komentar višeslava raosa

Vukovar između povijesti i sjećanja: Što trebamo naučiti iz tragedije da bismo postali bolje društvo?

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Milan Sabic/PIXSELL

Usadimo li novim naraštajima vrednote brige za javnu stvar, za javno dobro, brige za bližnjega u najtežim uvjetima, stavljanje dobrobiti zajednice na prvo mjesto, nesebičnoga pomaganja i neuzmicanja pred zlom, bit ćemo sretnije društvo iz kojega neće autobusi mladih ljudi u naponu snage odlaziti na rad u inozemstvu, u kojemu će djeca s veseljem usvajati školsko gradivo te u kojemu građani neće s ogorčenjem gledati na središnje institucije svoje države

Svaka država počiva na nekoj nultoj točci, utemeljiteljskom mitu koji transcendira vrijeme i stvarnost. Vrlo često te točke simboličkoga okupljanja, u kojima politička zajednica pripovijeda priču sâma o sebi te potvrđuje opredijeljenost za zajedničku sudbinu uokvirenu institucijama političkoga sustava, počivaju na ratu, stradanju, otporu ili pobuni. Slučaj je to s Bostonskom čajankom, prethodnici Američkoga rata za neovisnost, kao i s jurišom pariške svjetine na tamnicu u tvrđavi Bastille, kojom je otpočela Francuska revolucija. Mnoge bitke, bez obzir na vojni ishod, duboko su se usadile u povijesnu svijest te i dandanas, u većoj ili manjoj mjeri, služe kao identitetski orijentir. Tako je to s bitkom na Kosovu polju iz 1389. godine, kao i sa Staljingradskom bitkom od kolovoza 1942. do veljače 1943. godine.

Izvor: Pixsell / Autor: Emica Elvedji

U suvremenoj Hrvatskoj dvije su takve točke – jedna, Vukovar, predstavlja otpor, stradanje i žrtvu, dok druga, Knin, predstavlja pobjedu i trijumf nad okupatorom kao pretpostavku mira i stabilnosti.

Povijest i sjećanje

Francuski povjesničar Pierre Nora u svojim radovima razlikuje povijest i sjećanje, opreku između apstraktne, umjetne i depersonalizirane historije i osobne, življene i nadasve prirodne memorije. Svakoga studenog u gradu na ušću Vuke u Dunav isprepliće se jedno i drugo. Službenom, apstraktnom poviješću prošlost se fiksira, cementira, pretvara u spomenik te ima presudnu identitetsku ulogu za život političke zajednice. Na taj način Vukovar postaje i opstaje kao simbol – simbol stradanja, simbol nezamislivog užasa, razaranja i zločina, ali i simbol nadanja, solidarnosti i prkosnog otpora koji je urodio pobjedom, mirom i obnovom. Sva kompleksnost stvarnosti sažeta je u kulturnim artefaktima – golubici, Vodotornju, križu na Ovčari, krugu vukovarske bolnice, zbjegu izmučenih civila s po dvije vrećice u ruci. Međutim, uz ovu okamenjenu prošlost, istodobno ide živo sjećanje pojedinaca – branitelja, civila, prognanika, svjedoka vremena, logoraša i žrtava, kao i svih onih koji još uvijek tragaju za posljednjim prebivalištem svojih ukućana.

U slučaju Vukovara, historija i memorija često su u sukobu, često u međusobnom nerazumijevanju. Oni koji žive osobno sjećanje boje se da će njihova bol potonuti u zaborav, smatraju kako nacija u cjelini nedovoljno shvaća njihovu patnju i iskustvo. Uz to, otvorene rane rata koje se očituju u sporom i krivudavom procesuiranju ratnih zločina te otkrivanju sudbine nestalih motiviraju neke od najglasnijih pristaša stalne, nikada dovršene memorije naspram opće, bezvremene historije, da zagovaraju i mobiliziraju političko djelovanje koje ide onkraj institucija i procesa liberalne demokracije. Ogorčeni dojmom o nepravdi i nerazumijevanju, zazivaju uskraćivanje Ustavom zajamčenih građanskih prava, šire nepovjerenje u temeljne institucije političkoga sustava te najavljuju kako namjeravaju više-manje pravdu uzeti u svoje ruke ako se iz njihove vizure stvari ne pomaknu na bolje u nekom očekivanom roku.

