PIŠE: ROBERT PERIŠIĆ

Ugostiteljstvo srednje klase

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 17.03.2013 10:11
  • Objavljeno 17.03.2013 u 10:11
Velvet 02

Velvet 02

Izvor: tportal.hr / Autor: Dražen Breitenfeld

Naša ugostiteljska ponuda izgleda kao da ju je stručno savjetovala kakva tetka koja kaže – 'Pa ne možeš tako izaći van. Je li to uopće ispeglano?' Da, ne smije biti nehajno i izgužvano, ne smije biti ofucano i 'staro', nego novo i ispeglano. Daj se lijepo sredi
Vintage Industrial Bar poprište je i događaja poput subotnjeg prosvjeda glazbenika protiv visokog PDV-a

Posjetio sam nedavno zagrebački Vintage Industrial Bar, oveći kafić koji uvečer funkcionira kao klub, na dnu Savske, u staroj tvornici dugmadi. Zanimalo me je kako je reaktualiziran prostor stare tvornice, ima li tu igre starog i novog, te na koncu ima li tu dizajnerske opuštenosti – što je više od pukog dizajna i govori o stavu – koja me privlači kod pojednih bečkih kafića, poput Futuregardena kojeg vodič wien.info opisuje riječima: 'Sve se ovdje doima pomalo improvizirano. To je i razlog zašto se kreativna scena u Futuregardenu osjeća tako dobro.'

Kao hrabra investicija u ovim srezanim vremenima Vintage Industrial Bar sigurno će obogatiti zagrebačku ponudu izlazaka i koncerata i bilo bi sjajno da zaživi, no ne mogu reći da sam tamo našao ono što sam tražio. Ništa čudno – u pitanju su samo moja nerealna očekivanja. Nadao sam se, naime, da ovo mjesto, budući da je u staroj tvornici, neće izgledati – novo. Da se šank neće sjajiti. Da će možda biti nekog nereda, nehaja, starih stolica koje neće biti sve iste, i tome slično. Ipak, sve je nekako po špagi, novoproizvedeni namještaj ne nudi nikakve informacije osim što je masivan i ne može se lako razbiti, iako bi možda bilo i jeftinije uzeti neki raubani namještaj koji se može razbiti i zamijeniti: mislim, ništa ambciozno – ta nije to buržoaski salon nego stara tvornica na koju, inače, još podsjećaju samo dijelovi zidova ostavljeni da se vidi cigla (što se, doduše, može izvesti svugdje u Donjem gradu). Ali dobro, dopuštam da su dizajneri prostora i u pravu, jer možda se zagrebačkoj publici uopće ne bi svidjelo kad bi vidjeli nekakve izraubane stvari u novom baru, pa makar se on zvao i Vintage Industrial. Možda bi im se činilo stvarno jadno što stvar ne izgleda novo. Nekako bi izgledalo da tu nisu upucani novci, a publika voli vidjeti novac, susresti se s novcem na svakom koraku, a ne s nekom izraubanom prošlošću 'za klošare'. Naši ugostiteljski prostori uglavnom nastoje pogoditi ono što ciljana publika želi, pa tako ti prostori ne pričaju priču samo o izboru vlasnika i dizajnera, nego i o publici, o duhu naše srednje klase – što je mahom ciljana publika novih mjesta – koja aspirira naviše i nekako bježi od realnog: od svoje sadašnjosti, a još više od svoje realne prošlosti (pune radnika i seljaka).

Nije ovo, dakle, priča o Vintage Industrial Baru gdje se, na kraju krajeva, osjećam neusporedivo normalnije nego u, recimo, kafiću Velvet u Dežmanovom prolazu, koji je druga tipska varijanta 'vintagea' – nema tu natruha industrije, nego je to neki izmišljeni građansko-buržoaski salon s duhom apoteke koji dezinficira svako podsjećanje na realnost: rekao bi čovjek da tamo uopće nema bakterija, a kamoli crvića iz starog građanskog namještaja. Vintage Industrial Bar bi mogao za nekoliko godina, kad se malo ofuca, i zadobiti kakvu opuštajuću patinu (naravno, ako se vlasnici suzdrže od ulaganja), dok bi kod Velveta mogla pomoći samo kakva ozbiljna propast, teška depresija i nemar.

CROPIX / Igor Sambolec

CROPIX / Igor Sambolec

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Igor Sambolec


Strah od siromaštva

Zanimljiv je slučaj – kad smo već kod Dežmanova prolaza – kafić Trinaestica koji je originalna 'vintage' priča iz osamdesetih, dokaz da prošlost u nas preživljava samo greškom, tj. nenamjerno – jer ovdje, srećom, nije bilo love za 'ambicioznije' preuređenje. Bez obzira što im sad solidno ide – jer su mladi nanjušili šarm mjesta – nadamo se da će se vlasnici i nadalje suzdržati od ulaganja. U nas, naime, vrijedi pravilo: što više ulaganja, to gori rezultat. Zbog te ulagačke klime mi praktički nemamo očuvanih ni starih kafića, ni starih kavana ni običnih starih gostiona. Nije, dakle, riječ samo o opjevanim kavanama uništenima 'preuređenjem' (bilo ih je stvarno lijepih), nego mi nemamo očuvane ni narodske stare krčme koje bi, drugo da ne spominjemo, danas bile turistički mamac. Ali ne – sve mora lažno, naprlitano i 'sređeno' onako kako se sređuje stan za goste, samo malo temeljitije. Naša ugostiteljska ponuda stoga izgleda kao da ju je stručno savjetovala kakva tetka koja kaže – 'Pa ne možeš tako izaći van. Je li to uopće ispeglano?' Da, ne smije biti nehajno i izgužvano, ne smije biti ofucano i 'staro', nego novo i ispeglano. Daj se lijepo sredi.

Na koncu, nije to odnos prema prošlosti (ona strada takoreći usput), nego je posrijedi grčevita ambicija naše srednje klase i njeni strahovi. Njih pak ima puno. Strah od zaostalosti – zbog kojeg se sve mora 'preuređivati', držati korak s vremenom, a najsigurnije je 'uzeti novo'. Strah od siromaštva i paničan bijeg od imidža nižih klasa – zbog toga naša srednjoklasna publika izbjegava prostore u kojema se ne vidi lova (stari kafići i gostione – fuj). U igri je i dubinski strah da nećeš biti konkurentan u ovom kapitalizmu (možda čak ni na bračnom tržištu), a još kad u ugostiteljski prostor uđe after-work party – tu se sve nekako sumira. Uz nabrojano, svakako se priključuje i nesigurni provincijski duh koji se 'želi pokazati' – i uvijek u tome malo pretjera – te je ukočen i ozbiljan. Sve to vodi k općoj ziheraškoj 'sređenosti', uniformnosti i okusu serijskog potrošaštva s periferije. Govorimo tehnički o tome kako izgleda naše ugostiteljstvo, ali stvar je puno šira.

Ono što bi bila opuštena igra s dizajnom, ono što bismo priručno mogli nazvati 'low dizajn' – stanovit nehaj i igra (pa da se sve doima 'pomalo improvizirano') – ne spada u ovu čvrstu obrambenu zonu. Iznimke naravno postoje, ali to su iznimke. Naša ugostiteljska ponuda zrcalo je socijalnih strahova, nesigurnosti i grča srednje klase, a sve je to, prevedeno u svakodnevni život, stisnuto i dozlaboga dosadno.

Rješenje bi, naravno, moglo biti u humoru: pusti 'vintage', pusti novo, nego napravi neki smiješan kafić i ljudi će možda doći da se smiju, jer nemaju gdje u ovom carstvu ambicije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!