Čini se da nema bolje preporuke za neko radno mjesto od ministarskog iskustva u vladi premijera Andreja Plenkovića. Ma kakvi god razlozi bili za svojevoljan ili prisilan odlazak iz Vlade. Najbolja je potvrda tomu nastavak karijere Darka Horvata, bivšeg ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Iako je iz Vlade otišao doslovce praćen policijom zbog USKOK-ove akcije i sumnje da je počinio kazneno djelo te je ministarske odaje privremeno zamijenio pritvorskima, Horvat nije uspio ni do kraja konzumirati čuveni mehanizam 6+6, koji političkim dužnosnicima jamči šest punih mjesečnih plaća te njih još šest upola nakon odlaska ili 'odlaska' s dužnosti. Bivši je ministar preko natječaja dobio posao u svojoj elektrotehničkoj struci u Končaru, pri čemu mu nimalo nije naštetio tekući pravosudni postupak u čijem je središtu. Presumpcija nedužnosti vrijedi, baš kao i presumpcija stručnosti, te će Horvat završetak ove godine dočekati na novom radnom mjestu. Potvrdi li mu se nedužnost, možda se jednog dana vrati i u politiku. Iskustva mu ne nedostaje.

Hoće li u tom trenutku na čelu hrvatske Vlade i dalje biti Plenković? Nije nemoguće, s obzirom na iznimnu izdržljivost političke karijere aktualnog hrvatskog premijera. Nakon što je u proljeće ove godine postao predsjednikom hrvatske Vlade s najduljim stažem, nadmašivši prethodni premijerski rekord Ive Sanadera (prosinac, 2003. – srpanj, 2009.), Plenković je upravo ušao u sedmu godinu obnašanja najutjecajnije političke dužnosti u zemlji. Premda je Hrvatska u pogledu odražavanja parlamentarnih izbora te izmjena čelnih ljudi Vlade jedna od najstabilnijih europskih država s tranzicijskim iskustvom od uvođenja višestranačja 1990., samo su Sanader i Plenković uspjeli ostati na premijerskim mjestima nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Nekadašnjem prvom čovjeku HDZ-a i Vlade Sanaderu uspjelo je sa svojom strankom pobijediti na izborima za Hrvatski sabor 2003. i 2007., a Plenkoviću 2016. i 2020. Plenković je pritom jedini hrvatski premijer koji ima prigodu dočekati završetak i drugog premijerskog mandata te predvoditi svoju stranku na trećim parlamentarnim izborima zaredom. Može li pobijediti i na njima? I, ključno je pitanje, želi li i nakon njih biti u hrvatskoj ili pak europskoj politici?

Čim je u srpnju 2016. izabran za predsjednika HDZ-a, i to bez protukandidata u odnosu na ožujak 2020., kada je trijumfirao u srazu s Mirom Kovačem, Plenković je i unutar stranke i u domaćoj javnosti dočekan kao političar koji svoju europsku karijeru na određeno vrijeme zamjenjuje onom u Hrvatskoj. HDZ-u se biranje novog predsjednika itekako isplatilo jer je na izborima 2016. pobijedio u unaprijed izgubljenoj utrci s obzirom na fijasko prethodne, kratkotrajne vlade premijera Tihomira Oreškovića, koju su formirali HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka i Most (nezavisnih lista) Bože Petrova. Tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović minirao je vlastite izborne izglede te dugoročno gurnuo svoju stranku u sve dublju oporbu onim što mu je tada bio eksces, a danas proces: koketiranjem s političkim i idejnim suparnicima s krajnje desnice te uvredama na osobni račun poput formulacije o Plenkovićevoj majci 'vojnoj lekarki'. Nije ni čudo da je HDZ s europski profiliranim predsjednikom, koji je u pravom trenutku počeo kritizirati Karamarkovo vođenje stranke uvodeći u javni diskurs mirnoću, diplomatičnost, toleranciju i pragmatičnost, anulirao prvu fazu Milanovićeve karijere na čelu jednog dijela izvršne vlasti. Njegova je druga faza znatno otpornija i malignija te se čini da se danas Milanović, kao jedini hrvatski političar uz Stjepana Mesića koji je došao i na čelo Vlade i na čelo države, svakodnevno revanšira Plenkoviću za krucijalni poraz prije šest godina.

Pritom je paradoks, a možda i nije, to da je Plenković u odnosu na svog glavnog političkog suparnika puno umjereniji političar te usidren u političkom centru iako je na čelu nominalno konzervativne stranke, a Milanović je nominalno bivši predsjednik lijeve, socijaldemokratske stranke. I dok je Milanović i načinom izražavanja i porukama koje upućuje danas čak i fizički u društvu političara poput Viktora Orbána i Milorada Dodika, Plenković čini sve kako bi se zadržao, a vrlo vjerojatno i predvodio mainstream Europske pučke stranke, posebice u kontekstu sljedećih europskih izbora 2024.

