajući svaku objektivnost ili istinitost njegovih opisa agramerskog društva između svjetskih ratova.

Uopće nije važno tko su zapravo likovi u 'Ledi', jer njihovi problemi su univerzalni, a načini njihovog rješavanja, i razrješenja, opći ne samo u vremenskom nego i prostorno rasteru. Dominacija i manipulacija, bez obzira jesi li vaginalne, falusne, financijske, artističke ili intelektualne, čine perverzan mehanizam koji 'Leda' pokazuje bolje od svojih parnjaka u trilogiji i zato je najveći izazov redateljima koji uglavnom dopuštaju retorici da zasjeni njezin ogoljujući potencijal.

Većina scenskih rješenja u ovoj predstavi, iako se na prvi pogled mogu činiti prenaglašenim i samodostatnim, vjerna su rekonstrukcija podteksta tih manipulacija i dominacija, dok istodobno na razini izvedbe dopuštaju glumcima da ispod snažnih gesti i nasilja zadrže komedijsku nevjericu.

Likovi u 'Ledi' napisani su moralno indiferentno, oni sami sebi ne vjeruju, pa i im ne trebaju vjerovati ni oni koji ih na pozornici iznova stvaraju.

Srđan Grahovac kao Urban u tome je najočitiji i, zbog prirode uloge, očekivano najtočniji, ali nitko drugi za njim ne zaostaje - od Ksenije Marinković kao rezignirane Klare, preko potisnutog nasilnika Klanfara Mirka Vlahovića ili ekstrovertiranog i u pogledu seksualnog opredjeljenja ambivalentnog Aurela Dejana Ivanića, do egzaltirane, na krik i histeriju svedene Melite Nataše Dorčić.

Iako ovdje nije dobila prostora koliko zaslužuje, Melita je zapravo ključni lik ovakvog čitanja, jer na njoj i njezinim 'inicijativama' najjasnije se vidi što je 'komedijom jedne karnevalske noći' autor zaista mislio o mogućnosti preuzimanja sudbine u vlastite ruke i iskoraka iz žrvnja uzročno-posljedičnih veza, dividendi i rashoda života takozvanog, ali ni po čemu zapravo, 'boljeg društva'.

U recentnom nizu regionalnih inscenacija Krleže, od Brezovca, preko Taufera, Markovića i Buljana, ova 'Leda' stoji u gornjem domu po širini zahvata i autorskoj invenciji. Činjenica da komedija završava zajedničkim plačem nije razlog za izostanak aplauza. Baš naprotiv.