komentar Gorane Grgić

'Normalna' vanjska politika: Donosi li pobjeda Zorana Milanovića kraj titranja SAD-u?

Zoran Milanović, Kolinda Grabar Kitarović, Donald Trump

Zoran Milanović, Kolinda Grabar Kitarović, Donald Trump

Izvor: Pixsell/EPA / Autor: Montaža: N. Bučević/tportal; G. Stanzl/PIX; GEERT VANDEN WIJNGAERT / POOL

Svjestan ograničenja predsjedničkih ovlasti, ali i sa suštinski drukčijim pogledom na svijet i mjesto koje u njemu Hrvatska zauzima, Zoran Milanović će nesumnjivo rekalibrirati vanjsku politiku. To je dobra vijest jer se otvara mogućnost da ona postane koherentnija, ali i primjerenija s obzirom na gospodarsku i vojnu snagu Republike Hrvatske, kao i dominanto raspoloženje birača koji su izabrali građansku opciju i otvorenost umjesto nacionalizma i isključivosti.

Izreka da se kampanje vode u poeziji, a da se vladati treba u prozi nije primjenjiva na pobjedničku kampanju Zorana Milanovića. Vodeći se egidom 'normalne' politike, Milanović se uspješno othrvao zovu populizma, velikih obećanja i kao što je sam kazao, 'sladunjavih' priča. Iluzorno bi bilo očekivati da će se stvari stubokom promijeniti stupanjem na dužnost jednog čovjeka s vrlo ograničenim ovlastima, pogotovo kada je riječ o bivšem premijeru za kojeg se, najblaže rečeno, može kazati da tijekom svoje političke karijere nije nikoga ostavio ravnodušnim. No, ono malo razloga za optimizam proizlazi iz činjenice da je pobijedila opcija koja nema velike pretenzije, ali ima orijentaciju koja je u mnogočemu pomirljivija i primjerenija hrvatskim mogućnostima i svjetskim prilikama.

Sljedećih će se dana i tjedana voditi rasprave i sastavljati post mortemi uzroka poraza Kolinde Grabar-Kitarović, a s time i prvi obrisi njenog političkog nasljedstva. Ona je sama kroz kampanju nebrojeno puta isticala upravo svoje dosege na vanjskopolitičkom planu kao razlog zbog kojeg je zaslužila još jedan mandat na Pantovčaku. No, niz tvrdnji o tome kako Hrvatska danas uživa puno bolji ugled u svijetu i kako je je izvučena iz ''regiona'' isključivo zaslugama predsjednice na odlasku teško je opravdati. Hrvatska je prepoznatljiva u svijetu više kao posljedica stihije nego strategije s obzirom na sportske uspjehe i turizam baziran na prirodnim ljepotama. U isto vrijeme, geografija, povijest i gospodarske veze su neumoljive pa tako transplantacija iz regije funkcionira u dosta ograničenom kontekstu i u pravilu na simboličkoj razini.

Izbor između europejstva i transatlanticizma

Nažalost, tijekom većeg dijela izborne kampanje nisu su potencirale velike vanjskopolitičke teme, što je doista propuštena prilika budući da su na tom polju predsjedničke ovlasti najveće. No, pred sam kraj su se otvorila pitanja koja su pokazala značajne razlike između Milanovića i Grabar-Kitarović koja daju naslutiti kako 'normalno' kao nit vodilja izgleda kada se primjeni na kreiranje vanjske politike.

  • +24
  • +21

Sučeljavanje Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Jedna od posljednjih debata pred drugi krug izbora pokazala je da polazište svih razlika u vanjskopolitičkoj orijentaciji između Milanovića i Grabar-Kitarović proizlazi iz činjenice da je on u orijentaciji europejac, dok ona prioritizira transatlantsko savezništvo. To objašnjava njihove razilaženje u stajalištima glede toga koja je država najbolji hrvatski saveznik, kakav stav zauzeti prema slanju hrvatske vojske u NATO-ve misije izvan euroatlantskog područja, te kako se postaviti prema novim diplomatskim platformama suradnje unutar srednje i istočne Europe.

U proteklih pet godina mandata predsjednica je zagovarala vanjsku politiku koja je iz perspektive službenog Washingtona mogla biti najvećim dijelom toplo pozdravljena. Primjerice, toliko spominjanu Inicijativu tri mora su još za vrijeme Obamine administracije Sjedinjene Države promovirale kako bi odgovorile na jačanje ruskog utjecaja u srednjoj i istočnoj Europi, prvenstveno kroz energetsku diversifikaciju do koje bi došlo uvozom američkog LNG-a, te razvojem regionalne infrastrukture. Na nju su se prve 'prištekale' Poljska, koja puno više strahuje od ruskog utjecaja i sanja o povratku statusa velike regionalne sile, te Hrvatska kojoj je pod vodstvom Grabar-Kitarović ovo bila prilika da izvede državu iz ozloglašenog 'regiona'.

