KOMENTAR VIŠESLAVA RAOSA

Plenković možda pretjeruje s forsiranjem predsjedanja EU-om, ali jedna stvar je stvarno bitna. Objašnjavamo zašto

tportal

Izvor: EPA / Autor: IAN LANGSDON

Već je mnogo puta istaknuto to da glavnina naših građana ne vidi previše značenja ni koristi u hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije te smatraju da je ono silno važno premijeru Plenkoviću. No raspodjela javnih sredstava koja nazivamo proračunom uistinu je važna za sve

Upravo u vrijeme hrvatskog predsjedanja stvaraju se konture novog Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO), sedmogodišnjeg plana trošenja sredstava Europske unije. Ovim planom reguliraju se višegodišnje obveze i upravlja izdatcima na razini godišnjih proračuna EU-a.

Premda je lako moguće da se dogovor svih zemalja članica oko novog financijskog okvira ne postigne do kraja lipnja, do kada će hrvatski ministri redovito predsjedavati sastancima svih ministara zemalja članica, u deset različitih resornih formata, od vanjske politike, preko zdravstva, do okoliša, važno je da Hrvatska u potencijalni, načelni dogovor uglavi naglaske koji su bitni za nju i njoj slične zemlje članice, makar se formalni dogovor dogodio za vrijeme njemačkoga predsjedanja u drugoj polovici ove godine.

Europski kolač

Zašto tolika trvenja oko novog proračuna? Nije li ionako teško postići dogovor čak dvadeset i sedam različitih i raznolikih europskih zemalja? Odgovor ponovno leži u Brexitu. Naime, kao što je zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije Hrvatska preko zacrtanog redoslijeda došla na red da predsjeda Vijećem EU-a (stoga ono ne predstavlja neki poseban uspjeh naše diplomacije, već povijesnu koincidenciju, no teret je na Vladi i cijeloj državnoj upravi da se izvuče što više iz novonastale situacije), tako je i Brexit ponovno zamiješao na pregovaračkom stolu oko zajedničke europske blagajne. U razdoblju prije hrvatskoga pristupanja Uniji, Ujedinjeno je Kraljevstvo općem proračunu Europske unije doprinosilo s 10,7 posto, odmah iza Njemačke, Francuske i Italije. Odlaskom Britanaca nestao je dobar dio zajedničkog novca te bi se prema toj logici europski kolač trebao smanjiti. Nasuprot tome, zagovornici više Europe, ali i oni koji žele solidarniju Europu, smatraju kako nam je potrebno više hrabrosti i vizije (čitaj: veći proračun). Smanjenje EU-a znači novo određivanje ravnoteže snaga unutar Unije, a to znači i novo definiranje međusobnih financijskih obaveza.

  • +9
  • +6

Sastanak Europskog vijeća u Bruxellesu

Izvor: EPA / Autor: YVES HERMAN / POOL

Nešto preko pola europskog proračuna puni se uplatama koje zemlje članice izdvajaju kao postotak svojeg BDP-a te se upravo oko ove stavke europski čelnici ovih dana najviše krve i glođu. Nešto preko dvanaest posto slijeva se kao postotak od prikupljenog PDV-a u zemljama članicama, a oko petnaest posto dolazi od carinskih pristojbi i drugih dadžbina koje se naplate na vanjskim granicama Europske unije. Naposljetku, oko dvanaest posto prihoda dolazi od poreza na plaće zaposlenika institucija Europske unije, oročene štednje, naplaćenih kazni te doprinosa trećih zemalja (Švicarska, Norveška, Island, Lihtenštajn), odnosno članica Europske slobodne trgovinske zone (EFTA).

U prošlom financijskom okviru skoro pola europskog proračuna odlazilo je na projekte usmjerene infrastrukturnom i regionalnom razvoju, kao i rastu u području razvoja radnih mjesta, inovativnosti i slično. Drugim riječima, to je uključivalo sve famozne europske projekte i povlačenje sredstava iz europskih fondova. Ako ste na gradskom autobusu primijetili naljepnicu s nekakvim europskim logotipom ili na panou na ulazu u školu svojega djeteta, radi se o projektu sufinanciranom tim sredstvima. Daljnjih gotovo četrdeset posto otpada na poljoprivrednu, ribarsku i šumarsku politiku, kao i mjere ruralnog razvoja i zaštite okoliša. Manje od dva posto Europska je unija u prethodnom razdoblju ukupno odvajala za sigurnost granica, sustav azila, ali i kulturu, a nešto preko šest posto na projekte razvojne pomoći i suradnje, prvenstveno u zemljama subsaharske Afrike i Latinske Amerike, ali i, primjerice, na Zapadnoj obali. Na administraciju (čitaj: plaće službenika i dužnosnika u Bruxellesu, Strasbourgu i Luxembourgu) odlazilo je nešto ispod šest i pol posto, a mali, no značajan dio (0,003%) odvajan je za posebne kompenzacije za Hrvatsku, isposlovane za vrijeme pretpristupnih pregovora, što se uvelike temelje na odobrenim sredstvima za razminiranje.

