Ako je Hrvatska na posljednjem glasovanju o povjerenju Vladi u Hrvatskom saboru doživjela poraz, kako to tvrdi predsjednik SDP-a Davor Bernardić, je li Hrvatska kao zemlja u ovom trenutku većina ili manjina u odnosu na vlast koju ima? Konkretno, je li parlamentarna većina koju u zakonodavnom tijelu države predvodi HDZ značajno izgubila povjerenje hrvatskih birača te se trenutačno održava isključivo političkom aritmetikom i pojedinačnim interesima zastupnika niza stranaka i klubova?

Nema sumnje da upravo u navedeno vjeruje SDP-ov čelnik iza čije recentne inicijative o izglasavanju nepovjerenja Vladi premijera Andreja Plenkovića nije stao dovoljan broj zastupnika u hrvatskom parlamentu. Vladu je podržao sad već postojan broj od sedamdeset i osam zastupnika, dok je njezin odlazak zatražilo njih pedeset i devet. Ne dogode li se nove tektonske promjene u hrvatskom društvu i politici sljedećih mjeseci i godina, taj bi se odnos mogao održati do novih redovitih parlamentarnih izbora 2020. A dotad će Hrvatska glasovati i na europskim i na predsjedničkim izborima te će predsjednik SDP-a moći dobiti jasniju sliku podržava li većina hrvatskih birača ono što, kako i – koga nudi HDZ sa svojim partnerima, odnosno SDP sa svojim.

Koalicije nigdje

No, prava je dvojba ima li na aktualnoj političkoj sceni Hrvatske više partnera – i potvrđenih i potencijalnih – najjača vladajuća ili najjača oporbena stranka. I može li najjača oporbena stranka zadržati barem taj status nakon sljedeće provjere povjerenja među biračima.

Lokalni izbori održani ovog proljeća ozbiljno su testirali domete svih političkih stranaka, koalicija i opcija pri čemu njihovim rezultatima najmanje mogu biti zadovoljni u SDP-u. Stranka Davora Bernardića sa svojim je koalicijskim partnerima na izborima za županijske skupštine u nizu županija pala na treće mjesto izgubivši u odnosu na izbore 2013. desetine tisuća glasova riskirajući skupštinsku većinu čak i u svojim dojučerašnjim najjačim izbornim utvrdama poput Primorsko-goranske županije. Najteži je izborni poraz SDP svakako doživio u Gradu Zagrebu čiju je stranačku podružnicu od 2010. vodio upravo Davor Bernardić te je i najodgovorniji za poraze u glavnom gradu Hrvatske 2013. i 2017., osobito u kontekstu svojih izjava da će se natjecati i – postati zagrebačkim gradonačelnikom.

Ako je tako godinama vodio zagrebački SDP, kakva je perspektiva nacionalnog SDP-a pod njegovim vodstvom? I može li stranka uopće samostalno pobijediti na parlamentarnim izborima nakon poražavajućih iskustava s izbora 2015. i 2016.?

I dok je HDZ uglavnom samostalno pobjeđivao na parlamentarnim izborima od 1990. do danas, uključujući i prošlogodišnje na kojima je imao tek nekoliko dekorativnih koalicijskih partnera i zastupnika, SDP je i 2000. i 2011. uvjerljive izborne pobjede ostvario – unutar užih ili širih koalicija. Doduše, u takvim je koalicijama i izgubio izbore 2015. i 2016., ali je njihov pravi ishod u parlamentu rezultat dogovora HDZ-a i Mosta nezavisnih lista. Sada tog dvaput propaloga političkog braka više nema te se postavlja pitanje na koga u ovom izbornom ciklusu sa sigurnošću može računati HDZ, a na koga SDP.

