IZMEĐU TRIJUMFA I TRAGEDIJE

Čudesan podvig Stipe Božića

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 18.03.2014 13:44
  • Objavljeno 18.03.2014 u 13:44
  • +14
  • +11

Stipe Božić K2

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stipe Božić, Viki Grošelj

Knjiga Stipe Božić K2 trijumf i tragedija u biblioteci Ambrozija VBZ izdanje je zavidna nakladničkoga nivoa. Riječ je o djelu sjajno napisanu i primjereno prezentiranu; čitatelju je ponuđen životopisni kroki ocrtan na fonu najvećeg od odreda velikih alpinističkih podviga Stipe Božića, a to je osvajanje karakaorumskoga vrha K2.

Najuspješniji hrvatski alpinist, nesumnjivo svjetskoga ranga, u nadljudskim naporima savladao je tu veliku, preveliku planinu, s drugim po visini vrhom svijeta, koju mnogi pravi znalci smatraju i najopasnijom od svih "osamtisućnjaka", ali sjećanja njegova na taj podvig ostala su i nakon više dvadeset godina u tešku raskoraku između, kako stoji u naslovu knjige - trijumfa i tragedije.

Autor brojnih alpinističkih i putopisnih knjiga, upravo u ovoj knjizi ispovjedio je svoje najdramatičnije penjačko iskustvo, ono koje ga je dovelo do samoga ruba psihičke i fizičke izdržljivosti u borbu za svoj goli život i život penjačkih partnera. Taj dramatični klimaks pretapa se u tragediju u slijedećim Božićevim redcima: "Nama je za preživljavanje ostalo svega nekoliko sati. Nemoćni smo i na kraju snaga. Ako se do noći ne domognemo logora 3. mrtvi smo. Sva četvorica.

'Gotovo je' rekao sam, ' idemo nas trojica pokušati preživjeti.'

Boris je ispustio uže kojim smo vukli Boštjana i okrenuo se prema meni. Ja sam pogledao prema Boštjanu. Nikad neću zaboraviti tu scenu. Prijatelj ostaje ležati nepomičan na snijegu u strašnoj oluji koja ga je učas gotovo zamela novim snijegom. Zakoračio sam prvi kroz dubok snijeg. Nije bilo lako ostaviti prijatelja, ali morao sam. Boris i Zvonko slijedili su me gazeći mojom prtinom. Okrenuo sam se nakon nekoliko minuta, Boštjana više nisam vidio."

Slovenski alpinist Boštjan Kekec ostao je te 1993.godine u lipnju na zaleđenoj padini u karakorumskom gorju iznad ramena K2 zauvijek, ali snažno je ukotvljen u ključnim redcima knjige hrvatskoga alpinista putopisca Stipe Božića. Među svim hrvatskim putopiscima Stipe je Božić jedinstven po tome što nije putovao zbog pisanja nego je propisao zbog putovanja koja su u njegovu slučaju tražila da gotovo neprestance riskira cijeloga sebe, sâm svoj život jer njegovi su ciljevi uvijek bili blizu previsoku rubu ljudskih mogućnosti, onoga preko kojeg se prelazi samo jednom. Bez povratka. Pa ipak u tog pisca nikada nema ni retka neke samohvale, nema pametovanja primjerice o penjačkom umijeću, pa čak ni filozofiranja nekog o dubokom smislu njegovih pothvata , on jednostavno nastoji točno i stvarno opisati sva svoja pregnuća da stalno preispituje granice svojih dostignuća i da pritom ostane s one strane rečene granice iz koje može svjedočiti o dosegnutom svojim životom. I to uvjerljivo.

U ovoj knjizi on počinje od doba kada su se zametali snovi koji su mu se kasnije ostvarivali uz velike uloge kao što je cijeli cjelcati život. Multitalentiran i kreativan kakav jest pronašao je u sebi pisalački stil tako što se, vjerojatno i nesvjesno, priklonio stanovitoj vrsti publicističkoga realizma koji na životopisnu istinonosnu pripovjedačku nit opliće, kao usputno, male oglede o ljudima i krajevima gdje je prolazio na putu prema svjetskim visovima. Iz djetinjstva tako on zapisuje prisluškivani razgovor roditelja, u stanci okopavanja vinograda, o njemu koji se već tada bio zagledao u okolna brda:

"Mali nije sladak na motiki" rekla je moja majka, a ja sam protrnuo.

