Nisam mnogo očekivala od 'Svadbe'. Iako sam vidjela da u njoj sudjeluju neka imena čije sudjelovanje u filmovima i serijama obično znači da će se postići kakva-takva razina kvalitete, premisa u kojoj se čitav humor i zabava baziraju na 'vidi Srba i Hrvata kako se žen(ij)u', refleksno mi je izazvala kolutanje očima i pitanje: 'Zar opet?'. I ne samo zar opet.

Čitav taj 'naši i vaši' đir bio je pomalo otrcan i bezvezno utemeljen na stereotipima čak i kad se prvi put eponimski pojavio u hrvatskom svemiru humorističnih serija i filmova. Šale na račun razlika između ljudi iz raznih regija Hrvatske i okolnih zemalja ni u prvim serijama i filmovima na tu temu nisu bile osobito nove, originalne, maštovite pa samim tim ni smiješne. Uvijek je to bilo nešto iz repertoara ruganja tome kako tko govori, kako (još češće) psuje i ljuti se, kako slavi velike događaje i datume u privatnoj, društvenoj i vjerskoj domeni, kako se odnosi prema ženama, kako prema muškima koji nisu onakvi muškarci kakvi se smatraju pravima u njegovu selu ili kvartu i tako redom. A sve su to fore radi kojih stvarno ne moraš ići ni u kino ni pred televizor jer ti ih je već pedeset puta ispričao Štef ili Jure iz lokalne birtije/konobe. A usput još i debelo pridonose produbljivanju štetnih stereotipa.

No 'Svadba' me ugodno iznenadila.

Komedija koja funkcionira

Ne, naravno da nije riječ o vrhunskoj komediji niti je ovaj domaći megahit operiran od svih gore pobrojanih elemenata obaveznog programa iz otrcane sheme, ali… funkcionira! Ne funkcionira savršeno, ne obara pričom ni karakterima, fore joj nisu 'držite-me-ljudi-da-ne-puknem-od-smijeha', ali odeš u kino, odsjediš cca sat i pol uz kokice i kolu, tu i tamo se nasmiješ ili nasmiješiš, slušaš kako se većina publike valja od smijeha i ne pomisliš da su svi debilni zbog toga te na kraju iz dvorane izađeš dobro raspoložen. Ako to nije 'funkcioniranje', ja ne znam što je.

Prije nego što konkretnije počnem o filmu, samo još nešto o ovoj publici koja se stvarno veći dio filma valja od smijeha. Znala sam od prije da je film pobudio velik interes, govorilo se dosta o tome u medijima – planule ulaznice i za pretpremijere i za premijere, ljudi jedva dočekali, ovo-ono. No fakat nisam očekivala ono što me dočekalo kad sam odlučila pogledati film u kinu, sva sretna zbog živahnog buđenja odnosa između domaćih filmaša i domaće kinopublike.

OK, bila je subota, što je i inače udarni dan za kino, i bio je Cinestar u Zadru, gdje baš nema mnogo drugih kina u koje bi ljudi subotom izašli na kokice i film. No ipak – prizor reda pred automatom za naplatu parkinga, nakrcan onima koji su film gledali na projekciji od 20h i puna puncata dvorana na projekciji u 22h nešto je što već dugo nisam vidjela nigdje u Hrvatskoj. Ako ikad. Nimalo ne pretjerujem – takvu gužvu u zadarskoj City Galleriji, gdje se nalazi Cinestar, nisam doživjela ni u doba predbožićnog shoppinga. Sva sreća što sam ulaznice kupila večer prije preko interneta jer nema šanse da bih inače uspjela upast na projekciju.

No ajmo o filmu.

Priču znate, jer je - nema

Odmah da vam kažem – priča je praktički nepostojeća. Postoji onaj neki minimum u kojem likovi nešto hoće ili neće, ali im se u ostvarivanju toga što hoće ili neće pojavljuju razne prepreke, ali ništa što ni vi ni vaša predškolska djeca ne bi sami zaključili iz foršpana. Hrvatica i Srbin upoznaju se u Londonu, gdje oboje studiraju, zaljube se i ona zatrudni. Njoj je otac bogati hrvatski biznismen na rubu propasti, njemu – srpski ministar s velikim poslovnim planovima koje ne uspijeva ostvariti jer mu trebaju novci iz europskih fondova, a Hrvati mu to u EU blokiraju.

Obojici je muka kad saznaju da će dobiti unuče iz na ovim prostorima tradicionalno problematiziranog 'miješanog braka', ali zapravo u tom braku – koji njihova djeca zapravo nisu ni planirala – spaze svoju priliku da, kao što se to stoljećima činilo u europskim kraljevskim dinastijama, kroz brak svoje djece ostvare svoje interese i planove. I onda se organizira svadba. Što manja, što tajnija, što jeftinija, na lokaciji koja je što manje razvikana. I tu se onda događaju problemi, prepreke, drame i komedije.

Gluma s osjećajem za fizičku komediju

I okej, mora se priznati da su redatelj/koscenarist Igor Šeregi i njegova ekipa tu ubacili neke doista simpatične karaktere, prije svega dvije 'babe', po jedna u hrvatskoj i srpskoj obitelji, koje Snježana Sinovčić Šiškov i Seka Sablić (pogotovo ona prva) glume sa sjajnim osjećajem za fizičku komediju kakav se rijetko viđa na domaćem filmu. Općenito, taj aspekt fizičke komedije je možda najjači. Nema tu baš puno genijalnih šlagvorta, urnebesnih verbalnih vratolomija ni šala koje ćete poslije moći prepričavati kao viceve da biste šarmirali ekipu. No fizički, tjelesno, izrazom lica, u scenama koje su sve u pokretu i atmosferi – svi su svoj posao odradili jako dobro.

