komentar maruške vizek

Raskrinkana je toksična spirala hrvatskog propadanja: Ove brojke govore sve o razmjerima korupcijske trodiobe i o tome kako je gospodarstvo postalo njezin rob

tportal

Izvor: Pixsell, tportal / Autor: montaža: Neven Bučević/tportal

Ako ste se ikada pitali zašto je Hrvatska na početku tranzicije bila treća najbogatija nova zemlja članica Unije, da bi danas – tri desetljeća kasnije – bila druga najsiromašnija, odgovor vam ovih dana doslovno iskače s naslovnica svih portala. Afera JANAF, baš kao i afera Vjetroelektrane, ali i mnoge druge korupcijske afere prije njih, paradigmatski su primjeri toga kako funkcionira hrvatsko društvo i kako takvo funkcioniranje društva, sporo, ali vrlo učinkovito, guši zdrav rast i razvoj naše ekonomije

Tipična hrvatska korupcijska hobotnica, bilo da je riječ o aferi JANAF, bilo nekoj drugoj, sastoji se od glave i barem dva kraka. Jedan krak čini barem jedno tijelo javne vlasti ili javnog poduzeća, odnosno njegovog predstavnika koji raspolaže javnim novcem što ga treba prebaciti u privatne džepove. U aferi JANAF takvih javnih krakova, kako sada stvari stoje, bilo je znatno više. Drugi nužni krak predstavlja ili privatna kompanija ili fizička osoba u čije džepove treba prebaciti već spomenuti javni novac.

Prividno privatnih kompanija koje cijelo svoje poslovanje temelje na ovakvom 'poslovnom modelu' u ovoj zemlji naprosto je previše da bi ekonomija mogla zdravo funkcionirati. Neke je vrlo lako prepoznati jer iz njihovih financijskih pokazatelja odmah prepoznate 'poslovni model' koji nema veze s tržišnim načinom funkcioniranja. Karakterizira ih vrlo malen broj zaposlenih, minimalan vlasnički kapital (20 tisuća kuna), neobjašnjiva i ogromna dobit, pa onda i neobjašnjivo visok prinos na taj kapital, na kojem bi im pozavidjeli svi oni poduzetnici koji muku muče da svojim trudom i radom opstanu na tržištu.

Glava korupcijske hobotnice politička je stranka koja u trenutku obnašanja vlasti imenuje ili članove stranke ili sa strankom povezane osobe na upravljačke funkcije u javnim poduzećima i tijelima javne vlasti. Afera JANAF pritom pokazuje da korupcija nije simptomatična samo za jednu stranku jer su u njoj za sada osumnjičeni i članovi HDZ-a i članovi SDP-a. Slična je situacija i s aferom Vjetroelektrane, u kojoj se niska suspektnih odluka koje su pogodovale privatnim investitorima provlači kroz dvije HDZ-ove i jednu SDP-ovu vladu.

Poanta ove poduke iz korupcijske anatomije je da u korupcijskoj trodiobi najbitniju ulogu imaju političke stranke koje kontroliraju javne resurse što su predmet koruptivnih radnji. Ili, drugim riječima, možemo antikorupcijskim aktivnostima rezati krakove korupcije do mile volje, no dok se ne pozabavimo glavom hobotnice - političkim strankama i načinom njihova upravljanja javnim resursima - nicat će novi korupcijski krakovi, a naše društvo i naša ekonomija i dalje će biti osuđeni na sporo, ali sigurno zaostajanje.

  • +1

Privođenje Dragana Kovačevića

Izvor: Cropix / Autor: Zeljko Puhovski / CROPIX

Zašto političke stranke predstavljaju glave korupcijske hobotnice? Zato što je Hrvatska u tri desetljeća svoje neovisnosti razvila takav model upravljanja državom, u kojem je kontrola javnih resursa primarni razlog političkog natjecanja mnogih stranaka, pogotovo onih koje su u prošlosti dulje vrijeme obnašale vlast. Sama politička kontrola javnih resursa ostvaruje se tako da se nakon dobivanja parlamentarnih ili lokalnih izbora imenuje stranački kadar ili sa strankom povezane osobe na čelne pozicije tijela javne vlasti i javnih poduzeća.

Pritom su dakako najzanimljivija javna poduzeća u potpunom državnom vlasništvu (njih gotovo 900) koja raspolažu velikim proračunima, značajnim sredstvima za javnu nabavu, koja imaju manje transparentan nadzor trošenja sredstava i koja mogu zaposliti značajan broj novih, stranački podobnih djelatnika. Zanimljive su i agencije što ili dodjeljuju poticaje ili jednom regulatornom odlukom mogu pravnim i fizičkim osobama koje reguliraju dati ili oduzeti milijune kuna, kao i sva velika tijela javne vlasti (poput recimo bolnica) koja zapošljavaju velik broj zaposlenika i/ili koja imaju velike proračune za javnu nabavu.

