Veliki požari posjeduju pomalo neobičnu političku moć. Poplave se povuku, potresi u pravilu traju tek nekoliko sekundi, a oluje protutnje i prođu dalje.

Požar, međutim, danima napreduje pred televizijskim kamerama. Njegov se put prati gotovo u stvarnom vremenu, kilometar po kilometar, naselje po naselje, dok se građanima ponavlja da su mobilizirani svi raspoloživi resursi. Ako se unatoč tome vatrena fronta nastavi širiti, prizor vrlo brzo prestaje biti samo prirodna katastrofa i postaje javni ispit sposobnosti države.

Upravo se to ovoga srpnja događa u Francuskoj i Španjolskoj. Požari su prisilili više od 350.000 ljudi da napuste domove te je desecima tisuća njih naređeno da ostanu u kućama. Samo je u francuskom departmanu Gironde evakuirano oko 220.000 ljudi. U Španjolskoj je evakuirano oko 76.000 stanovnika, a njih još oko 30.000 obuhvaćeno je naredbama o ostanku u domovima.

Vatrena fronta u Girondeu tijekom noći se stabilizirala, no vlasti naglašavaju da požar još nije pod nadzorom. Od početka godine u Francuskoj je izgorjelo više od 116.000, a u Španjolskoj 172.000 hektara. El País, The Guardian i Euronews podudaraju se u ocjeni razmjera katastrofe, premda se broj evakuiranih razlikuje ovisno o trenutku objave. Ovo više nije niz lokalnih požara nego europska sigurnosna kriza.

Nitko ne gasi požar iz prijestolnice

Francuski požari više nisu tek udaljena drama nekog tamo mediteranskog zaleđa jer je vatra stigla na petnaestak kilometara od Bordeauxa. Policija je noću obilazila kuće, zatvarale su se autoceste, ugrožena je bila zračna luka, a gradski sajmeni prostor pretvoren je u golemi prihvatni centar.

Prvi val kiše i povoljniji vjetrovi pomogli su vatrogascima zaustaviti napredovanje vatre, no nova vrućina tijekom tjedna ponovno bi mogla podići temperature prema 40 stupnjeva. Zato vlasti govore o stabilizaciji, a ne o kontroli požara. Stabilizirani požar i dalje ima golemu užarenu površinu i rubove koji se promjenom vjetra mogu ponovno aktivirati.

U Le Figarovu uvodniku Jacques-Olivier Martin sažima jednu stranu francuske političke rasprave naslovom: 'Nitko ne gasi požar iz prijestolnice.' Njegova je teza da megapožari, uoči predsjedničkih izbora u travnju, pokazuju kako država postaje snažnija kada se oslanja na slobodu, odgovornost i povjerenje umjesto da svaki odgovor proizvodi u pariškom upravnom središtu.

To nije poziv na povlačenje države. Veliki požari zahtijevaju nacionalne resurse, zrakoplove, vojsku, policiju, međunarodnu pomoć i europske pričuve. No Figarov naslov pogađa problem koji se u centraliziranim državama javlja gotovo refleksno: operativno znanje nalazi se na terenu, a politička moć i proračunske odluke u središtu. Lokalni vatrogasci, šumari, poljoprivrednici i načelnici poznaju pristupne putove, izvore vode, vjetrove i stanje raslinja. Ministarstvo može poslati zrakoplov, ali iz Pariza ne vidi gdje seoski put završava, a gdje počinje klopka za vatrogasce.

Francuska je angažirala oko 2500 vatrogasaca, 1500 vojnika i 1200 policajaca, uz zračnu i međunarodnu pomoć. Macron je sazvao krizni sastanak i obišao mobilizirane snage, no upravo razmjer te mobilizacije otvara pitanje zašto je za predvidljivu opasnost ponovno bila potrebna izvanredna improvizacija.

Država je donedavno raspolagala sa samo dvanaest protupožarnih zrakoplova Canadair, prosječno starih oko trideset godina. Macron je još 2022. godine najavio obnovu flote, no nabava je usporena zbog nedostatka novca i proizvodnih kapaciteta, na što je Le Monde lani snažno upozoravao.

Preuređeni vojni A400M, sposoban ispustiti dvadeset tona sredstva za gašenje, impresivan je tehnički odgovor. Ujedno je skup podsjetnik na to da improvizacija nije isto što i spremnost. Dobra protupožarna politika zato mora spojiti ono što Figaro suprotstavlja: lokalnu odgovornost i nacionalni kapacitet. Bez prve država je slijepa, bez drugoga nemoćna.

