KOMENTAR MARUŠKE VIZEK

Svi tvrde da smo spremni uvesti euro. Znate li koliko to košta i čime ćete to platiti?

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

Prilagodba gospodarstva na recesiju smanjivanjem plaća i zaposlenosti te neophodnim iseljavanjem stanovnika nisu mogući rizici, već izvjesni troškovi uvođenja eura. Javnost stoga treba biti na adekvatan način obaviještena o njima kako bismo u proces uvođenja eura ušli potpuno otvorenih očiju i s razumijevanjem svih mogućih ishoda koji građane mogu zadesiti zbog uvođenja zajedničke europske valute, zaključuje komentatorica tportala

Otkada su Vlada i Hrvatska narodna banka (HNB) potkraj listopada 2017. predstavile Strategiju uvođenja eura u Hrvatskoj, uvođenje zajedničke europske valute učestala je tema u javnom prostoru. I premda kampanja koja bi građane trebala uvjeriti u pozitivne učinke uvođenja eura traje već više od godine dana, ona zasad ne pokazuje pozitivne rezultate jer većina građana ne podržava odricanje od korištenja domaće valute. Rezultati najnovijeg Eurobarometra pokazuju da je protiv uvođenja eura 56 posto ispitanika, dok uvođenje podržava njih 40 posto.

Teško je procijeniti je li nedostatak podrške za uvođenje eura samo posljedica metastaziranog nepovjerenja građana u sve državne institucije i njezine namjere, nacionalnog ponosa, otpora prema bilo kakvim promjenama ili je možda problem u tome što Vlada i HNB jednostavno nisu uspjeli u svojoj namjeri da uvjere javnost da su koristi od uvođenja eura veće od troškova.

Analizirajući tijek javne rasprave o ekonomskim troškovima i koristima uvođenja eura, primjetno je da su koristi u toj eurostrategiji jako dobro objašnjene i jednako tako dobro javno prezentirane. Uvođenje eura uistinu bi dovelo do smanjenja transakcijskih troškova vezanih za valutnu konverziju i smanjenja kamatnih stopa na kredite, no ne može se očekivati da će to smanjenje biti jednakog intenziteta kao ono koje se dogodilo nakon uvođenja eura u Grčkoj, Španjolskoj ili Portugalu. Nadalje, uvođenje eura doista bi eliminiralo tečajni rizik od kojeg strepe svi oni koji imaju eurske kredite ili plaćaju najamninu dogovorenu u eurskom iznosu.

  • +2

Protiv uvođenja eura je 56 posto ispitanika iz Hrvatske, dok uvođenje podržava njih 40 posto

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Ekonomska korist od posjedovanja vlastite valute u maloj, otvorenoj i visoko euriziranoj ekonomiji kao što je Hrvatska uistinu je značajno manja od koristi koje od vlastite valute može imati velika i neeurizirana ekonomija. No to nikako ne znači da čak i ekonomije poput hrvatske nemaju apsolutno nikakve koristi od posjedovanja vlastite valute i vlastite monetarne politike. Na koncu, nije naodmet napomenuti i to da se Hrvatska ulaskom u Europsku uniju doista obavezala na uvođenje eura, premda pri tome nije definiran nikakav rok unutar kojeg se to uvođenje treba odviti. Uvođenje eura su do daljnjeg odgodile Češka, Poljska i Mađarska. S druge strane, Bugarskoj i Hrvatskoj se u namjeri uvođenja eura nedavno pridružila Rumunjska.

Što je s troškom prilagodbe recesiji?

S druge strane, i u eurostrategiji i u javnoj komunikaciji HNB-a i Vlade primjetno je da je najveći napor uložen u objašnjavanje toga da je trošak kojeg se građani najviše pribojavaju, a koji se odnosi na povećanje cijena tijekom uvođenja eura, u stvarnosti zanemariv. I doista, sva relevantna međunarodna istraživanja potvrđuju da uvođenje eura izaziva praktički zanemariv rast cijena, što znači da je taj strah neutemeljen. Hrvatska pritom ima i privilegij da koristi iskustva i različite tipove instrumenata i alata svih zemalja koje su prije nje uvele zajedničku valutu kako bi prevenirala bilo kakve pokušaje neopravdanog povećanja cijena tijekom procesa konverzije.

No usmjeravanje pažnje na neopravdan strah od povećanja cijena istodobno omogućuje da se izbjegava razgovarati o nekim drugim, puno značajnijim troškovima koji na kraju krajeva nisu ni eksplicitno pobrojani u tzv. eurostrategiji – zajedničkom dokumentu Vlade i Hrvatske narodne banke koji pojašnjava kriterije za uvođenje eura, analizira troškove i koristi od uvođenja eura te opisuje sam proces njegova uvođenja. Prvi i najvažniji takav trošak je trošak prilagodbe gospodarstva recesiji jednom kad to isto gospodarstvo ostane bez vlastite valute. Trošak te prilagodbe prevaljuje se preko tržišta rada i materijalizira u obliku smanjenja plaća i otpuštanja radnika.