Ipak, kao što se javno promijenio Milanović, tako se promijenio i Plenković, ali na drukčiji način. Iako je došao na vrh HDZ-a s efektnom porukom da će mijenjajući stranku mijenjati i zemlju, čini se da su, šest godina nakon Plenkovićeva dolaska na čelni položaj HDZ-a i Vlade, stranka i vlast više promijenile njega nego on njih. Od Plenkovićeve gotovo uspavljujuće, ali često nužne staloženosti te vođenja unutarnje politike diplomatskim manirama, danas nije ostalo puno toga. Mada je na spomenutim unutarstranačkim izborima održanima doslovce nekoliko dana prije uvođenja strogih mjera protiv širenja koronavirusne bolesti uvjerljivo pobijedio u demokratskoj utrci te uglavnom čvrsto držao smjer poštivanja prava čovjeka gdje god je bilo potrebno, Plenković u posljednje vrijeme, posebice nakon izbijanja afere s INA-om, skreće u smjeru traženja unutarnjih, pa i vanjski dirigiranih neprijatelja vlasti. Hrvatska je u međuvremenu postala de facto mađarska energetska kolonija, a sve je više potvrda za to da su hrvatska energetska sigurnost i suverenost ustupljene za ulazak u Šengenski prostor i OECD. Ta se pogodba čini sve više kobnom. Pritom nisu problem samo otuđene milijarde, nego i ovisnost o pravim protivnicima izvana kojima krajnji cilj nije manipuliranje hrvatskom oporbom.

Za to uistinu nema potrebe jer je vlast zasad stabilna ne destabiliziraju li je 'mangupi u vlastitim redovima', a sama je oporba vjerojatno najmanje sposobna i međusobno nespojiva od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. Jedino što povezuje aktualnu oporbu nije čak ni sam HDZ, s kojim bi barem pojedine stranke desnice rado koalirale vrati li se stranka svom 'čistom stanju', nego upravo nesnošljivost prema Plenkoviću, a koji im tezama o vođenju izvana samo daje nepotrebno gorivo. Hrvatska je oporba u cjelini toliko slaba da ju je najbolje prepustiti samoj sebi: dio nje vode političari koji ne mogu voditi ni sebe, dio se kontinuirano (polu)raspada, a dio se upravljanjem na lokalnoj i regionalnoj razini prokazuje krajnje nesposobnim. Isto to vrijedi za HDZ u cijeloj mreži upravljanja zemljom, ponajviše kada su posrijedi sumnje ili dokazi o korupciji i diletantizmu, ali je HDZ na vlasti te stalno diktira političke procese.

Kao najmoćniji političar u zemlji, Plenković sigurno ponajviše zna o tim procesima te je vodeće pitanje koliko na njih može utjecati u stalnoj tenziji da ne razgrađuje strukturu koja mu je i omogućila vlast i – prvotne namjere da mijenja stvari nabolje. Hrvatska se u prethodnih šest godina zadržala na začelju Europske unije kada je posrijedi niz parametara, a upravo je neshvatljiv način na koji se odnosi prema potresom stradalim područjima, pri čemu je lako moguće da se doista izgubi značajan dio europskog novca osiguran za obnovu. I dok država najavljuje potemkinovsko ulaganje u nogometne stadione, Zagreb, Petrinja, Sisak i Banovina i dalje djeluju kao da je potres bio jučer, a za stradalnike slijedi i treća zima u kontejnerima. Kada bi Vlada svu svoju energiju uložila u rješavanje ovog problema te istodobno suzbijala korupciju i voluntarizam na svim razinama upravljanja, nema dvojbe da bi Plenković postao jedinim hrvatskim premijerom s tri uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima. Međutim sporost u obnovi, permanentno izbijanje korupcionaških afera i očajna kadrovska politika što rezultira ministrima koje odvode policijski automobili, u uvjetima kada borba protiv pandemije kao politički deus ex machina neće moći promijeniti trendove kao 2020., trasiraju put ipak neizvjesnim izborima 2024.

Ili možda 2023. U svakom slučaju, želi li ostaviti pozitivno nasljeđe i u hrvatskoj i u europskoj politici, Plenković mora svojoj stranci osigurati pobjedu i na sljedećim parlamentarnim izborima. Jedino ga ta pobjeda kvalificira da se vrati ondje gdje je bio 2016., kada je prvi put postao premijerom, ali ovaj put u izvršni dio vlasti Europske unije. Pobijedi li čak i ovakva oporba na izborima, Plenković će nastaviti ne osobito veseo niz bivših čelnih ljudi HDZ-a od kojih je dio izbačen iz stranke, a dio marginaliziran. A možda su pretpostavke o njegovu europskom putu samo pretpostavke te on i dalje želi biti hrvatskim premijerom. Samo je pitanje koliko dugo. I ne krije li se u vlasti još pokoji Darko Horvat…