Španjolski požar nadležnosti

U Španjolskoj je ta napetost još očitija jer je teritorijalno upravljanje izrazito decentralizirano (asimetrični sustav autonomnih regija), a politička scena izrazito polarizirana. Požar u Ávili, koji je zahvatio približno 50.000 hektara, vlasti opisuju kao najveći i najagresivniji u novijoj povijesti zemlje te je s onima u Madridu i Toledu stvorio vatreni perimetar dug više od 280 kilometara.

Prema jutrošnjem izvještavanju El Paísa, požari u Madridu i Ávili i dalje su aktivni. Tijekom noći pedesetak kopnenih timova djelovalo je uz rijeku Cofio, jedno od najkritičnijih područja u zapadnom dijelu madridske regije, nedaleko od akumulacijskog jezera San Juan. Niže noćne temperature pomogle su vatrogascima, ali sljedeća 24 sata smatraju se ključnima jer Španjolska ulazi u četvrti toplinski val ovoga ljeta.

Premijer Sánchez proglasio je nacionalnu izvanrednu situaciju civilne zaštite, angažirao vojnu jedinicu za izvanredne situacije i predložio državni pakt o odgovoru na klimatske promjene. Vlada bi teško stradala područja trebala proglasiti zonama ozbiljno pogođenima izvanrednom situacijom, čime se otvara put naknadama i obnovi.

No upravo dok požari još gore, raspada se kratko političko primirje. Vođa Voxa Santiago Abascal optužio je Sáncheza za nemar i korupciju te povezao požare s 'klimatskim fanatizmom' i politikama koje navodno sprečavaju čišćenje šuma. Međutim, kako ističe El País, Vox pritom izbjegava odgovornost pripisati regionalnim čelnicima Narodne stranke (PP), premda su prevencija požara, upravljanje šumama i njihovo održavanje ponajprije nadležnosti autonomnih zajednica. Upravo u nekima od njih PP vlada sam ili uz potporu Voxa.

Paradoksalno, i Zaklada Disenso, ideološki laboratorij povezan s Voxom, u vlastitoj je analizi iz 2025. godine priznala da su prevencija požara i upravljanje šumama u rukama autonomnih zajednica, nazivajući ih čak 'prvim krivcima' zbog smanjivanja sredstava za njihovo čišćenje, protupožarne prosjeke i šumske brigade. Disenso iz toga izvodi argument protiv decentralizacije i za nacionalno koordiniran sustav. Abascal, međutim, u aktualnoj krizi preskače odgovornost PP-ovih regionalnih vlada i političku krivnju usmjerava gotovo isključivo prema Madridu. Požar tako ne širi samo dim, već i vrlo selektivno pamćenje ustavnih nadležnosti.

Figaro u Francuskoj kaže da se požar ne može gasiti iz prijestolnice. Vox u Španjolskoj tvrdi gotovo suprotno: za napuštene šume i lokalnu preventivu kriv je ponajprije čovjek u prijestolnici. U oba slučaja teritorijalna argumentacija prati politički interes. Kada je centar politički blizak, odgovornost pripada regijama; kada je u centru protivnik, svaka iskra vodi do premijera.

Španjolski sustav zaštite od požara podijeljen je između autonomnih zajednica i središnje države. Regionalna razina upravlja šumama i početnim odgovorom, a središnja vlada koordinira nacionalnu pomoć kada katastrofa prijeđe regionalne granice ili njihove kapacitete. Takva podjela u mirno vrijeme izgleda kao razumna decentralizacija, no u katastrofi lako postaje savršeno organiziran sustav prebacivanja krivnje.

Šuma u međuvremenu ne pokazuje osobit interes za španjolski ustavni poredak.

Klimatski pakt bez druge polovice države

Sánchez je pokušao pretvoriti požare u polazište za državni pakt o klimatskim promjenama, modeliran prema velikim međustranačkim sporazumima koji bi trebali nadživjeti pojedinu vladu, a među njegovim idejama su mreža klimatskih skloništa i uspostava znanstvenog savjetodavnog vijeća.

Međutim PP zasad odbija prihvatiti poziv te njegova parlamentarna glasnogovornica tvrdi da vlast klimatskim promjenama pokušava prikriti loše upravljanje. Dio PP-a pritom je vezan uz regionalne sporazume s Voxom, koji kritiziraju Europski zeleni plan i pojedine okolišne politike.

Ipak, Sánchez može gurati pakt i bez PP-a, ali tada to više nije državni pakt, već vladina politika s uzvišenijim nazivom. Sporazum o temi koja zahtijeva desetljeća ulaganja traži sudjelovanje stranaka koje se izmjenjuju na vlasti, a u protivnom će svaka nova vlada iznova otkrivati požare, suše i poplave kao da su se pojavili s prethodnim premijerom.

