'Koje ludo vrijeme za rad u visokom obrazovanju!' – tim je riječima, spontano i iskreno, Melissa L. Gilliam, prva žena i prva Afroamerikanka na čelu Sveučilišta u Bostonu (Boston University, BU), započela orijentaciju za nove profesore, neposredno uoči početka nove akademske godine. Njezin osvrt na ovo vrijeme bez presedana u povijesti američkog visokog obrazovanja odjeknuo je ostakljenom dvoranom na 17. katu nove zgrade Fakulteta za računarstvo i podatkovne znanosti s otvorenim pogledom na rijeku Charles.

Ovo sveučilište, koje su 1839. godine osnovali metodisti, protestantski pokret poznat po naglasku na obrazovanje, etiku i društvenu pravdu, duboko je utkano u povijest američkog visokog obrazovanja i društvenog napretka. Ono je 1877. godine postalo i prvo američko sveučilište koje je dodijelilo doktorat ženi: klasičarki i pedagoginji Helen Magill White. Ovdje je kasnije Martin Luther King Jr. stekao doktorat iz teologije, a Howard Thurman, teolog i njegov mentor, postao je prvi Afroamerikanac koji je obnašao dužnost dekana na većinski bijelom sveučilištu u Sjedinjenim Državama.

Grad u gradu

Sveučilište u Bostonu danas je golema institucija, gotovo pa pravi grad u gradu, a po broju upisanih studenata veće je i od Harvarda i MIT-a. Najveći od tri sveučilišna kampusa proteže se uz Commonwealth Aveniju, elegantnu i široku, a ona počinje na Boston Commonu (bostonskoj verziji Central Parka) i pruža se uz obalu rijeke Charles. Kampus je dugačak preko dva kilometra i obuhvaća pet tramvajskih stanica na ovoj aveniji. Kada bismo tu situaciju preslikali u hrvatsku stvarnost, to bi bilo kao da je sve što vidite i slijeva i zdesna duž pet tramvajskih stanica Ilice u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu. S druge strane rijeke nalaze se Harvard i MIT, što pojačava simboličnu težinu ove akademske četvrti.

Na ovom sveučilištu studira više od 37 tisuća studenata, a zapošljava oko 10 tisuća ljudi, što ga čini trećim najvećim privatnim poslodavcem u Bostonu. Iako je po broju studenata dvostruko manji od Sveučilišta u Zagrebu, BU posluje na posve drugoj financijskoj razini: godišnji prihodi prelaze mu 2,6 milijardi dolara, a ukupna imovina vrijedi više od osam milijardi. Njegovi prihodi dolaze iz više izvora. Tu su ponajprije školarine, osobito stranih studenata, koji čine oko 23 posto od ukupnog broja studenata i jedini plaćaju pun iznos školarine, a ona na godišnjoj razini iznosi blizu 80 tisuća dolara. Tu je zatim novac iz znanstvenih zaklada, ponajviše onih pod kontrolom američke federalne vlade, donacija te usluga koje nudi kampus, poput smještaja i prehrane. Taj spoj obrazovanja, znanosti i biznisa tipičan je za poslovni model uspješnih američkih sveučilišta i do drugog dolaska na vlast Donalda Trumpa nitko ga se nije usuđivao ni propitivati, a kamoli opstruirati ili dekonstruirati.

No upravo ta bogata i prestižna sveučilišta, visokorangirana na međunarodnim listama najboljih u svijetu, jednako ili još liberalnija od BU-a, našla su se na udaru nove američke administracije. I iako se u načelu nove obrazovne i imigracijske politike odnose jednako na sve, njihov poslovni model u kombinaciji s njihovim vrijednostima čini ih osobito izloženim novim mjerama. A bez obzira na to koliko su ova sveučilišta financijski snažna i bogata, upitno je mogu li preživjeti rat s administracijom države u kojoj obavljaju svoju djelatnost.

Dvostruki federalni udar na američka sveučilišta

Prvi ozbiljan udar na prihode američkih sveučilišta dolazi zbog pada broja međunarodnih studenata, a s njime su povezani tanji priljevi od školarina. Na Sveučilištu u Bostonu, primjerice, ove se akademske godine upisalo oko 15 posto manje stranih studenata, pri čemu se, paradoksalno, to smatra dobrim rezultatom s obzirom na okolnosti. Razlozi su, naravno, politički. Najprije su stigle kratkoročne mjere: obustava razgovora za vize, provjere profila na društvenim mrežama, vijesti o deportacijama studenata, najava zabrane upisa stranaca na Harvard... Ali dugoročni izazovi za sveučilišta s visokim udjelom stranih studenata tek dolaze.