  • +2

Prvi i najvažniji trošak je trošak prilagodbe gospodarstva recesiji jednom kad to isto gospodarstvo ostane bez vlastite valute

Izvor: Pixsell / Autor: Dino Stanin/PIXSELL

No da bismo razumjeli kako se stvara taj trošak, treba prvo objasniti ulogu tečaja u gospodarstvu. Tečaj kune utječe na formiranje izvoznih i uvoznih cijena proizvoda i usluga. S obzirom na to da tečaj kune nije fiksan, onog trenutka kada Hrvatska uđe u recesiju on djelovanjem tržišnih mehanizama slabi (deprecira) i na takav način pojeftinjuje naše izvozne, a poskupljuje uvozne proizvode i usluge. Slabljenje tečaja stoga stimulira izvoz i obeshrabruje uvoz, čime se pospješuje brži izlazak gospodarstva iz recesije. S obzirom na to da HNB aktivno ograničava prevelike oscilacije vrijednosti tečaja kune prema euru, slabljenje kune neće biti preveliko, no do njega će ipak doći. Na primjer, tečaj kune u samo nekoliko mjeseci nakon početka globalne recesije u rujnu 2008. oslabio je pet posto i tijekom cijele recesije bio je slabiji nego u razdoblju prije recesije. Onog trenutka kada usvojimo euro, takvih brzopoteznih i bezbolnih mehanizama izvlačenja gospodarstva iz recesije više neće biti. Naime, nakon što izgubimo vlastitu monetarnu politiku, prilagodba gospodarstva odvijat će se isključivo smanjivanjem domaćih cijena, a to smanjivanje dominantno se odvija preko tržišta rada. Što točno ono pretpostavlja?

Ili niže plaće ili otpuštanja

U slučaju nastupanja nove recesije, koja je u Hrvatskoj dublja i dugotrajnija nego ona u europodručju, ili u još opasnijem slučaju da Hrvatska upadne u recesiju dok većina zemalja europodručja i dalje bilježi ekonomski rast, prilagodba tržišta rada podrazumijeva prije svega proces smanjivanja plaća. Smanjivanjem plaća omogućuje se smanjivanje cijena domaćih proizvoda i usluga, čime se povećava cjenovna konkurentnost hrvatskog gospodarstva i potiče brži izlazak iz recesije. Međutim, u slučaju da se plaće ne mogu smanjiti ili se ne mogu smanjiti u dovoljnoj mjeri, smanjivanje razine domaćih cijena i vraćanje gospodarstva u ravnotežu odvija se kroz proces otpuštanja zaposlenika.

Valja naglasiti da se ovaj mehanizam prilagodbe gospodarstva na recesiju neće uključiti onog trenutka kada Hrvatska usvoji euro jer on je bio vrlo bolno aktivan i u našim dosadašnjim recesijama. Nakon što usvojimo euro razlika će biti u tome što će on postati naš isključiv mehanizam prilagodbe gospodarstva na krizu. U eurostrategiji Vlade i HNB-a se baš zato na nekoliko mjesta spominju fleksibilnost cijena i plaća te mobilnost radnika, ali isključivo u kontekstu kriterija koje treba ispuniti kako bi Hrvatska mogla usvojiti zajedničku valutu, no ne i u kontekstu troška uvođenja eura koji se materijalizira u trenutku kad zemlja uđe u novu recesiju. No ako je mogućnost pravodobnog smanjenja plaća kriterij za usvajanje eura, zar nije to smanjivanje plaća ujedno trošak uvođenja eura? I da se razumijemo, sudeći prema dosadašnjim iskustvima, ovaj trošak neće snositi zaposlenici javnog sektora, u kojem je praktički nemoguće otpustiti zaposlenog te značajnije smanjiti plaće i materijalna prava, već će se on dominantno prevaliti preko onih građana koji su zaposleni u privatnom sektoru.

No tu nije kraj skrivenim troškovima uvođenja eura. Dodatni mehanizam prilagodbe na recesiju koja bi jednog dana u budućnosti mogla zahvatiti Hrvatsku, no ne i druge zemlje europodručja, poput Njemačke, Irske i Austrije (što, nažalost, nije nezamisliv scenarij) je i mobilnost radnika.