U slučaju vladajuće stranke, to je manje-više jasno. Njezini su parlamentarni saveznici SDP-ov triput zaredom koalicijski partner HNS, zatim stranka tj. konglomerat Milana Bandića, klub zastupnika nacionalnih manjina među kojima je najviše zastupnika SDSS-a, Neovisni za Hrvatsku te prema potrebi svi ostali koji proteklih mjeseci održavaju parlamentarnu većinu koju ponajbolje simbolizira Tomislav Saucha, a koji Davora Bernardića naziva trubom. Pritom je politološki i – muzikološki nemoguće naći instrument koji najtočnije odgovara Sauchinom liku i djelovanju.

Kada se na glasovanju o povjerenju Vladi nisu pojavili zastupnici HSS-a s kojima je SDP u formalnoj koaliciji, unatoč svim objašnjenjima, potvrdilo se da ni SDP ni njegov predsjednik nemaju autoritet predvodnika oporbe te danas-sutra moguće vlasti. Koliko god Andreju Plenkoviću sadašnji položaj u vođenju Vlade i percepciji javnosti te u balansiranju s ostalim komponentama vlasti i vlastite stranke nije jednostavan, što se tiče oporbe predvođene SDP-om može mirno spavati. Jer niti SDP predvodi oporbu, niti se unutar oporbe formira suvisla koalicija za sljedeće europske, predsjedničke i parlamentarne izbore koji će se održati unutar godinu i pol dana od 2019. do 2020.

Tako prvih godinu dana Davora Bernardića na čelu SDP-a te godinu i nešto Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a imaju posve drukčiji predznak. I dok je potonji de facto samostalno porazio Narodnu koaliciju SDP-a i partnera na izborima 2016., prvi je sve više jamstvo da će SDP izgubiti i prve sljedeće izbore, neovisno kada i na kojoj razini, baš onako kako ih je gubio u Zagrebu.

U drugoj polovici 1990.-ih nijedna među relevantnim političkim strankama u Hrvatskoj nije htjela niti pomisliti na koaliciju s HDZ-om na nacionalnoj razini; dvadeset godina kasnije SDP sve više djeluje kao stranka za koju se malo tko želi vezati, osim iz najužih stranačkih ili osobnih interesa. I dok HDZ potrebne saveznike vezuje ljepilom vlasti, SDP to ljepilo redovito gubi na prvim sljedećim izborima ne uspijevajući osmisliti strategiju, mimo HDZ-ovih grešaka, kojom će mobilizirati i saveznike, i vlastite birače. Na taj se način dvaput vratio u oporbu s prespektivom da u njoj i ostane.

Biračima ionako svejedno

Kvalitetan rad u politici – s različitim učincima – može biti važan i vidljiv i na vlasti, i u oporbi. Hrvatskoj politici pak kronično nedostaju kvalitetne političke inicijative i njihovi nositelji, pri čemu bi oporbene stranke i političari uvijek mogle iskoristiti svoj položaj da vladajućima nameću pitanja i njihova rješenja. Upravo u tome griješi hrvatska oporba, ponajviše SDP, pasivno čekajući kompromitiranje vlasti kao preduvjet za zamjenu pozicija.

S obzirom na to da je u hrvatskom političkom sustavu i njegovoj operacionalizaciji mjesto predsjednika Vlade ključno, oporba u svakom trenutku mora imati izglednog kandidata ili kandidate za taj položaj. Baš kao i stranke koje stoje iza njega. Iza Davora Bernardića ne stoji ni cijeli SDP, dok je podrška stranaka poput HSS-a, IDS-a i GLAS-a u konačnici neizvjesna. S druge strane, Most nezavisnih lista i Živi zid ni dosad nisu preferirali SDP kao partnera. I to u situaciji kada većina hrvatskih birača u ispitivanjima javnog mnijenja podržava oporbene stranke.

Kada se u takvim okolnostima unutar oporbe ne uspijeva formirati snažniji politički blok niti profilirati politički lider, zemlja stvarno doživljava poraz. Ali ne iz razloga koje navodi Davor Bernardić, nego zbog činjenice da je mnogobrojnim biračima postalo sasvim svejedno tko će na vlasti ili u oporbi odlučivati o zemlji i njima...