Novac, solidarnost i pošteni tretman

Nije Europska unija jedini politički sustav u kojemu svjedočimo ili smo mogli svjedočiti napetosti između sastavnica u pogledu zajedničkih financija, međusobnih obaveza ili pak poštenog razrezivanja doprinosa sukladno dobrovoljnoj ili prisilnoj solidarnosti. Za vrijeme vrhunca grčke dužničke krize njemačke su bulevarske novine brujale o tome kako ne žele plaćati 'južnjačke neradnike'. U susjednoj Italiji, čija (ne)sposobnost upravljanja epidemijom koronavirusa također ima svoju političko-regionalnu komponentu, Umberto Bossi, vođa tadašnje Sjeverne lige, 'puntao' je svoje sjevernjake protiv talijanskog juga koji im 'otima teško stečen novac'. Katalonski političari koji se zalažu za neovisnost ili makar federalizaciju Španjolske često izvlače argument kako se bogatom sjeveru (Katalonija, Baskija) oduzimaju sredstva da bi se namirio neproduktivni jug (Andaluzija).

Naposljetku, u jugoslavenskoj federaciji razvijenije su republike odvajale značajna sredstva kroz 'fond federacije za kreditiranje razvoja', uz vrlo upitne konačne rezultate jer su se s vremenom razlike u razini razvoja povećavale, a ne smanjivale. Ne čudi stoga to što se uz Hrvatsko proljeće vezivao poklič 'Ne damo naše devize' i argument kako naša zemlja previše uplaćuje, a premalo dobiva nazad.

Andrej Plenković i Charles Michel

Andrej Plenković i Charles Michel

Izvor: Profimedia / Autor: Pool Philip Reynaers / Zuma Press / Profimedia

Štedljiva četvorka i Prijatelji kohezije

U borbama za europski proračun iskristaliziralo se nekoliko skupina zemalja članica, s prilično oprečnim prioritetima. Takozvanu Štedljivu četvorku čine Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska, članice koje su neto uplatiteljice i koje žele 'mršaviju' Europsku uniju, uz više transparentnosti u trošenju. Ove zemlje se zalažu za proračun u visini jedan posto bruto nacionalnog dohotka. Komisija, dakako, želi puno ambiciozniji proračun, kojim bi financirala svoje ideje o europskoj zelenoj revoluciji i digitalnoj revoluciji, dok Charles Michel na čelu Europskoga vijeća pokušava pridobiti šefove vlada zemalja članica srednjom vrijednošću.

Nasuprot 'koalicije šparnih' stoje Prijatelji kohezije, mahom postkomunističke i mediteranske zemlje članice čije su pojedinačne regije ili pak cijeli teritoriji ispod europskog prosjeka razvoja. U ovoj skupini kao posebno glasne ističu se Italija, Portugal i Rumunjska, a i mađarski premijer zavapio je u njihovo ime za više europske solidarnosti. Snažnog partnera ovoj skupini predstavlja i Odbor regija, tijelo EU-a koje okuplja predstavnike pokrajinske i lokalne samouprave. Plenkovićeva vlada u okviru predsjedanja Vijećem EU-a mora pronaći zajedničku via media, no, dakako, Hrvatska također pokušava 'progurati' više kohezije, odnosno više sredstava za strukturne i kohezijske fondove putem kojih se pokušava osnažiti siromašne krajeve Unije. Za razliku od jugoslavenskog iskustva, ovi fondovi već na kraći rok daju opipljive rezultate, odnosno razvojni dispariteti se smanjuju, no upitna je dinamika njihovog smanjivanja. Prijatelji kohezije opiru se, između ostalog, prijedlogu da se domaći udio u financiranju projekata za koja su odobrena europska sredstva podigne s 15 na 25 posto.

Uz to, Francuska promiče ambiciozniji proračun vezan uz poljoprivrednu komponentu jer se radi o najvećem proizvođaču hrane u Europi, ali i najvećem primatelju poljoprivrednih poticaja. Nijemci, kao najveći uplatitelji i najmnogoljudnija zemlja članica, žele više transparentnosti, ali i značajan iskorak u pogledu borbe protiv klimatskih promjena i prelaska na obnovljive izvore energije.

Pitanje dogovora oko proračuna, dakle, nije samo u tome koliko ćemo zajedno trošiti, već i na što ćemo trošiti.

Izvor: Društvene mreže

Oda radosti

Prijepori između 'štedljivaca' i 'kohezivaca', 'razvijača' i 'suzdržanih' zapravo jako dobro ocrtavaju razlike između postmaterijalističkih vrijednosti koje stavljaju naglasak na okoliš, ljudska prava i marginalizirane skupine, kao i na osobni razvoj, te sve više prevladavaju na zapadu kontinenta, dok su na istoku izraženije vrijednosti materijalnog samoodržanja, a koje proizlaze iz iskustva neimaštine i nezadovoljenog osjećaja ekonomske sigurnosti. Ovaj vrijednosni rascjep bio je duboko vidljiv i na europskim izborima. Mnogi su govorili o 'zelenom valu' koji je preplavio Europu, zaboravivši kako su ekološke stranke prvenstveno doživjele uspjeh na Zapadu, dok Istok nije (još) prepoznao njihove teme.

Konačno, prilika je ovo za Europsku uniju da utvrdi je li samo brak iz interesa ili pak doista sudbinska zajednica vrijednosti u kojoj su zemlje članice okupljene jer ih povezuje nešto što možemo nazvati europskim identitetom, svijesti o zajedničkoj pozvanosti na suoblikovanje sretnoga života na Starome kontinentu, uz čist zrak i jednake mogućnosti. Stihovi 'Ode radosti', europske himne, kažu: 'Kad nas tvoja moć izmiri/ Nestat mora razdor sav./ Svaki čovjek brat je drugom/ Tvoj kad divni slijedi put.' Ostaje pitanje donosi li radost više eura ili su oni pak uzrok razdora, a radost postići - viša je to umjetnost.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.