Katarza, katarza i još katarze, nekoliko govorancija o licemjerju religije, besmislu mržnje u svijetu (još uvijek) ogrezlom u nasilje i društvene nepravde, uz par podsjećanja da različitost društvo čini snažnijim a ne slabijim, a sve to uokvireno sirenama za uzbunu sirove energije spoja alternativnog rocka, metala, punka, funka i duba kojom Skunk Anansie već godinama zavode publiku – uz hipnotički vokal i magnetsku energiju svoje naizgled nezaustavljive frontwoman Skin – i to je, ukratko, recept kojim je britanski bend u ponedjeljak razoružao auditorij šibenske Tvrđave sv. Mihovila, na drugom uzastopnom koncertu njihova hrvatskog gostovanja u sklopu aktualne turneje kojom promoviraju novi album.

The Painful Truth, ili bolna istina, kako je veteranska četvorka – Skin, Ace, Cass i Mark – bez previše suptilnosti po pitanju poruka koje želi prenijeti nazvala svoj najnoviji, sedmi po redu, studijski uradak, zapravo je – po mnogima trijumfalno – novo poglavlje benda nakon devetogodišnje diskografske stanke, koje bi se moglo opisati kao spoj prkosnog manifesta, intimne ispovijedi i sarkastičnih društvenih komentara – sve to u modernijem zvuku prožetom elektronikom i post-punkom; zvučna razglednica postave koja u nepromijenjenom sastavu gazi već četvrto desetljeće (ako se ubroji i osmogodišnju pauzu od 2001. do 2009.).

Gnjev redefiniran art-rock estetikom

Pod producentskom palicom Davida Siteka, bend je na ovom izdanju napravio iskorak prema sintesajzerima, elektroničkim teksturama i mračnijoj art-rock estetici, pazeći da pritom ne izgube onu prepoznatljivu oštricu kojom seciraju rak-rane društva. Ta je "istina" sinoć na Tvrđavi zvučala posebno stvarno, ne samo zbog Skininih vokalnih akrobacija koje sežu od krhkog šapata do punog urlika, već i zbog same činjenice da je album prožet osobnom borbom basista Cassa Lewisa s rakom, što je novim pjesmama dalo dodatnu težinu, učvršćujući njihov "clit-rock" potpis, taj specifični amalgam metalne žestine i crnog feminističkog gnjeva, ali sada prelomljen kroz zreliji, moderniji art-pop senzibilitet.

Zvučna arhitektura večeri, dio ljetnog programa Tvrđave kulture Šibenik, postavljena je već uvodnim nastupom britanske producentice Grove, čiji je hibrid punka i bass glazbe poslužio kao adekvatan uvod u poetiku koju Skunk Anansie zagovaraju u ovoj fazi karijere. Koncert je otvoren s This Means War, marširajućim, gotovo industrijskim brojem građenim na masivnom grooveu i idealnoj uvertiri u svu onu žestinu kojom će nas Skin i ekipa potom zasipati puna dva sata: ponijela ih je, naime, atmosfera – bis je trajao gotovo koliko i sam koncert.

Anatomija pulsa i katarze ali ne bez klasika

Uslijedio je Charlie Big Potato, jedan od najboljih uvodnih rifova alternativnog rocka kasnih devedesetih i svojevrsna identitetska iskaznica benda, produkcijski ambiciozan klasik nastao na spoju distorziranog basa i drum'n'bass pulsacije. Melodična Love Someone Else i manifestna An Artist Is an Artist s novog albuma, koju umjesto gitara nose sintesajzeri, otvorile su prostor za God Loves Only You, mračnu i atmosferičnu skladbu koja je poslužila kao kratki predah prije emotivne oluje.

Dramatsko težište koncerta očekivano su iznijeli klasici; za mnoge je vrhunac bio upravo u središnjem dijelu nastupa, kada je bend posegnuo za pjesmama koje su ga učinile jednim od najprepoznatljivijih imena britanske alternativne scene: na red su došli trenuci kolektivne katarze uz Hedonism (Just Because You Feel Good) i Weak, dva najveća hita iz devedesetih.

Hedonism je zazvučao nešto suzdržanije od studijske verzije, s više prostora za Skininu interpretaciju, dok joj je Weak, sa svojim prepoznatljivim spojem nježnih strofa i snažnog refrena, omogućio da u potpunosti demonstrira raspon svojih vokalnih mogućnosti, od prigušenih, nježnih dionica do silovitih, hrapavih krikova za koje smo se mogli uvjeriti da ni nakon više od tri desetljeća na pozornici nisu izgubili na snazi.

Vokalna gerila: Sve je politično

Naizgled krhka 58-godišnjakinja mladenačke pojave i energije rođena u londonskom Brixtonu u obitelji jamajčanskih doseljenika, kojoj je britanska kraljica 2021. dodijelila odličje OBE za doprinos glazbi, ostaje neupitno zaštitno lice Skunk Anansie. Od osnutka benda 1994. upravo je njezin osebujan glas – spoj soulovske topline, rockerske snage i punkerske sirovosti – definirao njegov prepoznatljiv zvuk, uz, naravno, njenu karizmatičnu scensku pojavu, koja ni na ovom koncertu nije ni na trenutak mirovala, neprestano mijenjajući pozicije na pozornici i održavajući kontakt s publikom.

Energija na Tvrđavi nije padala ni uz grungeovsku eleganciju pjesme Twisted (Everyday Hurts), dok su Animal i beskompromisna Yes, it's fucking political podsjetile na društvenu angažiranost benda koja je danas, nažalost, jednako aktualna kao i devedesetih. Objavljena još 1996. na albumu Stoosh, pjesma je nastala kao odgovor kritičarima koji su bendu zamjerali političke poruke, a njezina središnja teza – da je "sve politično" – i danas ostaje jedna od Skininih najčešće ponavljanih misli.

Pjesma odbacuje ideju da se glazba može odvojiti od društvene stvarnosti, tvrdeći da su i svakodnevni izbori, od načina života do međuljudskih odnosa, neizbježno povezani s politikom.

Sekularna propovijed

Tako ni koncert na Mihovilu nije bio samo demonstracija glazbene sile, iako je bio i to, već i platforma za poruke koje su, baš kao i glazba benda, ostale britke i beskompromisne. Skin se tijekom večeri nekoliko puta obratila publici kratkim govorima, pozivajući na empatiju, uzajamno poštovanje i bezrezervno prihvaćanje različitosti. U jednom od upečatljivijih trenutaka, oštro je upozorila da se mržnja i društvene podjele nikada ne bi smjele opravdavati vjerom.

Govoreći o kršćanstvu, podsjetila je prisutne da se njegovi izvorni temelji nalaze u milosrđu, praštanju i brizi za bližnjega, ustvrdivši kako je takvo shvaćanje "miljama udaljeno" od retorike suvremene konzervativne desnice koja te vrijednosti često zloupotrebljava kao sredstvo za stjecanje političke moći ili opravdavanje isključivosti. Za Skunk Anansie to nije nova poza; još od prvog albuma i pjesama poput Selling Jesus, Little Baby Swastikkka ili Intellectualise My Blackness, bend se bespoštedno bavi diskriminacijom i sistemskim nepravdama.

A onda je stigao estetski epilog

U jednostavnoj crnoj majici s motivom prekrižene svastike, Skin je ustrajala na tome da njezine poruke nisu vezane uz pojedine stranke ili ideologije, već uz temeljna pitanja ljudskog dostojanstva i prava svakoga da živi bez mržnje.

Bis je pod šibenskim zvjezdanim nebom, uz prve daške vjetra koji su napokon razbili dnevnu sparinu, donio dodatnu žanrovsku širinu. Započeo je gotovo plesnom Cheers, novim favoritom koji spaja indie rock senzibilitet sa synth-popom, nakon čega je uslijedila rjeđe izvođena i emotivno nabijena Secretly.

Eksplozivna obrada Highway to Hell grupe AC/DC poslužila je kao infuzija čiste rock energije prije filmski građene Lost and Found, a za sam kraj, umjesto očekivanog bučnog finala, Skin je publiku prvo uvela u intimnu, himničku verziju You'll Follow Me Down, da bi drugu šibensku večer trijumfalno zaključila uz sirovu snagu i čvrst ritam himnične My Ugly Boy, kao trijezan i uvjerljiv završetak večeri u kojoj je bend pokazao zanatsku besprijekornost i energiju koja se prirodno prelijeva iz starih klasika u nove, produkcijski suvremenije materijale, ostavljajući dojam sastava koji i dalje ima što reći.