Roku Sikavici ovo nije prva uloga u kojoj pokazuje da je iznimno talentiran za deadpan komediju, odnosno onaj tip 'smješnoće' koji se ostvaruje kroz pomalo ukočen lik koji se praktički nikad ne smješka, često mu je svega dosta i tobože uopće nema smisla za šalu. Njegov pandan sa srpske strane – savjetnica i neka vrst 'fikserice' moćnog ministra, koju glumi megapopularna srpska komičarska glumica Anđelka Stević Žugić (znate je iz 'Andrije i Anđelke') ovdje je isto sva u oštrim pokretima, strogom izrazu lica, mrtvo-hladnom vađenju pištolja dok traži upaljač, naredbama muzičarima koji će svirati na svadbi.

Čak i Andrija Tomić, kojeg znate kao mladog policajca iz 'Kumova', a koji ovdje glumi sitnu ulogu muzikanta angažiranog za djevojačku večer i svadbu, pridonosi tom dojmu uspješne fizičke komedije. Pridonosi čak i Filip Detelić, u svojoj mikro i nijemoj ulozi harmonikaša u noćnoj mori o svadbi jednog od glavnih likova. Uglavnom, moment fizičke komedije je najjači.

Težak život je najbolji

Dobri su i elementi glazbene ili pop-kulturne komedije u filmu. Ima tu dosta zgodnih glazbenih referenci koje znače još nešto - od tamburaša preko Thompsona do Huljićijane, ali najupečatljiviji u tom kontekstu lik je trapera pod umjetničkim imenom težak život, koji se zapravo zove 'Milanče', mladoženjin je brat i lagana sramota svojeg oca ministra. Pojavljuje se u filmu kao smiješna ilustracija suvremene srpske pop-kulturne i glazbene scene, ali i kao duhovito oličenje preseranta koji je odrastao kao razmaženo ministarsko derište, a sad nastupa pod imenom ni manje ni više nego - 'težak život'.

Scena u kojoj upada u otrcani provincijski kafić i prve su mu riječi valjda deset puta odrepano 'ćale… ćale… ćale' dok njegov otac-ministar propada u zemlju od srama – možda je jedna od nasmješnijih. Uz Snježanu Sinovčić i njezino staračko drmanje glavom, pijanog Roka Sikavicu koji oduzeto vodi magarca rivom i izgubljeni pogled Vesne Trivalić, mladoženjine majke i vjerojatno najbolje glumice u filmu. No 'težak život' je kao koncept i kao izvedba – jako dobra fora.

Što se ostalih fora tiče – kao što već rekoh, nećete ovdje čuti nikakve sofisticirane šale. Nećete čuti ni one kvalitetne debilne. Verbalna komedija nije forte ovog filma, dapače, ona je ovdje poprilična rupa. Svodi se samo na to kako tko psuje, na to da babe izgovaraju ono što svi misle, ali ne govore jer nastoje ostati pristojni i politički korektni ('Ustaše!', 'Četnici!' i sl.), nešto malo na hercegovački naglasak i pragmatičnost mladenkine majke, koju glumi uobičajeno vješta i korektna Linda Begonja, ali mila majko, možemo li barem jednu komediju bez stereotipa o Hercegovcima i Hercegovkama? Ne znam mogu li iz filma izdvojiti ijednu jedinu repliku koju sam zapamtila, a koja bi se doista mogla opisati sadržajno smiješnom.

Bitorajac i Bjelogrlić - ne moš fulat

Treba se, naravno, osvrnuti i na dva najjača aduta filma, glumačke i komičarske 'teškaše' Renea Bitorajca i Dragana Bjelogrlića, koji glume dva pater familiasa s lijeve i s desne strane Dunava. Oni su u film očito uvršteni kao onaj 'ne moš fulat' moment i tu svoju funkciju obavljaju besprijekorno. Ništa im se kao glumcima ne može zamjeriti – ne karikiraju više nego što im je zadano, zabavni su, uvjerljivi, simpatični, likovi kojima se možeš smijati (premda, ruku na srce, unatoč minutaži i pripisanim vratolomijama, nisu tako smiješni kao ostali), možeš ih prezirati, ali ti mogu biti i dragi.

Ljudski moment povezivanja među njima zgodan je štiklec – Šeregi i ekipa nisu ih bondali putem nekih 'tko nas bre zavadi' ili 'mi smo braća s dvije strane reke' priče, nego putem jednog vrlo banalnog, svakodnevnog detalja – obojica imaju dijabetes tipa 2, a obožavaju slatko. Jest da su se autori uvođenjem tog motiva očigledno generacijski obilježili, ali i očevi na svadbi ta su generacija pa im to pristaje. Blago me razveselilo i to što jedanput u hrvatskoj komediji o 'našima i vašima' Srbi nisu lagane sirovine i primitivci, a Hrvati pompozna i ukočena gospoda, nego je obratno.

Kad se sve to zbroji i oduzme, 'Svadba', kao što rekoh, funkcionira. Nije briljantna, intelektualci će bez sumnje frknuti nosom na nju, 'kužeri' profinjene komedije isto. No izašla sam iz kina, prije svega, TEŠKO – jer sam bila sporija od gomile mladih koji su u gužvi izlazili prije mene, smiješeći se i međusobni si repajući blesave refrene 'teškog života'. A izašla sam i zadovoljna. I bilo mi je simpatično, zabavno i da - smiješno. Što nisam ni očekivala ni predviđala. Pa eto. Neka 'Svadbe'. Bit će hit.