Naime mladi ljudi koji dolaze studirati u Ameriku ne čine to samo zbog diplome – mnogi žele ovdje i ostati te započeti karijeru i život. Donedavno su to mogli zahvaljujući posebnoj OPT vizi, a ona im je neposredno nakon diplome omogućavala da rade jednu do tri godine. No kada ta viza istekne, poslodavci za njih moraju tražiti H1B vizu, za koju se sada plaća čak sto tisuća dolara. Drugim riječima, put za dugoročniji ostanak u Americi nakon diplome naglo se suzio, a s njim i privlačnost studiranja u zemlji koja je desetljećima bila sinonim za otvorenost i mogućnosti. I tu nije kraj tome: najavljena su ograničenja trajanja studentske vize na četiri godine, uz mnogo strože uvjete za njezino produljenje. To znači da će onima koji žele nakon diplomskog studija upisati doktorat u Americi to postati gotovo nedostižno jer je praktički nemoguće završiti i diplomski i doktorski studij u četiri godine. Time nestaje i drugi važan motiv zbog kojeg su strani studenti desetljećima birali američka sveučilišta.

Drugi federalni udar na liberalna sveučilišta dolazi sa sasvim drugog fronta – otkazivanjem već ugovorenih federalnih sredstava za istraživanja. Prema podacima s web stranice Grant Witness, samo je ove godine otkazano oko 2,3 milijarde dolara istraživačkih projekata koje je financirao National Institute of Health (NIH) te dodatnih 700 milijuna dolara projekata iz National Science Foundationa (NSF). Podaci koje objavljuje Grant Witness vjerojatno su i nepotpuni jer se temelje na prijavljenim slučajevima, a ne na službenim statistikama. Stvarni iznos otkazanih i zamrznutih istraživanja, prema svemu sudeći, mogao bi biti značajno veći i teško mjerljiv, jer mnogi projekti nikada ne dođu do faze javne objave zbog toga što su stopirani.

Na papiru su to tek suhoparne brojke, ali u stvarnosti one znače tisuće prekinutih projekata, raspuštenih laboratorija i ugovora koji su preko noći ostali bez potpore. Najčešće su stradali projekti čije su teme, kako se to eufemistički kaže, 'u neskladu s vrijednosnim sustavom nove administracije', što uglavnom znači istraživanja o klimatskim promjenama, rodnim pitanjima, imigraciji ili društvenim nejednakostima.

Nama u Europi, pa ni u Hrvatskoj, možda nije do kraja jasno kako otkazivanje istraživačkih projekata može tako potresti cijeli američki sveučilišni sustav. No američki model drukčije funkcionira: posve je normalno to da od ukupne vrijednosti svakog većeg istraživačkog projekta i više od polovice iznosa odlazi na tzv. overhead, odnosno administrativne troškove sveučilišta. Drugim riječima, financiranje istraživanja služi ne samo za pokrivanje troškova istraživanja, nego jednako tako za financiranje općih troškova sveučilišta. To je njihov način da financiraju infrastrukturu, laboratorije i, ni manje ni više, grijanje u zgradama. U Europi bi tako nešto bilo nezamislivo: europske agencije za financiranje znanosti uglavnom priznaju overhead od 25 posto za te troškove, a hrvatski pandan europskoj istraživačkoj zakladi donedavno nije uopće priznavao takav trošak. Zato američka sveučilišta, osobito ona elitna i liberalna, s ambicioznim istraživačkim programima i woke temama, sada najdirektnije osjećaju posljedice, kao da im je netko odjednom zatvorio glavni ventil financijskog kisika.

Izbjegnuti treći udar – porez na sveučilišne donacije

Treći udar američke administracije na elitna liberalna sveučilišta za sada su ona preživjela. Riječ je o porezu na donacije bogatih pojedinaca, od kojih upravo najprestižnija sveučilišta u SAD-u imaju najviše koristi. Harvard je u posljednjoj fiskalnoj godini primio oko 528 milijuna dolara u donacijama za tekuće poslovanje, Stanford čak 1,2 milijarde dolara, a Massachusetts Institute of Technology (MIT) prikupio je oko 600 milijuna dolara. Sveučilište u Bostonu prijavilo je u istom razdoblju 349 milijuna dolara iz donacija i fondacija, što ga svrstava daleko iza najbogatijih, ali ipak među financijski najuspješnije privatne institucije u zemlji.

Ideja o oporezivanju tih izdašnih sredstava nije nova. Još dok je bio kongresnik, sadašnji potpredsjednik J.D. Vance predložio je drastično povećanje poreza na prinose iz sveučilišnih zaklada, s tadašnje stope od 1,4 posto na čak 35 posto. Taj prijedlog, iako tada dočekan s podsmijehom u akademskim krugovima, simbolizirao je rastući politički otpor onome što se u konzervativnim krugovima doživljava kao 'ideološki monopol elitne Ivy League'. Nakon što je Trump ponovno izabran, prijedlog je vraćen u političku orbitu, ovaj put s nešto nižim stopama, ali s istim tonom. U okviru novog zakonodavnog paketa, simbolično nazvanog One Big Beautiful Bill, ponovno se raspravljalo o povećanju poreza na sveučilišne donacije, s predloženom stopom od osam posto za institucije s imovinom većom od dva milijuna donacija po studentu. Iako je inicijalni prijedlog bio mnogo radikalniji, tijekom rasprave u Kongresu razvodnjen je do mjere da su konačne izmjene gotovo pa kozmetičke. Porez je povećan tek neznatno, a najviši razredi ostali su daleko ispod onoga što su zagovarali Vance i njegovi istomišljenici.

