Razgovarati s Borom Ćosićem je kao razgovarati s boljom poviješću odnosa između Hrvata i Srba. Ćosić je rođen u Zagrebu 1932. te je u njemu proveo i prvih pet godina života, nakon čega su mu se roditelji odselili u Beograd. U tom je gradu pak započeo svoju književnu karijeru koja je ostala povezana sa Zagrebom s obzirom na blisku suradnju i prjateljstvo s generacijom krugovaša, napose s Irenom Vrkljan s kojom je od devedesetih dijelio i novo mjesto stanovanja – Berlin.

Ćosić je svoje dječje godine opisao u knjizi 'Djetinjstvo u Agramu', za koju kaže da je većinom memoarska proza, ali prožeta i 'naknadnim sjećanjima': 'Živio sam u Šenoinoj i na Tomislavcu, moj tata je radio u Petrinjskoj. To su svi neki punktovi koji su i ostali u sjećanju, kao i Mrazovićeva, koja je kao mala ulica-klisura. Kada sam pisao 'Djetinjstvo u Agramu', bilo je tu sigurno i naknadnog sjećanja, jer sam se cijelog života vraćao u Zagreb, a i sada sam često tu, jer sam krapinski zet. Napisao sam niz knjiga koje čine moju autobiografiju, no taj opis Zagreba mi je možda najdraži od svega. U njoj sam opisao konzervirane slike koje su iz tog perioda ostali u meni. Meni je kao dječaku selidba u Beograd predstavljala kao odlazak u novi svijet, na početku uopće nisam razumio taj beogradski govor. S druge strane, sve je to odredilo moj antinacionalizam, jer sam uvijek poznavao različite ljude različitih nacionalnosti. Bio sam tako i jedini autor iz Beograda koji je bio dio 'Krugova', zajedno sa Šoljanom, Slamnigom, Irenom Vrkljan, Vlatkom Pavletićem itd.'

Dok razgovaramo u kavani Hotela Dubrovnik, Ćosiću prilazi čovjek koji se predstavlja kao Branko Kukić. Riječ je o dugogodišnjem uredniku odličnog srbijanskog kulturnog časopisa 'Gradac', koji želi objaviti Ćosićeve prve tri knjige, nastale još pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon dogovora za kavu pisca i budućeg mu izdavača, intervju nastavljam pitanjem o ranim radovima Bore Ćosića. 'Stalno sam spreman revidirati svoje tekstove i većinu knjiga sam napisao iznova osim onih najvećih, 'Tutora' i 'Doktora Krleže'. Svoje prve tri knjige – a to su 'Kuća lopova', 'Anđeo je došao po svoje' i 'Svi smrtni' – sada planiram objaviti u Srbiji kao jedno izdanje i tu će biti posla. Pa jednu od njih sam pisao kada sam imao 21 godinu, to je, dakle, bilo prije 63 godine! Nisam ih prije dirao, no sada sam prošao kroz njih i doista sam bio uzbuđen kao čitatelj, no morao sam ih i kao pisac donekle rekonstruirati. Tada sam bio pod veliki utjecajem nadrealista pa bi to moglo biti zanimljivo mladim čitateljima', nada se Ćosić.

Pitam što podrazumijeva pod pojmom 'rekonstrukcija', kako on to nadopisuje svoje knjige. 'Ima tu nekih naivnosti koje mi smetaju. Neke od njih ostavim, ali ono što je skoro djetinjasto, to maknem. Tada možda nisam znao neke asocijacije koje mi se sada nameću. Imao sam ja svoju vlastitu fantaziju, ali sam pisati započeo pod ogromnim utjecajem jugoslavenskih nadrealista poput Marka Ristića, Duška Matića i Oskara Daviča. Uostalom, 'Anđeo je došao po svoje' Matićev je stih koji sam uzeo za naslov', kaže Ćosić.

Iako je autor desetaka knjiga, Bora Ćosić i u Hrvatskoj i u svijetu najpoznatiji je kao pisac 'Uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji', knjige koja je pretvorena i u predstavu i u film za vrijeme Jugoslavije, a i koja je sakupila mnoge obožavatelje diljem svijeta zahvaljujući tome što je prevedena na petnaestak jezika. Smeta li Ćosiću to što je baš po toj knjizi najpoznatiji?

'Nisam nikad bio autor bestselera, nego sam imao manji krug čitatelja. 'Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji' izmigoljila se iz svih mojih tekstova i prevedena je na petnaestak jezika s vremenom. Eksploziju je izazvala i činjenica da sam 1969. dobio NIN-ovu nagradu za tu knjigu. Bio sam tada najmlađi dobitnik, a i prvi koji je bio izvan onih službenih krugova. Prije mene su nagradu dobivali Davičo, Dobrica Ćosić, Mirko Božić, Branko Ćopić i slični autori. Najveću zaslugu za to što sam dobio NIN-ovu nagradu ima Borislav Mihajlović Mihiz, koji je inače bio i srpski nacionalist te je i jedan od ljudi koji su petljali oko onog nesretnog Memoranduma. S druge strane, bio je očaran knjigom 'Doktor Krleža' te je o njoj pisao na hrvatskom jeziku! Mihiz je skončao dramatično. Nakon što je isprva podržao Miloševića, ubrzo se razočarao i prestao je jesti, zapravo se izgladnio do smrti. No Mihiz je gurao 'Ulogu moje porodice' u tom NIN-ovu žiriju, a konačno glasanje je bilo četiri prema tri za moj roman. To je zapravo bio obračun realizma i modernizma unutar žirija. Zahvaljujući tom romanu sam se mogao preseliti u Berlin početkom devedesetih, jer ju je preveo i objavio poznati njemački nakladnik Rohwolt, a onda su uslijedili prijevodi diljem svijeta', odgovara Ćosić.

