PIŠE: ROBERT PERIŠIĆ

Odakle djelatniku radnička prava?

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 27.02.2013 14:59
  • Objavljeno 27.02.2013 u 14:30
.

.

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek

Kod nas su se devedesetih neke riječi proglašavale nepodobnima zato jer su 'srpske', no s riječju 'radnik' čišćenje službenog rječnika pokazalo je svoju paralelnu, skrivenu bit. Nikad nitko, koliko se sjećam, nije rekao da bi ta riječ bila 'srpska', no ipak riječ 'radnik' počela se agresivno zamjenjivati s riječju 'djelatnik' – riječju koju gotovo nitko u prirodnoj komunikaciji nije koristio. Što danas rade 'djelatnici', a što 'radnici'?
Davor Pongracic / Damjan Tadic

Davor Pongracic / Damjan Tadic

Izvor: Cropix / Autor: Davor Pongracic / Damjan Tadic

‘U Konstruktoru je trenutno nas tisuću jadnika koji čitav život obilazimo državu, radimo po snijegu, ledu, kiši i buri. U tunelima na -20. Na mostovima visimo na sajlama. Vječito u blatu. Vječito bolesni…U medijima se piše o Sevkinoj guzi. O Sj. Koreji... o nama ništa. Zašto su nas svi zaboravili?’ - pita se pismo radnika Konstruktora koji ne dobivaju plaću, odaslano prije dvadesetak dana. Pismo radnika koji štrajkaju razbacani po gradilištima u zastoju, malo je tko prenio, a i kad je na tportalu prenijeto, Facebook zajednica ga je (u trenutku pisanja ovog teksta) počastila s jednim 'lajkom', jer nije to nešto što se uklapa u 'sviđa mi se' logiku – što bi se tu čovjeku sviđalo – niti je stvar tako vruća da bi oko nje vodila užarena svjetonazorska prepucavanja kao oko one američke babe, zaboravih kako se zove. Ovdje se, očigledno, nema što reći. Takozvana obrana našeg načina života ovdje šuti. Poruka ne stiže ni u čije uši. Mentalni prostor je zapunjen drugim stvarima. Ne postoji ideološki obzor unutar kojeg se ova priča može smjestiti. Ona samo zbunjuje, kao da i sama visi sa sajle nad mentalnom provalijom javnosti. Jer – što sad s njima, radnicima? Može li se o njima uopće misliti? Što se tu još ima reći? Ta, sve nam je jasno – valjda je tamo neki vlasnik nešto zeznuo ili pokrao, ili je tržište zakazalo, sve je to kao dva plus dva, to jest – dva minus dva – pa ostane nula, i što se tu može, eh, osim uzdahnuti i zaboraviti.

‘Dok ste išli na more, viđali ste nas izgorene od sunca na vrućem asfaltu kako se borimo za svoj kruh. Zimi ste nas viđali promrzle do kosti kako se borimo za tu mizernu kunu. A sada nas baš nitko ne spominje’
, kaže pismo i već je samom pismu sve na neki način jasno. Ono predviđa svoj odjek, to jest ne-odjek, jer pismo dolazi iz iskustva, šalje ga onaj čiji glas više nema svoje mjesto, glas radnika, koji se javlja iz zatvorene ladice povijesti, pune prezrenih spisa o radničkoj borbi, ladice koju smo s podsmijehom zatvorili još onomad kad smo se oslobodili zabluda o radničkoj državi, shvativši napokon da država služi tome da za nju navijamo, 'uvijek vjerni', s čašom stranog piva koje se usput reklamira. Ovo je svakako ironija, no ona pripada ovoj priči jer današnji radnički 'glas uprazno' ima itekako veze s ideološkim obračunom s 'prošlošću' nakon pada socijalizma.

