Kako je samo teško voditi kadrovsku politiku u – politici. Evo, naprimjer, u HDZ-u, koji je i nakon ovogodišnjih lokalnih izbora potvrdio da je kao dominantna politička stranka u hrvatskoj politici uglavnom nedodirljiv, i to posljednjih trideset i pet godina. I dok mu rezultatski najbliži suparnik SDP jedva pronalazi riječi za opravdavanje još jednog razočaravajućeg rezultata, pri čemu je stranka Siniše Hajdaša Dončića morala raspustiti gradske organizacije u četiri najveća hrvatska grada u kojima se nakon izbora našla ili u oporbi (Split, Rijeka, Osijek) ili posve marginalizirana (Zagreb), stranka premijera Andreja Plenkovića odradit će drugu polovicu 2020-ih na vlasti i u zemlji i u najvećem broju jedinica lokalne i regionalne samouprave. K tome, i jedna od članica Europske komisije ima HDZ-ovu stranačku iskaznicu te je vladajuća hrvatska stranka, slikovito rečeno, na vlasti 'od sela do Bruxellesa'.

No ni u HDZ-u ponekad nemaju sreće s kadrovskim rješenjima. Dovoljno se sjetiti na zatvorsku kaznu upravo osuđene Gabrijele Žalac, nekadašnje zvijezde HDZ-ove vlade na mjestu utjecajne ministrice regionalnog razvoja i fondova Europske unije u RH. Ili nove političke zvijezde Domagoja Orlića, kojeg je vladajuća stranka promovirala te je s mjesta državnog tajnika u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine uvjerljivo pobijedio već u prvom izbornom krugu na izborima u Sisku, deklasiravši tamošnju dugogodišnju SDP-ovu gradonačelnicu Kristinu Ikić Baniček. Zvjezdani je pak sjaj jednog od HDZ-ovih najvećih pobjednika na aktualnim lokalnim izborima bio rekordno kratkog vijeka jer je Orlić, unatoč izjavama da je grad u lošoj financijskoj situaciji te da možda neće biti novca za plaće, nekako ipak pronašao dovoljno da je sam sebi astronomski poveća. Nakon zgražanja javnosti te očito intervencije središnjice vladajuće stranke - do toga nije došlo.

Pravi čovjek na pravom mjestu - rijetkost

Ova dva primjera, a takvih je u Hrvatskoj mnoštvo i među vladajućima i među oporbenima, svjedoče o tome da je imati pravu političarku ili političara u pravom trenutku na pravom mjestu jedan od najvećih izazova, neovisno o kojoj se razini vlasti radi. Politički najmoćniji ljudi u zemlji – predsjednik Republike, predsjednik Vlade te gradonačelnik Zagreba kao središta zemlje – proteklih su trinaest mjeseci, koliko je trajala recentna hrvatska superizborna godina, jedini takav intenzivni izborni niz od 1990., nanovo verificirali svoje mandate. Zoran Milanović pobijedio je u drugom krugu predsjedničkih izbora u siječnju ove godine rekordnim postotkom kada su posrijedi izbori za šefa države u Hrvatskoj, osvojivši tri četvrtine glasova birača.

U travnju prošle godine, unatoč njegovu pokušaju da posredno ponovno preuzme položaj šefa Vlade, Plenković je na čelu HDZ-a svojoj stranci donio rekordnu četvrtu uzastopnu pobjedu na parlamentarnim izborima (samo je 2015. stranku predvodio Tomislav Karamarko, a Plenković 2016., 2020. i 2024.). Napokon, Tomislav Tomašević, unatoč svim problemima koji se svakodnevno osjećaju u Zagrebu, upravo je potvrdio mandat gradonačelnika glavnog grada, istodobno vodeći treću političku snagu u zemlji te prvu u metropoli – Možemo!. Čini se da su građani Hrvatske koji su ostvarili svoje biračko pravo u zemlji i glavnom gradu nedvojbeno zadovoljni političarima koji ih predvode. A ti se političari s obnovljenim legitimitetom mogu mirno posvetiti svojim obvezama sljedećih nekoliko godina. Ipak, Milanović, koji ovaj put ni na koji način nije (pri)pomagao SDP-u, kao primjerice lani, izjavljuje da mu je aktualni mandat i završetak bavljenja politikom. Znači li to da se više neće, kao 2024., pokušati vratiti na mjesto premijera? O svom drugom kao zadnjem mandatu na sadašnjoj dužnosti govorio je i Tomašević, što znači da bi Zagreb u proljeće 2029. trebao dobiti novu čelnu osobu.

Četvrti put u Banske dvore ili povratak u Bruxelles: Što će Plenković odabrati?

Plenković, dakako, ne daje takve izjave, ali ni njegova politička karijera s tri premijerska mandata ne daje puno prostora za razmišljanje. Ili će i četvrti put voditi svoju stranku na parlamentarnim izborima te nastojati i dalje biti premijer ili ga čeka odlazak s te dužnosti. Bilo u oporbu u Hrvatskoj, bilo na neki od položaja u institucijama Europske unije, na kojem bi ga, osim njega, rado vidjeli i mnogobrojni u HDZ-u. Je li, unatoč svim trenutačnim razmišljanjima i izjavama, moguća svojevrsna rotacija Milanovića, Plenkovića i Tomaševića na dužnostima koje obnašaju nakon odgovarajućih izbora? Ili će Hrvatska do kraja 2030-ih imati posve nove ljude na najvažnijim političkim položajima, od kojih su neki sada izvan politike?

Što se tiče Milanovića, on je samo nekoliko tjedana uoči svoje odluke u ožujku 2024. da bude SDP-ov kandidat za premijera, ali da pritom ne podnese ostavku na mjesto predsjednika Republike, negirao takvo što čak i kao mogućnost. Kada hrvatski šef države danas govori da je de facto na putu za političku mirovinu, malo tko može izrijekom tvrditi da će se to uistinu dogoditi. Dok se ne dogodi. Uostalom, ispred Milanovića je gotovo pet godina u kojima može štošta učiniti za zemlju, a na što ga obavezuje i Ustav RH. Njegov je prvi mandat protekao najvećim dijelom u permanentnom konfliktu s premijerom i vladajućom strankom te su ga birači masovno i podržali kao 'prvog oporbenjaka u državi'.

Od njegova sustavnog zastupanja interesa Hrvatske u tuzemstvu i osobito u inozemstvu malo je toga realizirano. U Europskoj uniji i NATO-u, čija je Hrvatska članica, Milanović je danas tretiran gotovo kao mađarski premijer Viktor Orbán te slovački mu kolega Robert Fico, ali bez njihova političkog utjecaja u domovini i izvan nje. Primiri li Milanović svoj sukob s Vladom iz vlastitih interesa, a u Europskoj uniji i NATO-u ostane, u najmanju ruku, ne osobito poželjan sugovornik, kako će mu protjecati drugi predsjednički mandat? Ili će pri njegovu završetku ipak osjetiti potrebu da se nađe na onom mjestu koje u hrvatskom političkom sustavu omogućuje najveći kvantum moći? Političke mirovine ionako nisu kronološke.

A što će Tomašević nakon drugog mandata u Zagrebu?

Kako tek zvuče najave Tomaševića da mu je ovo drugi i ujedno zadnji mandat na čelu Zagreba? On je šesnaest godina mlađi od Milanovića te bi se u slučaju uspješnog vođenja glavnog grada sljedeće četiri godine, kao i niz njegovih kolega u Europi i svijetu, s mjesta prvog čovjeka prijestolnice mogao natjecati za mjesto prvog čovjeka Vlade ili države. Tomašević kao premijer ili predsjednik? Zagrebački gradonačelnik za takvo što treba to i željeti, zatim imati uz sebe konkretnu političku opciju koja će biti puno više od zapravo zatvorene gradske stranke te se etablirati kao lider koji privlači birače i izvan svog aktivističkog ili kruga onih koji se u ograničenoj političkoj ponudi vode prvotno racionalnim izborom. I prethodni je zagrebački gradonačelnik, pokojni Milan Bandić, pokušao komunalnu politiku zamijeniti nacionalnom te je stigao isključivo do kolekcije žetončića koji su održavali HDZ na vlasti.

Tomašević, potpuno drukčijega političkog i osobnog profila, ima isti limit kao i Bandić: i dalje se ne uspijeva nametnuti kao političar nacionalnog utjecaja. Odluka Možemo! da na parlamentarnim izborima 2024. ne participira u nekom obliku oporbene koalicije nije bila samo netočna matematika, nego i politika. A bez šire vizije, rizika te osobito spremnosti na suradnju, nužne u politici, političke platforme poput Možemo! i njezinih malobrojnih političkih lica mogu izdržati nekoliko mandata, ali ih nakon toga zamijene oni koji uče na greškama.

HDZ je opet najbolji i u učenju na greškama u hrvatskoj politici, jer da nije tako, ne bi od 1990. do danas - uz veoma različite predsjednike te turbulentne unutarnje i vanjske prilike - održao svoj status vodeće hrvatske političke stranke.

Vjerojatno će tako biti i nakon Plenkovića, pri čemu on, a također je mlađi od Milanovića, nema razloga razmišljati o političkoj mirovini ne dođe li do (ne)očekivanih obrata. Redovni parlamentarni izbori 2028. i oni europski 2029. možda se sada čine predalekima, ali oni koji na njima žele pobijediti, već sada moraju raditi na priželjkivanim pobjedama. Posljednji put kada je Hrvatska bila u ovakvoj izbornoj pauzi jest razdoblje od lipnja 1997. do siječnja 2000. Nakon nje došlo je do dramatične promjene u političkoj slici zemlje. Međutim politički akteri iz tog vremena imaju malo sličnosti s današnjima. Stoga oni koji danas razmišljaju o sljedećim izborima moraju odmah početi razmišljati i o kadrovima.