Usporedno s iščekivanim aljaškim susretom na vrhu Amerikanaca i Rusa kako bi se krojila sudbina Ukrajine i zaustavio rat, traje i nova runda drame oko Gaze, diljem svijeta, a posebice Europske unije, vode se rasprave o tome treba li priznati Palestinu kao državu kako bi se na taj način izvršilo pritisak na izraelskog premijera i postiglo odlučujuće korake prema zaustavljanju oružanog sukoba te naposljetku prema dvodržavnom rješenju.

Čak i zemlje poput Velike Britanije i Francuske, koje su godinama držale stranu Tel Avivu, okrenule su ploču te govore o tome da je priznanje palestinske države pravi korak. Predsjednik Milanović, kao i prvaci oporbe na lijevom centru i ljevici, posebice iz redova stranke Možemo, apeliraju na Vladu da se i ona pridruži takvim naporima. Međutim, iz Banskih dvora za sada šute te se čini da gledaju na to pitanje kao i Washington.

Pored toga, čini se da Vlada smatra kako ne postoji uvjeti za priznanje, pozivajući se na hrvatsko iskustvo, pri čemu je međunarodno priznanje uslijedilo tek nakon isteka moratorija Europske komisije te nakon što su dane ustavnopravna jamstva o poštivanju prava manjina.

Što zapravo implicira međunarodno priznanje, ima li država koje su djelomično priznate, radi li netko aktivno na otpriznanju neke države te koji bi bili objektivni kriteriji za priznanje neke države?

Ograničeno priznanje

Neke države i entiteti nalik državama već godinama uživaju tek djelomično, ograničeno priznanje drugih država, što se posljedično odražava na njihov međunarodni politički, ekonomski i pravni status.

Možemo razlikovati tri skupine ograničeno priznatih država. U prvu spadaju entiteti koji de facto funkcioniraju kao države, ali su slabo ili gotovo nimalo priznati u krugu međunarodno priznatih država. U drugu spadaju one koje uživaju priznanje diljem svijeta, no nisu članice Ujedinjenih naroda, što se obično smatra krajnjim 'dokazom' da je neka država doista priznata. U treću spadaju slučajevi kada je nečiji status, odnosno mjesto u UN-u zauzela druga država, čime je ovoj prvoj oduzet, odnosno umanjen status međunarodno priznate države.

Klasični primjeri država koje nisu članice UN-a te ih priznaje tek jedna ili par članica UN-a ili ih pak samo priznaju druge nečlanice su Somaliland, Abhazija i Južna Osetija na međunarodno priznatom teritoriju Gruzije, Pridnjestrovlje na području Moldavije, Sjeverni Cipar te Zapadna Sahara koju se smatra dijelom Maroka.

U drugu skupinu spadaju Kosovo i Palestina. Obje zemlje su priznate diljem svijeta, no istodobno nisu članice UN-a te ih ne priznaju neke od velikih i ključnih država članica UN-a. U zadnju skupinu ustvari spada samo Tajvan. Tajvan je kao Republika Kina (Taipei) bio službeni predstavnik Kine u Ujedinjenim narodima, da bi od 1971. godine to mjesto zauzela Narodna Republika Kina (Peking).

Kriteriji državnosti

Postoje dva međunarodnopravna subjekta koja nisu države te prema tome ne posjeduju klasične elemente državnosti. To su Sveta stolica kao subjekt međunarodnog prava koji nije istovjetan državi Vatikanski Grad, kao i Suvereni viteški malteški red. Njihov međunarodnopravni subjektivitet proizlazi iz specifičnih povijesnih okolnosti te nije usporediv s drugim slučajevima priznatih ili nepriznatih država.

Da bi neka država bila primljena u Ujedinjene narode, potreban je prijedlog Vijeća sigurnosti te potom dvotrećinska većina u Općoj skupštini. Prijedlog Vijeća sigurnosti neće biti uspješan ako neka od stalnih članica uloži veto, što u praksi znači da Kina može unedogled sprječavati Tajvan, Rusija Kosovo, a Sjedinjene Države Palestinu.