Taj je obračun mogao – i trebao – biti obračun s političkim neslobodama jednog sistema, s manjkom slobode izbora, slobode govora, pa i slobode medija koju danas tehnički imamo – premda se, eto, tu ‘Sevkina guza’ umiješala poput nebeskog tijela što ulazi u putanju Sunca i stvara začudnu medijsku pomrčinu. Ona, guza, nadire poput planeta Melancholia u istoimenom Von Trierovom filmu i zaklanja svijet potlačenih klasa do kojih ne dopire svjetlo slobodnih medija, no nismo naivni – guza je samo seksi zavjesa, a iza nje je jedan drugi zastor: zastor završene predstave o radničkoj državi, a tom se svršetku itekako pljeskalo, ne samo pljeskalo nego i pljuvalo, i sve u vezi s predstavom se bacilo niz vodu, uz gađenje i podsmijeh.



Dosta rada, idemo delati

Jer, da se nastavimo na priču o onom obračunu – nije to bio samo obračun s političkim neslobodama jednog sistema: bio je to i obračun s ‘prošlošću’ u paketu, a u toj su se ideološkoj ‘prošlosti’, zasigurno ne slučajno, našla i jedna mala riječ - radnik. Znamo, kod nas su se devedesetih neke riječi ideološki trijebile i proglašavale nepodobnima zato jer su ‘srpske’ ili navodno ‘srpske’, no s riječju ‘radnik’ čišćenje službenog rječnika pokazalo je svoju paralelnu, skrivenu bit. Nikad nitko, koliko se sjećam, nije rekao da bi ta riječ bila ‘srpska’, ni najluđi ‘jezikoslovci’ (a konkurencija bijaše jaka) nisu išli tako daleko, no ipak riječ ‘radnik’ počela se agresivno zamjenjivati s riječju ‘djelatnik’ – riječju koju gotovo nitko u prirodnoj komunikaciji nije koristio. Ona valjda nastaje od glagola ‘djelati’, kojeg također nitko nije koristio: jer kajkavci i dio čakavaca kažu ‘delati’, s tim da ‘delatnika’ ni oni baš ne koriste. Zašto je, dakle, riječ ‘radnik’ devedesetih šupirana iz službenog leksika (te je do danas ‘djelatnik’ ostao službeni izraz)? Zašto?

Ne vidim drugog objašnjenja osim toga da smo od ideologije socijalizma devedesetih – pod geslom ‘sve obratno’ – prešli u neproglašenu ‘ideologiju antisocijalizma’. A treba li uopće reći – takva je ideologija kapitalu najdraža. Tu je, onako usput, izvan podobnog ideološkog obzora stavljena i tradicija radničke borbe, a njezina dostignuća (radnička prava) zatim će se moći polako topiti na suncu, bez svoje povijesti, što znači: bez riječi i svijesti. Sve dok jednog dana – a taj dan je danas – cijela ta priča ne bude zvučala kao kakav ‘humanitarni’ problem, s tugom i kuknjavom o kojima se, eto, nema što reći kao ni o gladnima u Africi, nego samo uzdahnuti.

Jer, jasno, nije sve navedeno tek neka priča ‘iz devedesetih’. Priča o riječi ‘radnik’ samo je lakmus papir onoga što se događalo i još se događa u realnosti. Onaj ideološki obračun još vlada našom percepcijom i ne da ‘pismima’ radnika – koji kao da pišu iz neke druge realnosti – da uđu u naše uši, u naš prostor ideja. Jer, što s time? Nismo li se s time već obračunali?

Imate li ovaj dojam: kad kažete ‘djelatnici’ – kao da govorite o nekim apstraktnim bićima – dok kad kažete ‘radnici’, stvar već miriše na žive ljude?

S time smo se, bit će, mi obračunali.

‘Sada je nekolicina nas ostala po gradilištima na ledu i buri. Bez kune. Bez hrane’,
pišu nam radnici iz kolektivnog ideološkog zaborava.

Kome su blizu, trebalo bi ih makar obići.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!