Premda u izbornom stožeru SDP-a u Rijeci, a ni u Zagrebu, gdje gradski SDP više niti ne funkcionira kao ozbiljan politički akter, nije bilo do glazbe, možda se autoironično mogla poslušati pjesma koja je 1989., uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj i Europi, postala velikim hitom. To je 'Gorka rijeka' u izvedbi Tomislava Ivčića i Meri Cetinić, koja je ovladala mnogobrojnim radijskim postajama povijesne 1989. Iste je godine tadašnji Savez komunista Hrvatske pod vodstvom Ivice Račana na svom 11. kongresu u prosincu najavio demokratizaciju političkog sustava Hrvatske, a ona je kulminirala prvim demokratskim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. Na njima su trijumfirali HDZ i novi hrvatski politički lider Franjo Tuđman, a Ivica Račan i njegovi reformirani komunisti, sada socijaldemokrati, morali su pričekati punih deset godina, u kojima su se dramatično promijenili i Hrvatska i svijet, za povratak na vlast.

Međutim jedna je situacija neprestance bila ista. I na prvim izborima 1990. i na svakim sljedećima SDP-ovci su čvrsto u rukama držali lokalnu vlast u trećem najvećem hrvatskom gradu. Činilo se da je Rijeka neosvojiva izborna utvrda za bilo kojega drugog izbornog igrača, osim za SDP. Sada, kada je Iva Rinčić, kandidatkinja koalicije stranaka predvođenih Akcijom mladih, uvjerljivo pobijedila u prvom krugu gradonačelničkih izbora u Rijeci, dobivši više glasova nego što su ih zajedno osvojili drugoplasirani kandidat i dosadašnji SDP-ovac Marko Filipović te iz izbora izbačena Sandra Krpan, kandidatkinja SDP-a i koalicijskih partnera, izgleda da je Rijeka jedan od posljednjih većih gradova u srednjoj i istočnoj Europi koja ulazi u vlastitu inačicu političke tranzicije.

'Gorka Rijeka' je puno više od lokalnog događaja

Da, SDP-u se u nedjelju 18. svibnja 2025. dogodila 'gorka Rijeka', ali je ova, nesumnjiva najveća izborna promjena na aktualnim lokalnim izborima u Hrvatskoj puno više od lokalnog događaja. Pritom je HDZ, koji tradicionalno ostaje u oporbi na lokalnim izborima u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, ovdje i dalje na razini svoga prethodnog rezultata, ali je zato ostvario dvije senzacionalne izborne pobjede zbog kojih je – uz sve ostalo – predsjednik stranke i Vlade Andrej Plenković i mogao djelovati onako relaksirano tijekom prvog obraćanja u izbornoj noći.

U četvrtom najvećem hrvatskom gradu, Osijeku, aktualni je HDZ-ov gradonačelnik Ivan Radić osvojio gotovo 71 posto glasova, potvrdivši da se slavonska metropola nakon desetljeća različitih opcija u gradskoj vlasti – od liberala preko pravaša do centrista – definitivno okrenula HDZ-u. Plenkoviću je još slađa pobjeda u prvom krugu njegova kandidata u Sisku Domagoja Orlića jer je doslovce deklasirao dugogodišnju SDP-ovu gradonačelnicu Kristinu Ikić Baniček, a ona je svojedobno slovila kao jedna od najvažnijih stranačkih političarki. Očito bez argumenata. I ne samo ona. Čak i ne poveća li u konačnici broj županija u kojima će biti na vlasti u odnosu na rezultate prije četiri godine, HDZ već sada djeluje kao jasan dobitnik lokalnih izbora 2025. Jednim dijelom zbog sebe, a drugim zbog razočaravajućih rezultata svoga glavnog političkog suparnika SDP-a, ali i više ostalih oporbenih stranaka.

Nije li Tomašević trebao pobijediti već u prvom krugu?

Kao najveći hrvatski grad, koji kumulira najveći kvantum političke, gospodarske i društvene moći u zemlji, Zagreb je poseban slučaj jer u njemu ni vladajuća stranka HDZ ni vodeća oporbena stranka SDP godinama ključno ne participiraju u vlasti. Iako se čini da je platforma Možemo! ostvarila velik izborni uspjeh osvojivši u koaliciji sa SDP-om 43,66 posto glasova u utrci za Gradsku skupštinu, a njihov zajednički kandidat za gradonačelnika Tomislav Tomašević 47,59 posto glasova u prvom izbornom krugu, i jednom i drugom članu pobjedničkog saveza rezultati su zamaskirali pravu snagu. Tomašević je 2021. ispred samo svoje stranke, bez ikakve podrške SDP-a, u prvom krugu gradonačelničkih izbora dobio 45,15 posto glasova birača dok je SDP-ovac Joško Klisović osvojio 7,82 posto. Nije li ovogodišnja sinergija trebala omogućiti Tomaševiću pobjedu već u prvom krugu, onako kako je najavljivao? Očito nije.