No sredstva od donacija, čak i da su još veća i čak da se uopće ne oporezuju, neće riješiti problem financijske stabilnosti sveučilišta. Jer ta sredstva, premda zvuče golemo, nisu slobodna. Većina donacija i zaklada strogo je namjenska; vezana ugovorima i oporukama donatora koji precizno određuju svrhu trošenja. Taj novac ide u fondove za stipendije, imenovane profesure, istraživačke centre ili nove zgrade i ne može se preusmjeriti na grijanje kampusa, plaće osoblja ili pokrivanje rupa u proračunu. Drugim riječima, to su milijarde koje stoje na računu, ali se većinom ne mogu koristiti.

Štednja i strategija strpljen-spašen

Najprestižnija američka sveučilišta u međuvremenu pribjegavaju mjerama štednje. Sveučilište u Bostonu već je prošlo kroz ciklus smanjivanja troškova i otpuštanja, a upravo je najavljen i novi, još obuhvatniji. Slične poteze povlače druga velika liberalna sveučilišta: smanjuju broj novih zaposlenika, revidiraju istraživačke budžete i odgađaju infrastrukturne projekte.

U takvom je ozračju američka administracija u listopadu ponudila devet elitnih sveučilišta potpisivanje sporazuma Compact for Academic Excellence, a on bi batinu zamijenio mrkvom. Potpisnici bi se obvezali na zamrzavanje školarina za domaće studente na pet godina, ograničavanje udjela međunarodnih studenata te ukidanje bilo kakvog razmatranja rase, spola ili nacionalnosti u postupcima zapošljavanja i upisa. Zauzvrat bi im bila zajamčena povlaštena pozicija pri dodjeli federalnih istraživačkih sredstava. Dakle to je svojevrsna institucionalna nagrada za promjenu ideološkog svjetonazora.

No nijedno sveučilište zasad nije prihvatilo Compact. Liberalne institucije kojima je ponuđen sporazum, a među njima su MIT, Dartmouth College, Sveučilište u Pennsylvaniji i Sveučilište Brown, sve su ga redom odbile, pozivajući se na akademsku slobodu i vlastite vrijednosne principe. Isto je učinilo Sveučilište u Kaliforniji, na kojem radi čak pet ovogodišnjih laureata Nobelove nagrade, što tom činu odbijanja daje gotovo simboličnu težinu.

Moj je dojam, stečen u razgovorima s kolegama u Bostonu, da sveučilišta nastavljaju s otporom jer očekuju da trebaju izdržati još tri godine, nakon čega bi se administracija trebala promijeniti, a stvari krenuti nabolje. Takav odgovor vrlo je vjerojatno pomalo naivan jer se objektivno nalaze u vrlo neizvjesnoj situaciji i ona može potrajati puno dulje od očekivanja.

Podrška sadašnjem američkom predsjedniku i dalje je snažna, a njegove politike uvelike prate želje njegove izborne baze i nema razloga vjerovati da će za tri godine njegov nasljednik izgubiti izbore. Štoviše, što se više sveučilišta opiru i što više američka administracija inzistira na kaznama i restrikcijama, to će MAGA-ina izborna baza biti zadovoljnija jer upravo takav odgovor, po njihovom mišljenju ideološki zadojenih sveučilišta, i očekuju. A ako taj nasljednik bude J.D. Vance, zapravo im tek tada stižu teška vremena. Prestižna liberalna sveučilišta jesu bogata i mogu neko vrijeme preživjeti od svojih rezervi, no ne mogu se dugoročno nositi s administrativnim aparatom koji je u stanju utjecati na sve dimenzije njihova poslovanja.

Kada ovako iz prve ruke, kao gostujući profesor na liberalnom američkom sveučilištu, ali svejedno autsajder, promatram sve ono što se događa u američkom visokom obrazovanju, teško mi je ostati ravnodušnom. Kako, naime, ostati ravnodušnom kada politička polarizacija prijeti urušiti najizvrsnija mjesta znanja i istraživanja na svijetu. I zato mi, nakon svega viđenog i doživljenog u Bostonu, ne preostaje ništa drugo nego ponoviti riječi Melisse L. Gilliam, izgovorene na orijentaciji za nove profesore: zbilja, koje ludo vrijeme za rad u visokom obrazovanju!