Toksična koruptivna spirala hrvatskog propadanja

Toksična koruptivna spirala hrvatskog propadanja

Izvor: tportal.hr / Autor: Neven Bučević/tportal

Pogledajmo na primjeru što nam kažu brojke za javna poduzeća. Devetstotinjak kompanija u stopostotnom državnom vlasništvu u 2019. godini na rashode za nabavu roba i usluga utrošilo je 33 milijarde kuna. Nadalje, kompanije koje su u pretežitom ili djelomičnom državnom vlasništvu za nabavu na godišnjoj razini troše daljnjih 41 milijardu kuna. Ako zbrojimo ta dva iznosa, dobijemo 74 milijarde kuna kao potencijalni predmet korupcijskih aktivnosti, a da pri tome još uopće nismo ubrojili nijedno tijelo javne vlasti; od ministarstava do jedinica lokalne samouprave, bolnica i agencija.

Ako pretpostavimo da je svega pet posto nabava javnih poduzeća bilo koruptivnog karaktera (što je s obzirom na epidemijske razmjere korupcije u Hrvatskoj vrlo vjerojatno vrlo optimistična pretpostavka) i ako pretpostavimo da je korupcijska provizija jednaka onoj koja se spominje u aferi JANAF, dakle pet posto, proizlazi da se iz postupaka javne nabave za korupcijske svrhe samo iz javnih poduzeća na godišnjoj razini izvuče oko 185 milijuna kuna. Dakle u jednom četverogodišnjem političkom ciklusu potencijalno se samo iz javnih poduzeća izvuče iznos od 740 milijuna kuna. Izvjesno je da je stvaran iznos izvučenog novca možda i višestruko veći kada se uzme u obzir to da u zemlji postoji gotovo 5000 tijela javne vlasti koja također ili vrše vlastite nabave ili koja dodjeljuju poticaje.

Dovođenje Josipe Rimac u USKOK

Izvor: Pixsell / Autor: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

No fokus na kontrolu javnih resursa političkih stranaka nije važan samo zbog javnih nabava i poticaja. Kao što smo nedavno imali prilike vidjeti na primjeru zapošljavanja bivšeg ministra Gorana Marića na savjetničko mjesto u Hrvatskim cestama, ta kontrola je važna jer uključuje javna sredstva namijenjena za plaće, odnosno mogućnost zapošljavanja stranački podobnih kadrova.

Ako pretpostavimo da skoro 900 javnih poduzeća u potpunom državnom vlasništvu ima u prosjeku četiri člana uprave i dva savjetnika uprave, to znači da političke stranke u četverogodišnjem ciklusu upravljanja nakon dobivenih izbora na visoko plaćene upravljačke pozicije u javnim poduzećima mogu uposliti 5600 ljudi. To je dakako broj zaposlenih bez poduzeća u pretežitom i djelomičnom vlasništvu države, u koja država također imenuje ljude na upravljačka i savjetnička mjesta. Ako se tome nadoda samo još zapošljavanje na radna mjesta upražnjena odlaskom tekućih zaposlenika u mirovinu tijekom četverogodišnjeg političkog ciklusa (dakle bez kreiranja novih radnih mjesta uz ona postojeća), političke stranke su u prilici uposliti još oko 14 tisuća ljudi. Drugim riječima, u jednom četverogodišnjem političkom ciklusu političke stranke su u prilici uposliti oko 20 tisuća ljudi, što odgovara broju stanovnika Virovitice ili Križevaca.

Valja napomenuti da je ova procjena vrlo optimistična te da u stvarnosti predstavlja minimum minimuma broja radnih mjesta pod političkom kontrolom. Naime kontinuirano se stvaraju nova radna mjesta u javnim poduzećima. Istovremeno, postoji još gotovo 5000 tijela javnih vlasti, od ministarstava, preko jedinica lokalne samouprave, bolnica, škola, turističkih zajednica, do poslovnih zona, agencija i dječjih vrtića, pa je stvaran broj radnih mjesta koja su pod direktnom ili indirektnom političkom kontrolom višestruko veći.