Uvjeti za priznanje izvode se iz kriterija državnosti izvedenih iz Konvencije iz Montevidea iz 1933. godine. Prema tim četirima kriterijima, država bi trebala imati stalno stanovništvo, jasno određen teritorij, jasnu središnju izvršnu vlast koja ima stvarnu mogućnost provođenja svojih odluka (efektivnu kontrolu) te sposobnost ulaženja u odnose s drugim državama.

Priznanja i otpriznanja

Lani je američki veto spriječio primanje Palestine u Ujedinjene narode, no Opća skupština je povisila prava Palestine kao nečlanice, koja uključuje rad u odborima, mogućnost predlaganja dnevnog reda i sudjelovanja u svim raspravama, no bez prava glasa.

Palestina još od 2012. ima status države promatračice u Ujedinjenim narodima. Premda nije članica UN-a, članica je nekih specijaliziranih agencija, primjerice UNESCO-a od 2011. godine. Čak 147 od 193 članica Ujedinjenih naroda je u travnju ove godine, prije najnovije runde rasprava o priznanju, priznavalo Palestinu. Do kraja ljeta bi se trebao znati ishod francuskih i britanskih diskusija o priznanju.

Kosovo priznaje preko 100 članica UN-a, no beogradska diplomacija vodi izrazito aktivnu i djelomično uspješnu politiku otpriznanja, pri čemu se fokusira na države članice Pokreta nesvrstanih (uvelike podudarno sa skupinom zemalja u razvoju poznatom u UN-u kao G77). Tim diplomatskim naporima Beograda aktivno pomaže i Moskva.

Kosovo je član MMF-a i Svjetske banke još od 2009. godine, samo godinu dana od proglašenja neovisnosti. Međutim, pokušaji primanja u UNESCO i Vijeće Europe su propali. Za srbijansku politiku otpriznanja Kosova izrazito je relevantno da četiri države članice EU-a, Španjolska, Slovačka, Rumunjska i Grčka, zbog straha od vlastitih separatističkih pokreta, ne priznaje vladu u Prištini.

Peking je vrlo uspješan u politici otpriznanja i izolacije Tajvana iz međunarodnih organizacija. Osim što od 1971. nije više u UN-u, Tajvan nije ni u UN-ovim specijaliziranim agencijama, ali niti u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, premda je do 2006. godine tamo sudjelovao kao promatrač pod nazivom Kineski Taipei. U Svjetskoj trgovinskoj organizaciji sudjeluje pod specifičnim nazivom koji im je nametnuo Peking – Izdvojeno carinsko područje Tajvana, Penghua, Kinmena i Matsua.

Većina država iz ekonomskih razloga podržava pekinšku „politiku jedne Kine“ te tek 12 država članica UN-a priznaje Tajvan, dok većina održava neformalne bilateralne gospodarske i kulturne veze. Peking uvjetuje gospodarske odnose otpriznanjem Tajvana te koristi politiku blokada i ekonomskih poticaja i pogodnosti kako bi

Usprkos ovako ograničenom međunarodnopravnom statusu, Tajvan je razvio jednu od najpropulzivnijih ekonomija svijeta te njegovi diplomatski predstavnici uvijek pronalaze suptilne načine za djelovanje prema partnerima u inozemstvu.

Palestina i Montevideo

Krvavom ratu u Gazi ne nazire se kraj, a produbljuje se prijepor između vojnog vrha i izraelskog premijera, pri čemu potonji više nema jasne kriterije za završetak vojnih operacija, već se čini da je spreman na bilo što kako bi izbjegao svoje osobne korupcijske repove. Istovremeno, cilj potpunog poraza Hamasa nije ostvaren, a niti sudbina svih otetih nije poznata. Raste pritisak zapadnih saveznika na Tel Aviv da obustavi daljnje operacije i omogući obnovu Gaze. U tom kontekstu promišlja se i o tome da bi priznanje Palestine otvorilo put prema miru i dvodržavnom rješenju, budući da bi onda sukob Izraela i Hamasa dobio međunarodnopravni kontekst.

