Prije projekcije svojeg filma 'Fiume o morte' u pulskoj Areni Igor Bezinović rekao je da je fotografija na kojoj Gabriele D'Annunzio pozdravlja 'rimskim pozdravom' (ravno uzdignuta ruka u zraku) prvi fotografirani zapis tog fašističkog i nacističkog pozdrava. Dva tjedna prije premijere njegova filma, dodao je Bezinović, Elon Musk javnost je počastio istim pozdravom, a tjedan dana prije početka Pulskog festivala nekoliko je stotina tisuća ljudi u Zagrebu sa svojim idolom uzvikivalo pozdrav koji je povijesno povezan sa sličnim podizanjem ruke. I Bezinovićev veličanstveni film, kojemu je Arena doista dostojna pozornica (vidi osvrt ovdje) i ovogodišnji Pulski filmski festival stigli su, dakle, u pravi čas.

Antifašistička Pula

Još od otvaranja festivala, kada je cijela Arena sa zborom pjevala 'Bella ciao', pa sve do svečane dodjele nagrada, kada je scenograf Anton Spazzapan, primajući priznanje za svoj rad na 'Fiume o morte', održao govor na talijanskom i zaključio ga uzvikom: 'Smrt fašizmu!', ovogodišnjom se Pulom širio duh antifašizma i progresivnog razmišljanja. Iako je dominirao na dodjeli nagrada, Bezinović nije bio jedini s takvom značajnom porukom. Bio je tu i film nagrađen Velikom zlatnom arenom za najbolji film, dokumentarac 'Mirotvorac' Ivana Ramljaka (vidi osvrt ovdje).

Pričajući priču o ubojstvu predratnog šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, Ramljak nas je podsjetio na olovna vremena početkom devedesetih u Republici Hrvatskoj, kada su našom zemljom harali ne samo rat i agresor, nego i pošasti nacionalizma i militarizacije društva, u kojima je Reihl-Kir pao kao jedna od poznatijih žrtava. Baš kao i Bezinovićev film - iako na potpuno drugačiji način - ovaj nas je sjajan film podsjetio na događaj iz prošlosti iz sadašnje perspektive i pozvao nas da probamo prepoznati simptome.

Još jedan fenomenalan dokumentarac koji je privukao mnogo pozornosti i hvale na ovogodišnjoj Puli je 'Paviljon 6' Gorana Devića (vidi osvrt ovdje), koji doduše ne govori o antifašističkim temama, ali dokumentira cijepljenje protiv covida na Zagrebačkom velesajmu u jeku pandemije, prikazujući cijelu situaciju izrazito ljudski, solidarno, sa stavom i emocijom 'svi-smo-zajedno-u-ovome' te razumijevanjem za sve priče koje su ljudi sa sobom donijeli u taj paviljon. Bez popovanja o ispravnom i neispravnom načinu ponašanja tijekom takve općeljudske nevolje, Dević nam je u doba velikih i opasnih podjela/polarizacija donio dokument dirljive suosjećajnosti, solidarnosti i ljudskosti, što se definitivno može ubrojiti u progresivne ideje i atmosferu ovogodišnjeg festivala.

Veliki uzlet domaćeg dokumentarizma

Ta tri filma, osim toga, pokazuju još nešto, što je, ruku na srce, bilo pomalo vidljivo i prije (npr. s dokumentarcem Silvestra Kolbasa 'Naša djeca', koji je nagrađen na prošlogodišnjoj Puli) - da domaći dokumentarni film doživljava velik uzlet kreativnosti i ideja. Nije, doduše, zaostajao ni igrani pa ni animirani film, a živahnom duhu ovog festivala – koji pod sad već uhodanim, ali mladim vodstvom pokazuje sve znakove manifestacije koja drži korak s vremenom i svoje postojanje shvaća dinamički – pridonijelo je i uvođenje novih programa, novih načina predstavljanja i komunikacije. Uz već postojeće, novije programe za mlade autore, radionice i programe za filmove u nastajanju, na Puli je ove godine studentski film uvršten kao nova natjecateljska kategorija, a uvedena je i nova kategorija regionalnog filma, zahvaljujući kojoj smo imali prilike pogledati i neke sjajne naslove iz regije, kao što je nagrađeni u toj kategoriji, sjajan '78 dana' Emilije Gašić.

Što se prigovora tiče, u Puli se ovih dana među kritičarima često čulo gunđanje da ove godine baš i nema mnogo premijera te da je riječ o 'repriznom festivalu'. I istina je, dosta filmova iz natjecateljskih programa ovogodišnjeg festivala imali smo prilike gledati čak i u kinima, a većina ih je i prije Pule odradila turneju po festivalima. Osobno to ne vidim kao nedostatak. Prije svega zato što je ipak najvažnije da u Puli možemo pogledati najbolje domaće filmove koji su nastali u razdoblju od prošlog festivala, a ne to jesu li baš ispod čekića stigli u Arenu i druga festivalska kina.

Smjena generacija

Drugo, mislim da je i to pokazatelj da su se vremena promijenila i da je u hrvatskom filmu, kao i na Pulskom festivalu prije nekoliko godina, došlo do smjene generacija. Godina je 2025. i davno su prošla vremena u kojima bi Bulajić, Vrdoljak ili tko već snimili film drito zato da bi dobili Zlatnu arenu. Pomalo i prolaze vremena u kojima su domaći autori sa svojim filmovima računali samo na publiku od Vardara pa do Triglava ili od, štajaznam, Iloka do Prevlake, Prizne do Žigljena itd. Mlađa generacija filmaša harači po Rotterdamima i Berlinalima, odnose nagrade ili bivaju zapaženi na stranim festivalima, pa i u stranim kinodvoranama. Svijet je njihova oštriga. Nacionalni filmski festival više nije jedino mjesto na kojem se mogu prezentirati, pa makar to bio i najveći nacionalni filmski festival.

Pula je pokazala da to razumije jer je pozvala sve njih, odnosno najbolje među njima, i svi su oni došli s radošću, s publikom podijelivši svoja najnovija djela. A publike je itekako bilo, čak su i na projekciji Bezinovićeva filma u nemalom broju ostali sjediti u Areni pod prolomom oblaka. Festival pak, kao što je napisano gore, itekako drži korak s takvim novim razvojem, pomalo se internacionalizirajući, uvodeći nove programe, a ipak ostajući mjestom na kojem se mogu pogledati najbolji hrvatski i filmovi iz hrvatskih koprodukcija u posljednjih godinu dana. Uspije li se tu prošuljati i koji mućak, odnosno loš film? Naravno da uspije, ali to je tako svugdje, na svim festivalima. Pa neka nama takve Pule i sljedeće i još mnogo godina. Živjeli i smrt fašizmu!