PP pritom postavlja legitimno pitanje upravljanja: pozivanje na klimatske promjene ne smije postati izlika za zapuštene šume, nedostatak protupožarnih koridora, prespore evakuacije i premalo stalnih vatrogasaca. No jednako je pogrešno suprotstavljati prevenciju klimatskim promjenama. Klimatske promjene ne pale svaku šumu. Konkretan požar mogu izazvati neispravan vod, stroj, roštilj, munja ili namjerna paljevina, ali toplinski valovi, suša i osušena vegetacija određuju hoće li iskra ostati lokalni incident ili postati megapožar.

Iskra objašnjava početak požara. Klima, stanje krajolika i kvaliteta institucija objašnjavaju njegov razmjer.

Kritična infrastruktura nije samo elektrana

Kod požara se kritična infrastruktura i dalje često zamišlja kao dalekovod, trafostanica ili autocesta koju može zahvatiti plamen. U stvarnosti je riječ o mreži međusobno ovisnih sustava. Zatvorena cesta usporava evakuaciju i dolazak vatrogasaca. Nestanak električne energije prekida telekomunikacije i rad crpki. Požar onečišćuje vodu, dim opterećuje bolnice, zatvorena željeznica prekida opskrbne lance, a evakuacija turističkih područja udara na lokalne prihode upravo u vrhuncu sezone.

Ponekad infrastruktura nije samo žrtva, nego i mogući izvor požara. U Francuskoj se istražuje je li onaj u Girondeu pokrenula iskra pri radovima uz visokonaponsku mrežu, a za jedan od španjolskih požara sumnjalo se na prekinuti električni vod. Klimatski ekstrem ulazi u povratnu spregu s tehničkim sustavima: toplina i suša stvaraju gorivo, infrastruktura proizvodi iskru, a požar zatim napada mrežu o kojoj ovisi odgovor države.

Prva europska procjena klimatskih rizika identificirala je 36 velikih prijetnji sigurnosti hrane, energije, vode, infrastrukture, financija i zdravlja. Europska agencija za okoliš upozorila je da su mnogi rizici već dosegnuli kritičnu razinu. Nije dovoljno nabaviti još nekoliko zrakoplova ako istodobno propadaju ruralni prostor, elektroenergetska mreža, lokalne vatrogasne službe i sustav prostornog planiranja.

Država se vidi kroz dim

Koncept ljudske sigurnosti, koji je UNDP predstavio 1994. godine, ne pita samo jesu li državne granice sigurne, već može li čovjek sigurno živjeti ondje gdje se nalazi. Požar istodobno ugrožava okolišnu, zdravstvenu, ekonomsku, prehrambenu, osobnu i sigurnost zajednice. Dim ne mora spaliti kuću da bi izazvao ozbiljne zdravstvene posljedice, baš kao što plamen ne mora ući u grad da bi zaustavio njegov promet, turizam i opskrbu.

Macron i Sánchez reagirali su onako kako se od izvršne vlasti očekuje: pojavili su se na terenu, sazvali krizne stožere, angažirali vojsku, zatražili europsku pomoć i obećali obnovu. Ali pravi ispit počinje nakon što se ugase televizijske kamere. Tada slijede pitanja o starim zrakoplovima, nedovoljnoj preventivi, napuštenim selima, izgradnji uz šume, regionalnim proračunima i odgovornosti elektroenergetskih tvrtki.

Le Figaro podsjeća da Pariz ne može zamijeniti ljude na terenu. El País pokazuje da regionalna vlast ne smije postati zaklon iza kojega se nestaje kada treba preuzeti odgovornost. Obje su tvrdnje istinite. Otpornost države nastaje tek kada lokalno znanje, regionalna nadležnost, nacionalni kapacitet i europska solidarnost djeluju istodobno.

Požari ne moraju srušiti francusku ili španjolsku vladu. Mogu, međutim, potrošiti politički autoritet vlasti koja djeluje podijeljeno, fiskalno ograničeno i opterećeno nepovjerenjem. Građani ne očekuju da država ukine svaki rizik, ali očekuju da prepozna ono što je predvidljivo, uloži potrebna sredstva prije negoli dođe do katastrofe te da u krizi govori istinu.

Današnji europski čelnici nemaju liru koju je Neron navodno svirao dok je Rim gorio, a on potom progonio kršćane kojima je prišio krivnju za buktinju, ali imaju konferencije za medije, objave na društvenim mrežama i obećanja da su 'svi resursi mobilizirani'.

Ako se ista rečenica bude ponavljala svakoga ljeta dok opožarena površina raste, građani će prije ili poslije zaključiti da ne gledaju izvanrednu katastrofu, nego redoviti požar političke odgovornosti.