Međutim, sagledaju li se pažljivo kriteriji iz Montevidea i palestinski slučaj, postaje jasno zašto put do priznanja i primanja u punopravno članstvo u Ujedinjenim narodima i nije baš tako jednostavan.

Kontroverze, stavku po stavku

Ima li Palestina stalno stanovništvo? Da i ne. Naime, palestinski izbjeglice i prognanici nakon ratova 1948. i 1967., kao niti njihova djeca, ali čak i unuci, putem specijalizirane UN-ove agencije, UNRWA, stvorene samo za ovaj slučaj, uživaju izbjeglički status koji onemogućava integraciju u zemlje u koje su se naselili proteklih desetljeća, a u svim formalnim i neformalnim pregovorima Izraelaca i Palestinaca uvijek se postavljalo pitanje prava na povratak tih ljudi, kako na područje Zapadne obale, tako i na međunarodno priznato područje Izraela.

Ima li Palestina definirani teritorij? Da i ne. Međunarodno priznati teritorij Izraela je u granicama iz 1948., s time da to ne uključuje područje Istočnog Jeruzalema i Golanske visoravni, koje je Izrael vlastitim pravnim aktima pripojio. To bi impliciralo da je međunarodno priznati teritorij Palestine sve ostalo, dakle, cijela Zapadna obala i cijeli Pojas Gaze. Međutim, nije do kraja jasno priznaju li palestinske vlasti granice iz 1948. kao stvarne granice palestinske države ili tek kao pregovarački okvir.

Jednako tako, usprkos tome da su neki od pregovaračkih prijedloga u prošlosti bili izrazito široke ruke (no uz prijedloge zamjene teritorija), nije baš jasno tko je u Izraelu spreman prepustiti Palestincima cijelo područje Zapadne obale. Obje strane u praksi operiraju s idejom cjelovite Mandatne Palestine, pri čemu ju jedni smatraju cjelovitim teritorijem Izraela, a drugi Palestine.

Ima li Palestina jasno definiranu izvršnu vlast koja posjeduje efektivnu kontrolu? I da i ne. Postoji Palestinska samouprava i vlada u Ramali koja predstavlja službenu vlast. Međutim, od 2006. godine ta službena vlast se ne proteže na Pojas Gaze, gdje službenu vlast predstavlja Hamas koji je istovremeno politička stranka i paravojna organizacija koja redovito izvodi terorističke napade (oružane napade na civilno stanovništvo i infrastrukturu) unutar međunarodno priznatog teritorija zemlje članice UN-a (Izraela). Pored toga Palestinska samouprava, slijedom Sporazuma iz Osla iz 1995. godine, kontrolira tek manji dio Zapadne obale, dok je već dio pod izraelskom vojnom upravom, što znači da efektivno ne kontrolira teritorij koji smatra vlastitim.

Ima li Palestina sposobnost ulaska u odnose s drugim državama? Da, o čemu svjedoči to da većina država članica UN-a već priznaje Državu Palestinu te da diplomatskim akcijama aktivno pokušavaju povećati taj broj, a i članica su nekih specijaliziranih tijela, poput UNESCO-a.

Uzme li se ovakve nalaze u obzir, postaje jasno zašto je pitanje priznanja Palestine kontroverzno, a uzme li se u obzir narav izraelsko-palestinskog sukoba i ideologiju Hamasa, jasno je i kako eventualno priznanje Palestine u Londonu i Parizu ne bi nužno automatski vodilo prema održivom miru i dvodržavnom rješenju, premda nada u trajni mir ostaje živa i ideal kojemu treba težiti.