„Dragi prijatelji, sretni smo što smo s vama večeras svi zajedno. Ovo je naša zajednička pobjeda, bila je „Oluja“ u ratu, ovo je pravna oluja. Pobijedili smo, ovo je točka na 'i'. Rat pripada povijesti i okrenimo se budućnosti, svi zajedno.“ Izjavio je to general Ante Gotovina ispred mnogobrojnih okupljenih na svečanom dočeku na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića 16. studenoga 2012. nakon što je sudac izvanraspravnog vijeća tadašnjeg tribunala u Hagu Theodor Merron prethodno oslobodio generale Hrvatske vojske Antu Gotovinu i Mladena Markača optužene za ratne zločine.

Tako je Domovinski rat dobio novi, ovaj put međunarodnopravni završetak jer se dvadeset i jednu godinu nakon završetka oružanog dijela sukoba te hrvatske pobjede u oslobađanju okupiranog teritorija, dovršio i sudski proces pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije kada su posrijedi hrvatski generali koji su ishod postupka čekali lišeni slobode. Poruka Ante Gotovine nakon njegova ratnog puta, haške optužnice i bijega, te uhićenja i godina provedenih u Hagu koje su najprije okončane višegodišnjom zatvorskom kaznom, zazvučala je tada u Zagrebu krajnje optimistično. Bila je to poruka u korist mira, zajedništva i budućnosti, bez ikakve naznake gorčine, revanšizma ili okretanja ratu i prošlosti kao stalnim determinantama sadašnjosti.

Studeni, mjesec u kojemu se prelama poslijeratna stvarnost

Studeni je, na taj način, kao mjesec višestruko određujuć i za tijek rata u Hrvatskoj, i za njegov oružani i pravni završetak, kao i za prisjećanje na sve ono što rat s žrtvama i razaranjima znači za cijelu zemlju i društvo. Od 2021. u Hrvatskoj se kao neradni dan obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Prema podacima Hrvatskog sabora u borbama u gradu te na širem području Vukovara poginulo je oko 1.600 branitelja, dok je njih oko 600 ubijeno nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima; poginulo je oko 1.000 civila, dok je u tromjesečnoj opsadi i razaranju grada od strane snaga pobunjenog dijela srpskog stanovništva i bivše savezne vojske ranjeno više od 2.500 osoba. Na dan kada je slomljena vukovarska obrana, isti je agresor izvršio pokolj 43 hrvatska civila u Škabrnji. U Domovinskom ratu od proljeća 1991. do jeseni 1995. na hrvatskoj je strani poginulo i nestalo više od 15 tisuća vojnika i civila, dok je na pobunjeničkoj strani broj poginulih oko sedam tisuća i dvjesta.

U susjednoj Bosni i Hercegovini od proljeća 1992. do također jeseni 1995. na svim je stranama u oružanom sukobu poginulo oko stotinu tisuća vojnika i civila. Politički pripremani godinama te operativno pokrenuti početkom 1990.-ih od strane istog nalogodavca unutar srbijanskog režima Slobodana Miloševića koji je uz optužnicu za ratne zločine na Haškom sudu preminuo 2006., ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini trebali su prekrojiti međunarodnopravno priznate granice novih država te na području bivše Jugoslavije stvoriti etnički očišćena područja pod nadzorom Beograda. Srbija je zbog toga godinama imala najteže međunarodne sankcije, dok su ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini završeni u studenom 1995.

Nakon što je u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluji“ oslobodila okupirani teritorij u južnom i središnjem dijelu zemlje, Hrvatska je kroz Erdutski sporazum potpisan 12. studenoga te godine kroz UN-ovu misiju UNTAES osigurala mirnu reintegraciju Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema s Vukovarom kao najvećim gradom, dovršenu 15. siječnja 1998. Daytonski mirovni sporazum parafiran 21. studenoga 1995., te svečano potpisan u Parizu tri tjedna kasnije, okončao je rat u Bosni i Hercegovini. Činilo se da će nakon vojne i političke završnice najtežih ratova u Europi nakon 1940.-ih, ipak uslijediti normalizacija i stabilizacija prilika, a dugoročno, ako već ne može srednjoročno, i pomirenje.