  • +19
  • +16

Okupljanje građana u Vukovaru uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorovic

Pored toga, iz godine u godinu, komemoraciju u Vukovaru, koja ima dvostruku ulogu sjećanja na poginule, stradale i nestale, dakle korespondira Dušnom danu koji se obilježava šesnaest dana ranije; ali i nacionalnog spomena na žrtve i napore Domovinskoga rata u širem smislu, opterećuje korištenje ovoga tužnog i uzvišenog dana za mobilizaciju pristaša, difamaciju protivnika te unutarstranačke i međustranačke obračune. Baš kao što je to slučaj s nekim drugim komemoracijama, vezanima uz Drugi svjetski rat i poraće, i na ovaj dan previše i prečesto možemo svjedočiti tezama kako se možemo određivati kome jest, a kome nije mjesto u Koloni sjećanja, tko smije, a tko ne smije doći u Vukovar, kome će se pljeskati, a kome okretati leđa te tko ima pravo biti arbitar u posvema neznanstvenoj disciplini mjerenja domoljublja.

Uz to, uoči i na dan sjećanja na pad Vukovara, uvijek iznova svjedočimo raznim teorijama zavjere koje s više ili manje uvjerljivim argumentima raspredaju alternativnu povijest o tome tko je izdao, a tko prodao grad, zašto pokušaji proboja nisu uspjeli, tko je koga prokazao, tko je bio pod utjecajem neprijateljskih protuobavještajaca, a tko kukavica i nitkov.

  • +15
  • +12

Brojna izaslanstva na Memorijalnom groblju u Vukovaru položila vijence za poginule

Izvor: Pixsell / Autor: Emica Elvedji/PIXSELL

Zalog za budućnost

Posve je jasno kako će memorija nadvladavati nad historijom te kako rat za one koje mori memorija neće uistinu moći završiti sve dokle se ne razriješe otvorena pitanja sudbine nestalih, a ratni zločinci ne privedu pravdi. Međutim, koliko god pravda bila spora, ona je dostižna, a uzimanje pravde u svoje ruke ide nauštrb te iste države u čije temelje su borci sa Sajmišta ugradili svoje živote.

Historija od uspomene na prošlost stvara okamenjenu sliku, spomenik trenutku zamrznutom u vremenu i apstraktnim preoblikovanjem lišenim življene autentičnosti. Međutim, povijest je također, kao što je zapisao Ciceron, učiteljica života. Ako znamo da je Vukovar grad-simbol i da se u njemu prelama utemeljiteljska identitetska matrica suvremene Hrvatske, koje su to pouke i koje su to vrijednosti što ih trebamo prenijeti novim naraštajima, onima koji nemaju živo sjećanje na te turobne jesenske dane 1991. godine?

Izvor: Pixsell / Autor: Borna Filic/PIXSELL

Radi se tu o vrednotama hrabrosti i prkosne ustrajnosti naspram naizgled nesavladivim preprekama koje personificira nadmoćna neprijateljska vojska. Radi se tu o solidarnosti i požrtvovnosti mladića iz drugih dijelova Hrvatske koji su pohitali braniti grad koji možda nikada prije nisu vidjeli uživo. Radi se tu o samilosti obitelji i odgajatelja koji su otvorili svoje domove i svoja srca onim najslabijima – vukovarskim mališanima u zbjegu prije pada i progonstvu poslije njega. Radi se tu o srčanosti ratnih izvjestitelja i radijskih voditelja koji su održavali nadu i profesionalnu pribranost u najtežim uvjetima. Radi se tu o liječnicima vukovarske bolnice, junacima ratnoga saniteta u nezamislivim uvjetima, koji su najmračnijoj noći ostali vjerni štamparovskim idealima.

Ovo su republikanske vrednote u svojemu izvornom antičkom značenju, vrednote brige za javnu stvar, za javno dobro, brige za bližnjega u najtežim uvjetima, stavljanje dobrobiti zajednice na prvo mjesto, nesebičnoga pomaganja i neuzmicanja pred zlom i neposustajanja ni kada je smrt pred očima.

Ako ove vrijednosti uspijemo usaditi novim naraštajima, bit ćemo sretnije društvo iz kojega neće autobusi mladih ljudi u naponu snage odlaziti na rad u inozemstvu, u kojemu će djeca s veseljem usvajati školsko gradivo te u kojemu građani neće s ogorčenjem gledati na središnje institucije svoje države.

Takve vrijednosti osnova su za dovršenje procesa davanja odgovora na mračne upitnike naslijeđene iz rata, u kojemu treba znati što je posao povjesničara i politologa, a što istražnih tijela i sudova, no naposljetku, samo će nas istina osloboditi, a samo nam ona može dati pravi mir koji nam je potreban za bolju budućnost.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.