  • +2

Iseljavanje

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

U Strategiji uvođenja eura u Hrvatskoj ne objašnjava se što točno znači ispunjavanje tog kriterija za uvođenje eura jer, složit ćete se, nije baš popularno napisati kako je potrebno omogućiti da se nezaposleni višak radne snage iseli u tu istu Njemačku, Irsku ili Austriju kako bi Hrvatska mogla izaći iz recesije. No intenzivno prekogranično kretanje radne snage doista je nužno za uspješno funkcioniranje optimalnog valutnog područja: teorijskog koncepta na osnovi kojeg je uveden euro i za koji je ekonomist Robert Mundell dobio Nobelovu nagradu iste godine kada je uveden euro. Ono, dakako, podrazumijeva slobodno kretanje radne snage u oba smjera: iz Hrvatske prema europodručju ako se Hrvatska nalazi u recesiji, a druge zemlje europodručja ne i obrnuto – iz zemalja europodručja prema Hrvatskoj ako se zemlje europodručja nalaze u recesiji, a Hrvatska ne. Problem s ispunjavanjem ovog kriterija je u tome što je, s obzirom na tekuće trendove, lako zamisliti da se sa svakom novom recesijom nakon uvođenja eura intenzivira iseljavanje ljudi iz zemlje. Međutim teško je zamisliti da bismo mi koji živimo u Hrvatskoj mogli svjedočiti intenzivnom useljavanju građana drugih zemalja koje su također usvojile euro, osim u malo vjerojatnom slučaju da se Hrvatska odjednom čudom preobrazi u novu Silicijsku dolinu ili da otkrijemo neiscrpna nalazišta nafte u Jadranskom moru. Drugim riječima, uvođenje eura podrazumijeva intenzivno iseljavanje građana tijekom svake recesije. Jednako kao i kod prilagodbe tržišta rada, u eurostrategiji Vlade i HNB-a mobilnost radne snage predstavljena je kao kriterij za uvođenje eura koji proizlazi iz teorije optimalnih valutnih područja, no kako je moguće da taj kriterij u našoj poražavajućoj demografskoj situaciji ujedno nije proglašen i troškom?

Nije naodmet napomenuti ni to da se smanjivanje kamatnih stopa može promatrati i kao korist, ali i kao rizik uvođenja eura. Naime, smanjivanje kamatnih stopa stimulira kreditnu aktivnost i gospodarsku aktivnost. Budući da se naše gospodarstvo dominantno temelji na niskoproduktivnim djelatnostima koje ne sudjeluju u izvozu, smanjivanje kamatnih stopa moglo bi dovesti do daljnjeg jačanja tih djelatnosti, a posebice djelatnosti vezanih za nekretnine i građevinarstvo.

Opet pucanje nekretninskog balona?

Ulijevanje novih i jeftinijih kredita može uzrokovati stvaranje novog cjenovnog balona na nekretninskom tržištu. Pucanje takvih balona je, kao što smo se već imali prilike uvjeriti tijekom zadnje recesije, prilično neugodno i za građane i građevinare i za banke. Slično loše iskustvo učinka nižih kamatnih stopa na tržište nekretnina i ekonomiju nakon uvođenja eura zabilježeno je u Španjolskoj, koja je prošla kroz vrlo bolnu strukturnu prilagodbu nakon što je u toj zemlji 2008. došlo do pucanja cjenovnog balona na tržištu nekretnina. Opisani rizik uvođenja eura, doduše, ipak je samo mogućnost čija izvjesnost realizacije umnogome ovisi o uspješnom provođenju makroprudencijalnih mjera koje implementira središnja banka. No s obzirom na strukturu hrvatskog gospodarstva i izostanak stvarnih gospodarskih reformi, rizik od negativnih posljedica novog cjenovnog balona na tržištu nekretnina nije zanemariv.

S druge strane, prilagodba gospodarstva na recesiju smanjivanjem plaća i zaposlenosti te nužnim iseljavanjem stanovnika nisu mogući rizici, već izvjesni troškovi uvođenja eura. Javnost stoga treba biti na adekvatan način obaviještena o njima kako bismo u proces uvođenja eura ušli potpuno otvorenih očiju i s razumijevanjem svih mogućih ishoda koji građane mogu zadesiti zbog uvođenja zajedničke europske valute. Mjerenje javne podrške projektu uvođenja eura imat će smisla tek kad komunikacija Vlade i HNB-a bude u potpunosti otvorena i uravnotežena, što trenutno nije slučaj jer su i Vlada i HNB propustili građanima objasniti ključne troškove uvođenja eura. Čak i tada, pa čak i u slučaju da je prisutna podrška većine javnosti uvođenju eura, to i dalje ne znači da je Hrvatska uistinu spremna za taj poduhvat. No to je već neka druga tema.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.