Već više od dvadeset godina Ćosić živi većinom u Berlinu, gradu koji obožava: 'Moram priznati da nisam nikad do kraja svladao njemački jezik. U dnevnoj komunikaciji se snalazim, ali ne volim ni čitati njemački niti davati intervjue na njemačkom. Ali nisam osjetio nekakvu izolaciju zbog toga u Njemačkoj, jer imam i mnogo odličnih prevoditelja. Na njemačkom govornom području imam 29 izdanja. Ne osjećam se kao manjinac u Berlinu s obzirom na to da je riječ o gradu u kojem živi 170 različitih nacija. Berlin je predivan proleterski grad koji ima savršen odnos prema drugima i Drugom.'

U Zagreb je pak došao na Festival svjetske književnosti, gdje je u subotu, 6. rujna, sudjelovao na diskusiji 'Građanski rat i književnost, krivnja i pravda', na kojoj su govorili i Vlaho Bogišić te španjolski pisac Javier Cercas. Zato postavljam pitanje što za njega uopće znači taj pojam 'građanski rat' i je li se Jugoslavija raspala u ratu koji se tako može definirati. Bora Ćosić odgovara sljedeće: 'Već mjesecima razmišljam o tom pojmu 'građanskog rata' i čini mi se da je pogrešan. Primjerice, kad vidite slike Oktobarske revolucije, to su sve seljaci i vojnici na njima. I onda se u tom mnoštvu pojavi jedan Lenjin, koji je sav sređen, u sakou i prsluku, s kravatom. Savršen građanski izgled, dakle. Ta njegova pojava opčinjava ljude, oni ga slušaju jer i tako izgleda. Što se tiče vremena devedesetih, mora se suprotstaviti falsifikatima, a većina ih dolazi sa srpske strane. Kakav građanski rat ako Kadijevićeva armada dolazi da sravni sa zemljom Vukovar ili Dubrovnik?!'

Ćosić inzistira na tome da ga se predstavlja kao srpsko-hrvatskog pisca s obzirom na njegov život i djela, što mnogima s obje strane vjerojatno nije po volji. O novoj Jugoslaviji ne sanja, ali napominje: 'Bit će za neko vrijeme jako smiješno kada se Hrvatska i Srbija zajedno nađu u Europskoj uniji s obzirom na sve što se dogodilo.'

No najsnažnija veza Ćosića i Hrvatske svakako je Miroslav Krleža, kojega je imao priliku i upoznati: 'Prvi put sam Krležu vidio uživo na nekakvom kongresu pisaca u Sarajevu. Šetao sam se s Radom Konstantinovićem i u susret nam ide mali, dežmekasti čovjek; bio je to Krleža, i informira nas o tome kako su se Vladan Desnica i Gustav Krklec potukli! Primijetio sam da ima male ruke, ručice, koje sam kasnije vidio i na Guenteru Grassu, ima baš iste takve. Kada je umro, naročito su me interesirali njegovi dnevnici koji nisu prevedeni u Europi. Njegova recepcija vani je jako loša, a i dosta onoga što je prevedeno je loše prevedeno. U tim dnevnicima sam naročito iščitavao Krležine snove, a i tada sam dosta čitao o psihoanalizi pa je iz svega toga izašao 'Doktor Krleža'.'

Za kraj zato pitam misli li Ćosić da bi se Krleži svidio 'Doktor Krleža'.

'Ne znam bi li se njemu svidio taj roman, jer je Krleža bio prgav čovjek, ali se sve nadam da bi. To je roman s mnogo slojeva. Meni je Mihiz, koji je tu knjigu adorirao, jednom rekao kako sam doista izvukao najbolje citate Krleže u 'Doktoru Krleži'. Ali tamo nema niti jedan Krležin citat! Sve sam to ja napisao, te mislim da sam izvukao nešto novo u vezi Krleže, da sam uhvatio njegov duh. Prvi poticaj za tu knjigu zapravio se dogodio ovdje gdje sad razgovaramo, kada mi je Danijel Dragojević u jednom razgovoru rekao za Krležu da je 'on bio čovjek do glave do četrdesetpete'. Dragojević je naravno šeret, ali sam se tada zapitao oko svega toga i to je rodni trenutak 'Doktora Krleže'', kaže Ćosić.

Bora Ćosić na Festivalu svjetske književnosti nastupio je i u Knjižnici Bogdan Ogrizović, gdje je s njim u okviru programa 'Pisac i njegov čitatelj' razgovarao Branko Čegec