KOMENTAR ZORANA MALENICE

Političke stranke i korupcija

  • Autor: Zoran Malenica
  • Zadnja izmjena 12.11.2010 17:56
  • Objavljeno 12.11.2010 u 16:00
HDZ-ovci bez sanadera Kosor Jarnjak Milinović

HDZ-ovci bez sanadera Kosor Jarnjak Milinović

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Boris Kovačev

U vrijeme kada se raspliće priča o načinu na koji je HDZ ilegalno osiguravao financiranje vlastite djelatnosti, nije zgorega ukazati na neke društvene i političke okolnosti koje utječu na neizravno i izravno uplitanje političkih stranaka u korupcionaško djelovanje

Prije toga treba reći da se daleko ranije (prije šest-sedam godina) moglo pretpostaviti da HDZ za svoju djelatnost i posebno za financiranje predizbornih kampanja troši daleko više novca nego što je to bilo vidljivo iz službenih izvještaja o tim troškovima. Istini za volju, to se moglo primijetiti i kod drugih političkih stranaka, iako u nešto manjoj mjeri.

S obzirom na to da su u društvima tranzicije postojale i druge društvene i političke okolnosti koje su izrazitije generirale korupciju i druge oblike kriminalnog ponašanja (nepotizam, klijentelizam), manje se obraćala pažnja na izravnu ulogu političkih stranaka u širenju korupcije. Čak se i u nekim najnovijim reakcijama na ovaj fenomen, najdublji uzroci korupcije vide u dalekoj prošlosti nego u sadašnjosti. Mislim na nedavno objavljenu izjavu komisije Iustitia et pax (Pravda i mir) u kojoj se uzroci korupcije vide ne samo u komunističkom, nego čak i u feudalnom nasljeđu.

Porast korupcije i u razvijenim zapadnim društvima koji je uočen prije tridesetak godina dovodi se u vezu s nekim promjenama kako u njihovom unutrašnjem ustrojstvu, tako i u društvenom i političkom pozicioniranju u suvremenim društvima. Promjene u tom pozicioniranju uvjetovane su značajnim promjenama u načinu funkcioniranja gospodarstva (relativno smanjivanje udjela industrije u društvenom bruto proizvodu, širenje uslužnih djelatnosti, globalizacija), što se reflektiralo i na promjene u socijalno-klasnoj strukturi modernih društava.

Do 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća na stranačkoj sceni većine zapadnih društava prevladavale su tzv. masovne političke stranke koje su imale izravniju vezu sa svojom socijalnom (biračkom) bazom, a i organizacijski su funkcionirale tako da je njihovo članstvo preko članarine, donacije i vlastitom aktivnošću osiguravalo značajna financijska sredstva za djelovanje stranke. To je posebno bilo slučaj s većinom socijaldemokratskih, socijalističkih i komunističkih stranaka koje su nastojale artikulirati interese radničke klase i drugih srodnih skupina. U parlamente tih zemalja bili su često birani radnici i samostalne profesije koji se nisu politički profesionalizirali.

Međutim, od tada dolazi do profesionalizacije parlamentarnih zastupnika koji imaju relevantno stručno i političko znanje i iskustvo. Taj je proces unaprijedio učinkovitost procesa odlučivanja i bolju kontrolu i nadzor nad upravnom i izvršnom vlašću. Međutim, profesionalizacija zastupničke funkcije oslabila je izravne veze s biračkim tijelom.

Simbioza stranke i države

Postupno se razvija novi tip političke stranke koji su neki istraživači nazvali 'modernom kadrovskom strankom' ili 'kartelskom strankom' (Katz i Mair). Taj tip stranke razvija svojevrsnu simbiozu stranke i države. Stranka se pretvara iz posrednika između države i civilnog društva u dio države, pa se može uvjetno može reći da se stranke 'podržavljuju', a države 'postrančuju'. Vodstva stranaka se profesionaliziraju, upravljačka i specijalistička znanja dovode do izdvajanja pojedinaca u stranačkoj hijerarhiji, a članstvo postaje sve manje značajno i razbijeno. Stranke međusobno dijele državne izvore i dobra (položaje i financijska sredstva), zajednički ograničavaju razvoj novih političkih snaga i njihov ulazak u politički život. Može se govoriti o kartelizaciji političkog života, a kartelske stranke postaju postepeno sve udaljenije od društva, njihova predstavnička uloga zamire, programski se vrlo malo razlikuju, a u svakodnevnom djelovanju najviše se oslanjaju na državne izvore. Ovo oslanjanje na državne resurse potencirano je povećanjem troškova stranačke politike – povećana upotreba javnih medija u promociji stranke (posebno u vrijeme predizbornih kampanja), oslanjanje na visokoplaćene eksperte, unutrašnja profesionalizacija stranke te smanjivanje financijskih doprinosa članova i pristalica stranke.

S druge strane, ta ovisnost stranaka o državi ograničava njihovu autonomiju i povećava izravni ili neizravni utjecaj masovnih medija, interesnih grupa, velikih kompanija itd.

Svi ovi procesi utječu na političku ranjivost političkih stranaka, otuđuje ih od društva i potkopava povjerenje građana u demokratske institucije, a istovremeno ih 'prisiljava' na ponašanja koja su opasna za demokraciju. Jedno od tih ponašanja je i politička korupcija koja može biti najrazornija za društvo.

Ako prisutnost ovih procesa testiramo u hrvatskom društvu danas, onda možemo zaključiti da su oni u visokoj mjeri prisutni u djelovanju političkih stranaka. Najeksplicitnije se to očituje u ponašanju HDZ-a što nije slučajno budući je on vrlo dugo na vlasti, ali je to u manjoj ili većoj mjeri prisutno i kod drugih stranaka (recimo i onih koje su kraće ili duže vrijeme obnašali vlast na lokalnim razinama vlasti (gradovi, županije, općine).

Ono što se nije događalo kod nas vezano je za profesionalnu i stručnu educiranost saborskih zastupnika, ali i stranačkih predstavnika na lokalnim razinama vlasti, zbog čega je i došlo do duboke krize upravljačkih sposobnosti aktualne političke elite u hrvatskom društvu.

Zato je nužno ojačati sve mehanizme društvene kontrole ponašanja i djelovanja političkih stranaka unutar političkog sustava, kako bi se smanjila razine političke korupcije u našem društvu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi