Tri su razloga zbog kojih bi budući umirovljenici trebali biti skeptični prema ideji o sudjelovanju mirovinskih fondova u 'monetizaciji' autocesta. Prvo, autoceste smo preskupo platili i njima loše upravljamo. Kako se odjednom iz takve imovine može izvući nešto jako korisno za buduće umirovljenike? Drugo, mi nismo samo budući umirovljenici, nego i porezni obveznici: ono što je dobro za poreznog obveznika ne mora biti dobro za budućeg umirovljenika, i obratno. Treće, već smo dopustili da se mirovinski fondovi pretvore u vladin servis koji dvije trećine sredstava drži u državnim obveznicama, pa je teško vidjeti interes u tome da se takva njihova uloga pojačava. Međutim, skepsu prema ulozi 'mirovinaca' ne treba tumačiti kao razlog za apriorno protivljenje davanju autocesta u koncesiju.

1. Autoceste su loš posao

Još uvijek pamtimo trenutke zanosa kada je Ivo Sanader otvarao A1. Ankete su pokazivale da je više od 80% građana podržavalo projekt. Kalmetino je ministarstvo radilo na filmu koji je u maniri Filmskih Novosti trebao ovjekovječiti uspjeh cestovnih pregaoca.

Potom se pokazalo da su autoceste bile veliki paravan za korupciju. Cestovni su zanesenjaci na to odgovorili lansiranjem dviju teza, čija je svrha bila oprati lošu kolektivnu savjest: 'Da nema autocesta, ne bi bilo turizma' i 'Ako su i krali, cestu ne mogu odnijeti - ona ostaje nama'.

Prva je teza glupa koliko je i jednostavna: naravno da bi turizma bilo i da su za pet puta manje novca modernizirane i proširene stare ceste te sagrađeno nekoliko zaobilaznica, vijadukata i nadvožnjaka, a da se za izgradnju punih profila pričekalo fondove EU.

Druga teza ispušta iz vida činjenicu da su sa svakom imovinom povezane neke obaveze. Zaboravilo se da su nam ostale ceste, ali s njima i inozemni krediti kojima je financirana izgradnja. Problem je što cestovna imovina – čija vrijednost zavisi o budućim neto prihodima, nakon tolikih godina otplata vrijedi (i još dugo će vrijediti) bitno manje od preostalih obaveza.

Prema tome, takozvana 'monetizacija' predstavlja pokušaj da se spasi jedan loš, amaterski odrađen i koruptivan politički posao koji će još godinama teško teretiti državne financije. Stoga, ako se koncesijski ugovor dobro strukturira, on može biti dobra metoda za postizanje ekonomske efikasnosti u upravljanju tom imovinom. Međutim, nevezano uz taj problem, kako je moguće da jedan tako loš posao odjednom postane izvrsna prilika za zaradu naših obveznih mirovinskih fodnova?

2. Nejasan opći interes

Odgovor na prethodno pitanje otvara Pandorinu kutiju definicije općeg interesa.

Krenimo od najjednostavnijeg slučaja: Recimo da je 'naš' interes da zarade mirovinskih fondova tj. buduće mirovine budu što veće, i da se smanji dug države. Obvezni mirovinski fondovi u ovom trenutku drže više od 35 milijardi kuna državnih obveznica. Pretpostavimo da je prosječni godišnji prinos oko 5%. Ako je cilj povećati prinos i istovremeno smanjiti javni dug, takozvana 'monetizacija' može se strukturirati tako da se ostvari prinos od 6%. Na primjer, ako je očekivana zarada od autocesta 200 milijuna eura godišnje, godišnji će prinos iznositi 6% za onoga tko će pravo na tih 200 milijuna godišnje kroz sljedećih 40 godina platiti 3 milijarde eura. Mirovinski fondovi nemaju toliko novca, no 3 milijarde mogu platiti u državnim obveznicama. Za taj bi se iznos smanjio javni dug. A prinos mirovinskih fondova bio bi poboljšan!

Perpetuum mobile (ipak) ne postoji

Perpetuum mobile na prvi pogled. U stvarnosti, predobro da bi bilo istinito. Iz tri razloga.

Prvo, državna se obveznica u svakom trenutku može prodati, njome se može trgovati. Ako umjesto 3 mlrd eura obveznica u portfelj mirovinskih fondova uđe 3 mlrd eura prava na buduće prihode od autocesta, makar i u obliku vrijednosnih papira, ta će imovina biti znatno manje likvidna. Dakle, rizik mirovinskog portfelja će narasti. Država to može neutralizirati tako što će dati jamstvo, no onda cijela priča o smanjenju javnog duga više ne izgleda atraktivno kao na početku . Jamstvo nije isto što i dug, ali nije ni toliko različito. Naravno, ovaj se prigovor može ublažiti ako uloga 'mirovinaca' bude tako strukturirana da eventualni promet autocestama iznad projiciranog donosi dodatnu dobit u kojoj participiraju i mirovinski fondovi. Moguća veća dobit kompenzira veći rizik.

Drugo, mi nismo samo mirovinski osiguranici, nego i porezni obveznici. Ono što eventualno dobijemo kao budući umirovljenici, gubimo kao porezni obveznici, i obratno. Na primjer, ako vlada pokloni autoceste mirovinskim fondovima, to je sjajno s gledišta budućih mirovina. No, u tom slučaju nema smanjenja duga: i dalje moramo plaćati poreze iz kojih će se plaćati glavnica i kamata državnih obveznica. No, ako mirovinci prodaju obveznice, od plaćanja poreza nemamo povratnu korist, jer obveznice više nisu u našem mirovinskom portfelju – isplate idu nekom drugom, a ne kao sada, samima sebi. S druge strane, zamislimo da mirovinski fondovi preplate tržišnu vrijednost prava na buduće prihode od autocesta; u tom se slučaju poništava veći dio javnog duga i na dobitku smo kao porezni obveznici, jer možemo očekivati manje budućih plaćanja za otplatu duga. No, dobitak se poinštava manjim prinosom koji ostvarujemo jer su prava preplaćena. Očito je riječ o spojenim posudama - nema prostora za stvaranje novog dobitka ni iz čega.

Važno je naglasiti da menadžeri naših mirovinskih fondova nisu dužni uzimati u obzir stvari kao što su tokovi i namjene budućih poreza. Oni su unajmljeni samo za to da upravljaju našim sredstvima za mirovine. Ako im se neka transakcija učini dobrom iz te perspektive, oni će se za nju založiti, bez obzira na šire implikacije. Međutim, ta je perspektiva ograničena na samo jednu polovicu priče. Netko drugi – vlada, građani, treba gledati i drugu polovicu, onu gdje se pojavljujemo kao porezni obveznici. A kada se na taj način gleda cjelina, onda se tek otvaraju još teža pitanja.

Opasna namjena novca iz monetizacije

Ona su povezana s trećim problemom namjene sredstava. Najave s mjerodavnih mjesta pokazuju da je upitno koliko je realna opcija smanjenja javnog duga. Inače simpatični i čini se vrlo odgovorni ministar Hajdaš-Dončić u subotu 24.8. izjavljuje da će se mirovine i plaće u javnom sektoru morati smanjiti ako ne bude prihoda od 'monetizacije' autocesta. Je li moguće da opći interes nije smanjiti javni dug nego pronaći izvore za nastavak financiranja viška rashoda nad prihodima države? Budi se strah da je cilj 'pojesti' (popiti, obući...) imovinu koju sada vidimo u obliku autocesta, a dugove će porezni obveznici i dalje vraćati kao i do sada. Ako će biti tako, dugovi će dugoročno vjerojatno rasti, jer će papanje autocesta produžiti iluziju da se ništa u javnome sektoru ne treba suštinski mijenjati. Prema tome, puno veća opasnost leži u namjeni novca koji će se prikupiti 'monetizacijom', nego u samoj transakciji. Vrijedi ponoviti: gledišta osobe koja je budući umirovljenik i sadašnji porezni obveznik, nastat će nepovratna šteta ako i jedna kuna prihoda od 'monetizacije' ode na financiranje tekuće državne potrošnje.

3. Što su obvezni mirovinski fondovi

Iz prvih javnih nastupa vidimo da menadžer najvećeg mirovinskog fonda Novoselec, baš kao i premijer i ministar Hajdaš-Dončić, nastupaju bez jasnih naznaka o detaljima namjeravane transakcije. Detalje namjeravane transakcije u ovom trenutku objektivno nije moguće znati (i sami ih ne mogu znati), jer javni natječaj za davanje autocesta u koncesiju još nije raspisan. U takvim se uvjetima samo otvara prostor za nagađanja i strah. PR inženjeri možda misle da se vezanjem priče o 'monetizaciji' autocesta uz buduće mirovine stvara plodno političko tlo pričom da će prihod od autocesta ostati 'nama'. No to je još jedna prazna tlapnja, spin, kakvih smo se vezanih uz autoceste naslušali mnoštvo do sada.

Problem je u tome što bacanje fragmenata neke nedorečene političke ideje pred javnost nema veze s demokracijom i javnom raspravom. To je zbunjivanje koje potiče onaj koji je vjerojatno najviše zbunjen. Kvalitetnu javnu raspravu imat ćemo onda kada će se ovakve rasprave pokretati na temelju domišljenih, artikuliranih prijedloga, uz određen broj jasno prezentiranih različitih opcija, s približnim kvantifikacijama troškova i koristi za svaku od njih. U međuvremenu, osuđeni smo na spekulacije.

A kada su spekulacije u pitanju, vrijedi se podsjetiti na to da je ne tako davno netko rekao: 'Tjerali ste lisicu, istjerat ćete King Konga'. King Kong je ovdje pitanje: što su naši obvezni mirovinski fondovi i kako rade njihovi menadžeri koji oko dvije trećine naše mirovinske štednje drže u hrvatskim državnim obveznicama? Svako spominjanje mirovinskih fondova u kontekstu velikih državnih financijskih kombinacija nužno evocira uspomenu na 2009., kada je Ivo Sanader raznim probnim balonima testirao bi li javnost otrpjela usisavanje mirovinskih fondova u državni proračun radi pokrića deficita. Svakome tko je iole financijski pismen takva pomisao ježi kožu, pogotovo ako znamo da su sve Vlade u ovom stoljeću uspjele natjerati mirovinske fondove da čak dvije od tri kune priljeva u fondove vrate u proračun kupnjom obveznica, što je puno više od onoga na što su ih obvezivali propisi. Ako vlade i mirovinci i nisu u braku, čini se da su barem dobri prijatelji. Zato je skepsa i prema jednima i prema drugima u ovom trenutku nužna.

Koncesija može – ali ne za troškove državnih službenika

U prilog tezi o skepsi govori i činjenica da iz portfelja naših mirovinskih fondova ni dobronamjerni promatrač ne može iščitati neki jasan kriterij ocjene njihove uspješnosti. Jedino što se iz portfelja vidi je da su državi, gdje su investirali puno više od minimalno propisanog, odavna rekli jedno veliko da, a da su plasmanima u inozemstvo, gdje su investirali puno manje od dozvoljenog, rekli jedno veliko ne. U preostalome dijelu domaćih ulaganja nisu se osobito proslavili, što je u skladu s neslavnim ishodom naših gospodarskih prilika od 2009. naovamo. Dakle, otvaranjem teme sudjelovanja mirovinskih fondova u 'monetizaciji' na ovako neartikuliran način otvara se i cijeli niz pitanja koje vjerojatno nitko nije imao namjeru pokretati.

Cijela priča za sada upućuje na samo jedan zaključak: niti su prihodi od autocesta rješenje za naše mirovine, niti su naše buduće mirovine rješenje za autoceste i proračun.

Zaključak ne znači protivljenje davanju autocesta u koncesiju. Naprotiv, dobro ispregovarana koncesija može biti u općem interesu ako znači efikasno upravljanje imovinom i ako političari novcem od koncesija (ma od koga on došao) ne nahrane tekući mirovinski fond i državne službenike, nego smanje stvarni i potencijalni javni dug. Zaključak jednako tako ne znači da se mirovinski fondovi u nekom manjem dijelu ne mogu pojaviti u ovom poslu. Međutim, iluzija je misliti da tu može biti riječ o nekom velikom, sjajnom poslu za buduće umirovljenike. Perpetuum mobile ne postoji. Za sada postoji samo pi-ar.