Beograd i Banja Luka dalje su od mira nego ikad

U nekim fazama proteklih tri desetljeća produljenog poraća, proces unutarnje i međusobne normalizacije i stabilizacije odnosa dojučerašnjih ratnih protivnika, tekao je brže zahvaljujući sastavima vlasti u pojedinim državama i zainteresiranosti međunarodne zajednice, konkretno Europske unije i SAD-a za takav tijek. S obzirom da je konflikt na prostoru bivše jugoslavenske federacije počeo pokušajem stvaranja politički i teritorijalno proširene Srbije, ključ je spomenute normalizacije i stabilizacije primarno ovisio o političkim akterima u Beogradu te u srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini.

Danas su oni pod utjecajem Aleksandra Vučića i Milorada Dodika udaljeniji no ikad ranije posljednjih trideset godina ne samo od mogućnosti pomirenja nego i kakvih-takvih partnerskih odnosa država nastalih u 1990.-ima. Vučićev kontrolirani i Dodikov nekontrolirani šovinizam jedva čekaju dobiti sličnu komunikaciju u dijelu hrvatske i bosansko-hercegovačke politike. Još bolje društva. Ako je itko imao političke koristi od pokušaja da se u Hrvatskoj proteklih mjeseci i tjedana dovede u pitanje ostvarivanje pojedinačnih i kolektivnih prava na slobodu izražavanja, svih drugih, od njihove nacionalne pripadnosti do svjetonazorskih položaja, to su imali ideolozi i nastavljači onih koji su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na najteži mogućni način kršili prava čovjeka i međunarodno pravo.

Što je zapravo hrvatska pobjeda u ratu?

Hrvatska pobjeda u ratu 1995. istodobno je bila i – treba ostati pobjeda svih najviših vrednota ustavnog poretka zemlje. Njih neprestance treba isticati. Prema članku 3. Ustava RH čine ih: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. To su vrednote čije je nepoštivanje najgori udar na hrvatski ustavni poredak, bilo da je riječ o pojedincima, bilo o skupinama.

Kada se upravo čuju izjave poput one da se u Hrvatskoj danas ne smije reći da si Hrvat, nije samo posrijedi naoko ridikulozna besmislica u sklopu slobode izražavanja, i to nekoga kod kojega bi trebalo provjeriti osnovnoškolska znanja o hrvatskoj povijesti, društvu i jeziku, nego i testiranje spremnosti državne vlasti da na takvo što daje argumente. Ne statistikom, nego vlastitom provedbom te zaštitom spomenutih vrednota u svakom dijelu zemlje, i u svakoj mogućoj prilici.

Ugroze li se na bilo koji način sloboda, jednakost, ravnopravnost i mirotvorstvo bilo gdje u Hrvatskoj, treba se samo sjetiti da se sve to odreda osporavalo Hrvatskoj u ratu od 1991. do 1995. Zemlja koje se za njihovu realizaciju izborila u ratu, mora ih znati očuvati i u miru. A za to očuvanje suverena država ima sve mehanizme. Kada te mehanizme počnu preuzimati izvaninstitucionalni akteri, u pitanje dolazi i vlast.

Kad ćemo se zbilja okrenuti budućnosti?

Trideset godina od završetka rata za Hrvatsku je nova prigoda da ponajprije unutar sebe oživotvori ono što je, među ostalima, poručio i general Gotovina: okretanje budućnosti. Mada se čini da okretanje prošlosti uvijek dolazi „odozdo“ iz pravca nezadovoljnih i percepcijom prošlosti, i mogućnostima u sadašnjosti, određivanje što je nekom društvu prioritet, uvijek je odluka „odozgo“, u demokracijama na temelju izborne odluke.

Koliko god ponavljali da je Hrvatska danas stabilna država koja je tu stabilnost izborila u ratu i razvoju, a potvrdila kroz međunarodne integracije, prije svega Europsku uniju i NATO, destabilizacija lako može krenuti „iznutra“. Od toga nisu imune ni puno dulje konsolidirane i veće demokracije od Hrvatske koje su svoje posljednje ratove dovršile ne 1995., nego 1945. One su ipak u jednom trenutku došle do faze pomirenja nakon završetka neprijateljstava, što je i bio temelj, uz ostale ključne okolnosti, njihova dugoročnog mira i napredovanja.

Hrvatska ne može presudno utjecati na to kako će se tko ponašati u njezinu bližem susjedstvu te drugdje u Europi i svijetu, ali jedina može presudno utjecati na vlastito ponašanje, vrijednosti, interese i ciljeve svoje politike i društva. U danima prisjećanja na najveće ratne žrtve, okretanje budućnosti u ime mira, slobode, zajedništva i ravnopravnosti, te vlastitog doprinosa pomirenju, nije samo prigodna poruka. To je jamstvo te iste budućnosti koju su već počeli živjeti novi naraštaji.