Kolinda Grabar Kitarović i Donald Trump na samitu NATO-a

Kolinda Grabar Kitarović i Donald Trump na samitu NATO-a

Izvor: EPA / Autor: GEERT VANDEN WIJNGAERT / POOL

Uz to, tu je bila i sveprisutna fetišizacija vojne moći koja je u popriličnom neskladu sa stvarnim mogućnostima – od inzistiranja na većim izdvajanjima za obranu i modernizaciju vojnih snaga, neupitne potpore NATO-vim misijama na Bliskom istoku i argumentacije da se Hrvatska danas brani iz Afganistana. Naravno, nije sporno da Hrvatska kao članica NATO-a ima obveze na koje ne upozorava samo administracija Donalda Trumpa, već i one njegovih prethodnika koje se još od doba Johna F. Kennedyja žale da se kad su u pitanju obrana i sigurnost Europljani 'švercaju' na račun Amerikanaca. No, ono što je u potpunosti izostalo sa hrvatske strane – a tu je predsjednička uloga ključna – je kritičko preispitivanje tijesnog savezništva sa Sjedinjenim Državama uslijed promijenjenih političkih prilika.

Naime, predsjednik Trump je po svim mjerilima globalno najnepopularniji američki predsjednik. Pokazao se kao suštinski protivnik multilateralizma i slijedno tome međunarodnih organizacija i zajednica država poput Europske unije. Do sada su države članice EU-a bile izložene Trumpovim uvredama i carinama, a od nedavno i sankcijama. Uz to, u trenutku kada se na Bliskom istoku zahuktava nova spirala sukoba i nasilja koji su najvećim dijelom posljedica američkog istupanja iz nuklearnog sporazuma i primjene politike 'maksimalnog pritiska' na Iran, inzistiranje Grabar-Kitarović na bliskosti s trenutnom američkom administracijom je krajnje diskutabilno. Tim više što se ključne države EU-a jasno protive ovakvoj američkoj politici i pozivaju na povratak za pregovarački stol.

  • +36
  • +33

Pobjednički govor Zorana Milanovića

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

'Povratak' Europskoj Uniji

Stoga je bilo ohrabrujuće čuti Milanovićeve poruke iz kampanje, ali i pobjedničkog govora o svojevrsnom povratku EU-u kada je u pitanju fokus predsjednika RH. Prvenstveno glede poboljšavanja odnosa sa Slovenijom i zalaganja za europske integracije zemalja Zapadnog Balkana budući da su to pitanja koja izravno pogađaju Hrvatsku i gdje zaista može imati utjecaj. Isto tako, bilo bi vrijeme da se ozbiljnije počne raspravljati i djelovati glede gorućih pitanja u kontekstu položaja EU u svijetu – od odgovora na klimatske promjene i strateške autonomije, do odnosa prema Kini i Rusiji, te migracijama ljudi s područja šireg Bliskog istoka i Afrike. Hrvatska sigurno ne može nametnuti svoje poglede, ali sukladno sa porukama iz predsjedničke kampanje, bilo bi dobro da ima jasan stav.

U konačnici, 'normalna' vanjska politika trebala bi biti ona koja je svjesna vlastitih ograničenja, ali i koja kapitalizira na svojim prednostima. Nikakve branding kampanje ne mogu poništiti činjenicu da je Hrvatska po svim standardnim mjerilima 'mala sila' – od veličine gospodarstva do površine i populacije. Ipak, primjeri zemalja poput Estonije, koja je svjetski predvodnik u digitalizaciji, i susjedne Slovenije koja niže nagrade za svoj održivi zeleni razvoj, pokazuju da i male sile mogu itekako imati velike domete koje prvenstveno koriste cijelom društvu, a istovremeno daju primjer ostatku svijeta.

Svjestan ograničenja predsjedničkih ovlasti, ali i sa suštinski drukčijim pogledom na svijet i mjesto koje u njemu Hrvatska zauzima, novoizabrani predsjednik će nesumnjivo rekalibrirati vanjsku politiku. To je dobra vijest jer se otvara mogućnost da ona postane koherentnija, ali i primjerenija s obzirom na gospodarsku i vojnu snagu Republike Hrvatske, kao i dominantno raspoloženje birača koji su izabrali građansku opciju i otvorenost umjesto nacionalizma i isključivosti.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.