Rasprava o tome kako su točno zvučali kastrati, 18-stoljetne operne zvijezde, vjerojatno će uvijek ostati nerazriješena u muzikološkim krugovima. Muški glasovi osakaćeni kastracijom koji su prolazili rigorozno glazbeno obrazovanje imali su nevjerojatnu lakoću u gornjem registru, a istovremeno i kapacitet pluća koji im je dopuštao slobodno variranje bravura kroz tridesetak taktova. Istina, postoje snimke tzv. posljednjeg kastrata Alessandra Moreschija (1858–1922) s početka 20. stoljeća, no zbog njihove manjkave audio kvalitete, teško da mogu biti smatrane kao standard.

Danas se taj über zahtjevni i nedovoljno otkriveni repertoar, koji tek posljednjih desetljeća zadobiva legitimitet, dijeli između mezzosopranistica kojima opseg i pokretljivost glasa dozvoljava da se uhvate s njime u koštac i kontaratenora. No ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o rekreaciji originalnog zvuka, već o krajnje osobnoj interpretaciji.

Nakon koncerta Cecilie Bartoli u nedjelju, 21.ožujka u Zagrebu, stječe se dojam da je slavna mezzosopranistica posve prispodobila zaboravljeni repertoar napolitanskih skladatelja, Porpore, Vincija, Caldare, Broschija.

Koncert je u Zagrebu, pred prepunim Lisinskim i rijetko uzbuđenom zagrebačkom publikom koja je opernoj divi odala 'standing ovation', bio onaj rijetki spoj besprijekorno složenog programa, u kojem su se nizale sentimentalne i bravurozne arije te uvertire (u izvedbi odličnog orkestra La Scintilla iz Züricha) te visoko autorske i emotivno nabijene izvedbe.

Cecilia Bartoli, koju često zovu 'la regina dell'agilità' raspolaže nevjerojatno fleksibilnim i pokretljivim instrumentom koji se s prividnom lakoćom uspješno obračunava s nekim od najzahtjevnijih vokalnih partitura uopće.
Predvidljivo, 'showpiece arije' bile su ostavljene za kraj prvog djela i bis. No koloraturnim pasažima, koliko god bile dojmljivi, uvijek nedostaje emocionalnog angažmana. Stoga je najsnažniji dojam i emocionalni intenzitet recitala postignut u sentimentalnim arijama poput Caldarine 'Quel buon pastor' ili Porporine 'Parto, ti lascio o cara'.

Bartoli se na sceni otkriva kao predani i nesebični koji od zaboravljenog i široj publici posve nepoznatog repertoara uspijeva prenijeti vibrantnu, snažnu i suverenu glazbenu priču.

Razdrmala je također i krutu formu vokalnog recitala koji kod nje zadobiva pravu teatarsku dimenziju. Naime, umjesto uobičajenih anakronih modnih kombinacija klasičnih izvođača, glazbenu priču o kastratima efektno su podcrtali androgini kostimi Agostina Cavalca koji u spektakularnom finalu uključuju bacanje crvenog perja.

Ukratko, koncert Cecilie Bartoli stavio je zagrebačku dvoranu barem na jednu večer na ravnopravni nivo s europskim glazbenim zbivanjima. Valja se nadati da slijedeću priliku neće trebati predugo čekati.

Kao jedno od važnijih klasičnih izdanja prošle godine, Sacrificium Cecilie Bartoli dobio je nedavno i svoju filmsku inačicu, snimljenu u dvorcu Caserta pored Napulja.