Kontrola javnih resursa političkih stranaka važna je jer uključuje i javna sredstva namijenjena za plaće

Kontrola javnih resursa političkih stranaka važna je jer uključuje i javna sredstva namijenjena za plaće

Izvor: tportal.hr / Autor: arhivski foto

Izostanak meritokratskog zapošljavanja u javnom sektoru, suspektni procesi javnih nabava i dodjele poticaja te podložnost regulatornih politika pogodovanju partikularnim privatnim interesima rezultat su opredijeljenosti političkih stranaka kontroli i iskorištavanju javnih resursa za privatne interese. Ta opredijeljenost stvara toksičnu spiralu koja se od svog izvorišta - političkih stranaka – polako, ali sigurno, širi prvo na sve državne institucije, zatim na čitav javni sektor (što uključuje javna poduzeća), da bi se u konačnici ta spirala proširila na privatne kompanije, odnosno na čitavu ekonomiju. Država, odnosno, preciznije rečeno, političke stranke koje upravljaju državom, preko svojih mehanizama kontrole javih resursa ostvaruju nezdravo visok upliv na ekonomske procese i ishode u zemlji, što nažalost uključuje procese i ishode u privatnom sektoru koji bi trebali biti dominantno određeni tržišnim mehanizmima.

Država dakle svojim ponašanjem nadomješta tržišne procese i slabi tržišne sile. Intenzitet tih sila u Hrvatskoj je posljedično, prema istraživanjima Ekonomskog instituta Zagreb, dva do tri puta slabiji od odnosu na druge zemlje članice Europske unije. A u situaciji u kojoj su slabe tržišne sile u ekonomiji koja bi trebala biti tržišna ne možemo očekivati ni visoke stope ekonomskog rasta i dostizanje razine dohotka što ga bilježe razvijene zemlje članice Unije. Ono što pak možemo očekivati jest znatno slabiji rast hrvatske ekonomije u odnosu na druge nove zemlje članice Unije i izvjesnost našeg preuzimanja titule najsiromašnije zemlje Europske unije.

Možemo očekivati znatno slabiji rast hrvatske ekonomije u odnosu na druge nove zemlje članice Unije

Možemo očekivati znatno slabiji rast hrvatske ekonomije u odnosu na druge nove zemlje članice Unije

Izvor: EPA / Autor: PATRICK SEEGER

Nažalost, nema jednostavnog rješenja za smanjenje toksičnog utjecaja ortačkog kapitalizma i korupcijske trodiobe na naše društvo i ekonomiju. Korupcija u javnim poduzećima može se smanjiti prodajom svih javnih poduzeća koja nisu od strateškog interesa za zemlju, dok u poduzećima koja ostanu u državnom vlasništvu treba inzistirati na jačanju transparentnih i učinkovitih metoda korporativnog upravljanja. Broj tijela javne vlasti također treba smanjiti jer zbilja nije smisleno to da u državi koja ima sve manje stanovnika raste broj tijela javne vlasti. Manji broj tih tijela znači i manji broj prilika za koruptivne radnje. Sva tijela javne vlasti trebaju redovito i do u detalja objavljivati sve svoje troškove. Sustav zapošljavanja i nagrađivanja zaposlenika u javnim tijelima treba reformirati kako bi on bio transparentan i zasnovan na meritokratskim kriterijima. Sama javna uprava treba biti učinkovita i svrsishodna. Ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa moraju biti veće, a registri koji sadrže podatke o imovini i potrošnji javnih sredstava jednostavniji za korištenje. Dobar primjer je Elektronički oglasnik javne nabave, a on treba biti ustrojen tako da omogućuje lagano pretraživanje i analizu podataka o javnim nabavama (što trenutno nije ni izbliza slučaj).

No da bi se išta od ovoga moglo promijeniti, treba prvo promijeniti motivaciju te način ponašanja političkih stranaka i njihovih članova. To je ujedno najteži korak jer on podrazumijeva da se u glave dužnosnika ugradi novi mentalni i vrijednosni softver. Upravljanje državom strankama treba postati zanimljivo ne zbog kontrole javnih resursa i plodova korupcijske trodiobe, već zbog istinske želje za zaštitom nacionalnih interesa i povećanjem nacionalnog blagostanja. Dok god se to ne dogodi - a s obzirom na razmjere korupcije u Hrvatskoj, nije izvjesno da će se uskoro dogoditi - zapamtite sljedeće: ma što god vam govorili, naše ekonomsko nazadovanje u odnosu na zemlje regije nije posljedica ni rata, ni manjka sreće, ni nepovoljnih izvanjskih okolnosti, ni loših ekonomskih politika. Ono je tek puka manifestacija iskvarenog načina političkog upravljanja ovom zemljom i društveno-ekonomskog uređenja koje proizlazi iz njega. Gospodarstvo ove zemlje u takvim okolnostima nije ništa drugo nego bespomoćni rob tog upravljanja i dok god opstaje takvo upravljanje, naše ekonomsko 'blagostanje' će, umjesto o tržišnim silama i inovacijama, ovisiti o političkim procesima, raznovrsnim ortacima i još raznovrsnijim interesnim skupinama.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.