KOMENTAR ROBERTA PERIŠIĆA

Tabu golog muškarca

12.11.2012 u 09:31

Bionic
Reading

Šećući ovih dana Bečom, prošao sam kraj jednog plakatnog mjesta, osvijetljenog, u staklu, nedaleko od Opere, zastao i vratio se par koraka: gle, goli nogometaši! Njih trojica, bijelac, melez i nasmiješeni crnac, u kopačkama i štucnama, u stavu kao da slušaju himnu, a nonšalantno im vise pimpeki (ta zagrebačka riječ savršena je za spolovilo bez erekcije, inače je bolja ona druga)

Riječ je o izložbi 'Nackte Männer' (Goli muškarci) u Leopold Museumu, koja daje povijesnu perspektivu prikazivanja golog muškog tijela u umjetnosti, a plakat zapravo prikazuje rad dvojca Pierre & Gilles (Pierre Commoy i Gilles Blanchard) iz 2006. pod nazivom 'Vive la France', gdje su se umjetnici malo poigrali s tadašnjom euforijom oko francuske nogometne reprezentacije i njezine multikulturalnosti, te su u tonu vedre provokacije otišli korak dalje prikazavši i razlike u obrezanosti, sve uz uzvik 'Vive la France'.

To je, dakle, na bilbordu kao reklama za izložbu na bečkim ulicama, a uopće nisam primijetio da netko posebno obraća pažnju na prizor i automatski sam pomislio: bome, koliko god se Zagreb ugledao na Beč, koliko bi god u svojim fantazijama htio biti Beč, to mora da je neki Beč iz prošlosti, jer ovo u Zagrebu – teško da bi prošlo! Najprije bi teško prošlo kod odgovornih u muzeju, onda bi teško prošlo kod gradskih struktura, onda bi se našlo uvrijeđenih građana, a vjerojatno i vandala koji bi nasrnuli, u najmanju ruku, na crnog vragolana. Solidnu su diverziju napravili ljudi iz Leopold Museuma, te uvažene institucije, te su o izložbi izvijestili mediji od Bavarske do Los Angelesa.

Doduše, poslije sam se raspitao i saznao da nije ni u Beču sve išlo posve glatko. Bilo je pritužbi osjetljivih građana, što Austrijanaca po okolnim općinama, što iz kvartova u kojima žive muslimani, te su onda plakati bili postavljani s crvenim trakama na 'opasnim' mjestima - naročito džambo plakati – jer veličina je, valjda, bitna. No stvar je ipak na koncu prošla te nisam po gradu vidio nijedan 'cenzurirani' plakat, a vidio sam unutar kompleksa Museums Quartier ogromnu vizualnu instalaciju Ilse Haider 'Mr. Big', koja prikazuje golog ljepotana. Oko njega cjelodnevno vlada posve opuštena atmosfera, moglo bi se reći obiteljska, jer dolaze tu i ljudi s djecom – naprosto je tako, nema nikakvih naznaka drame.

Rekoh, teško da bi to prošlo u gradu koji se želi ugledati na Beč, ali iz drugog vremena. U nekim drugim vremenima nije ovo, naravno, ni u Beču prolazilo. Egon Schiele, austrijski slikar, zbog 'širenja nepristojnih crteža' 1911. proveo je 24 dana u zatvoru, a danas je zapravo teza ove izložbe. Naravno, otišao sam na koncu u Leopold Museum i vidio zaista izvanredan postav, koji pokriva par milenija, od grčkih torza do Andyja Warhola, no Egon Schiele je tu 'neprimjetno' u fokusu jer Austrijanci, s pravom, žele isfurati svog slikarskog genija koji je umro 1918. (kad i imperij), s dvadeset osam godina od španjolske gripe, tri dana nakon što je 'španjolka' ubila njegovu ženu Edith. Za Schielea smo možda čuli – ali daleko je to od odzvanjanja nekih drugih svjetskih imena – no s ovakvim pristupom Austrijanci će možda od njega i stvoriti 'svog Van Gogha', malo mlađeg, grčevito energičnog, gotovo pankerski nervoznog, inovativnog. Tako to ide. Naša predodžba o najvećim umjetničkim imenima u mnogome je produkt ovakvih akcija. Naravno – ne možeš gurati smeće, ali genija možeš; ako ga ne guraš primitivno, nego pokazuješ kontekst u kojem Egon Schiele donosi novost.

Puno je imena zastupljeno na ovoj izložbi, no naša je umjetnička promocija takva da sam se iznenadio - i obradovao - kad sam u jednoj od posljednjih dvorana koja pokriva suvremeni trenutak, vidio i rad jednog našeg: Tomislava Gotovca, čovjeka koji je, naravno, 2010. umro u siromaštvu budući da naša država za vrhunske sportaše ima institut posebnih penzija, a za vrhunske umjetnike – neka crknu. Svejedno, Gotovčev rad je u Leopold Museumu – riječ je o ironičnom konceptu, ciklusu fotografija (snimio Tomislav Čuveljak) pod nazivom 'Foxy Mister', gdje Gotovac zauzima 'izazovne poze' imitirajući način ženskih erotskih modela.

Gotovac nas time vraća na početak – u čemu je uistinu razlika? Obnaženo žensko tijelo postalo je sveprisutni 'dodatak' medija, pa i navodno provokativni začin kazališnih predstava – oko čega se u nas vode neobične polemike – dok je goli muškarac još uvijek svojevrsni tabu. Zašto? Bit će da u tome ima nešto što dubinski iritira patrijarhalni nerv. U Beču to prolazi, ali u Zagrebu bi išlo teže. Bilo bi tu zanimljivo, umjesto s Lucijom Šerbedžijom, napraviti neku predstavu s golim, po mogućnosti jednako atraktivnim, muškarcem u kavezu.