"Sad ga java odnija, šta ćeš od njega kad je taki", odgovorio je moj otac, a meni je nakon te lagane rečenice laknulo.

I tada su malome Stipi Božiću pukle planine pred očima. Jer, zapitao se on jednom, tko nije u ranoj mladosti osjetio znatiželju pred obzorom koji zatvara vidik? Očito tada ga je već nešto pokrenulo. I od zavojanske planine Mijovije nije prestajao ići uvijek prema gore. Da se samo spomene tri najviša vrha na svijetu, Mount Everest (8848 m), dva puta, K2 (8611 m) i Kanchenjunga (8586 m). Bio je i na najvišim vrhovima svih sedam kontinenata: Mount Everest (Azija), Aconcagua (J. Amerika), Mount McKinley (Sj. Amerika), Kilimandžaro (Afrika), Mount Vinson (Antarktika), Mont Blank (Europa), Mount Kosciusko (Australija). I to, dakako, nije sve, ni otprilike.

U svemu tome iskazao se i još jedan od njegovih talenata osim penjačko pisalačkoga, a to je fotografsko, filmsko i video snimanje. Pritom treba imati na umu da je na sve te planine, na koje se do vrhova dolazi po liticama i zaleđenim strminama, ledenjacima, da je uza svu nužnu opremu morao nositi i donedavno tešku profesionalnu opremu za snimanje. I snimati onda s osiguranjem konopima, cepinom itd. A, te Božićeve snimke, osim dokumentiranja, nerijetko imaju i dodatne valere tzv. umjetničke fotografije. Primjer je za to dobar fotografija naslovljena Tik pod vrhom K2 na kojoj se, bijelo na bijelom, izdiže potpunoma zasniježeni ledenjak prema bijeloj izmaglici neba. Vide se s leđa samo dva penjača , a u lijevom rakursu gore jedva se promalja zastrto sunce. (Ta slika je u fotogaleriji u prilogu.)

Fotografije kao i tekst Stipe Božića ne ostaju samo na penjačkim dosezima nego bilježe sve živopisje prije i poslije penjanja, događanje i život u prisojima najvećih planina, raritetne motive kao što je fotografija Pakistanski vojnici na ledenjaku Siachen, najvišoj bojišnici na svijetu itd. Takva je i opis ritualnog samoozljeđivanja lancima s noževima za islamskoga obreda muharema kada povorka mahtan u mjestu Skardu u Pakistanu dolazi pred džamiju na bazaru i odlazi jednako se samomučeći. Pri snimanju nekih od takvih prizora autor je morao snimati skrivenom kamerom što mu je, iako profesionalcu, nametnulo neke moralne dileme o tome jeli to smio uraditi.

Slične dileme i o tome kakav je smisao u njegovu dosizanju nedosegnutoga i ponekad nedosežljivoga ostale su mu stalne i koliko god sve te opasne podvige shvaćao kao igru i način ispunjavanja slobodnoga vremena, ipak je "to sve više utjecalo na moj svakodnevni život". Ako se pritom uzme u obzir da se je Stipe Božić spustio 1.395 metara duboko pod zemlju u Lukinoj jami na Velebitu, te ako se uzme i ta dubina ispod površine zemlje i visina Mount Everesta onda proizlazi da on vjerojatno i svjetski rasponski dubinsko visinski rekorder. I to, dakako, nije sve. Stigao je naš autor biti i branitelj u Domovinskom ratu i biti ranjen pritom, a poslije biti i važnim sudionikom u mnogim akcijama Gorske službi spašavanja. U svemu tome na djelu, pismu ili slici Božić je Stipe potpunoma predan. Ali, ne predaje se nikad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!