S druge strane, prije četiri godine Možemo! je na izborima za Gradsku skupštinu samostalno honoriran od birača s 40,83 posto glasova, a SDP s 8,88 posto. Stoga će njihova nova prijeizborna koalicija u Gradskoj skupštini sada imati manje vijećnika nego ona poslijeizborna prije četiri godine. To što su ovi 'slučajni partneri', koji, primjerice, nisu mogli postići baš nikakav dogovor uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, očuvali natpolovičnu skupštinsku većinu govori i o slaboj zagrebačkoj oporbi. Bivši su – što stvarni, što prikriveni – suradnici pokojnoga zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića – na ovim izborima politički umirovljeni. Davor Bernardić nakon dugogodišnje neuspješne političke karijere, obilježene nizom poraza, sada se može posvetiti fizici, a Marija Selak Raspudić uspjela je ući u drugi izborni krug s tri puta manjim brojem glasova od Tomaševića. Dovoljno za institucionalizaciju svoje političke opcije.

Zagreb će tako i dalje voditi stranka koja se osim u glavnom gradu Hrvatske malo gdje politički etablirala, s zvučnije su iznimke Pazin, u kojem je na vlasti, i Karlovac, u kojem se natječe u drugom krugu izbora. Ukratko, premalo za serioznoga političkog aktera koji uglavnom imitira, ne i inovira, a sve što radi čini s premalo prepoznatljivih ljudi te uz previše improvizacija, što sve govori o i dalje amaterskom shvaćanju politike. Barem da je u pitanju darovitost, ali nije.

SDP doživio debakl i u Splitu

Nešto slično vrijedi i za relativnog pobjednika izbora u Splitu, u kojem sadašnji gradonačelnik Ivica Puljak u drugi izborni krug ulazi s tek nešto više od trećine podrške sugrađana te s manje od pet posto razlike u odnosu na izazivača iz HDZ-a, Tomislava Šutu. Obnovi li mandat, Puljak sa svojom strankom Centar ipak nema većinu u Gradskom vijeću, što također govori o nedostatnom povjerenju splitskih birača trenutačno vladajućoj opciji. Split je primjer još jednoga lošeg rezultata SDP-a, čiji gradonačelnički kandidat Davor Matijević, utonuvši u više afera, nije uspio dobiti ni 10-postotnu podršku birača, a njegova je koalicija s Možemo! dobila manje glasova čak i od HGS-a Željka Keruma. Doda li se tomu to da je SDP-ov veteran Ranko Ostojić tek treći u utrci za župana Splitsko-dalmatinske županije, dok se stranka praktički uopće ne percipira u cijeloj Slavoniji i južno od Zagreba, SDP sve više gubi status nacionalno rasprostranjene opcije, ovisan o sve manjem broju konkretnih lokalnih sredina.

I dok je bivši predsjednik SDP-a Bernardić doživio novi izborni fijasko, njegov nasljednik na čelu stranke Peđa Grbin još ima prigode postati gradonačelnikom Pule, baš kao i njegova stranačka kolegica Sanja Radolović istarskom županicom. Hoće li se to i dogoditi 1. lipnja, ovisi o konsolidaciji nekadašnjega dominantnog IDS-ova biračkog tijela. Ova nekoć ključna regionalna stranka u Hrvatskoj s Daliborom Pusom na čelu, a koji je dao ostavku na mjesto njezina predsjednika, doživjela je novo dno povjerenja, tako da se u Istri traži novi jaki regionalni akter. Hoće li to privremeno biti SDP ili opcije oko tamošnjeg župana Borisa Miletića i pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića, znat će se veoma brzo. Grbin, koji je pokazao da nema odgovarajućih liderskih sposobnosti te da ne zna voditi ni vlastitu stranku, itekako riskira ciljajući na vođenje jednoga velikog grada. No niti je prvi u tomu ni posljednji, a ni najlošiji, o čemu diljem Hrvatske postoje mnogobrojni primjeri.

Plenković je do daljnjeg miran

Premda se činilo da se stranka sa Sinišom Hajdašem Dončićem kao novim predsjednikom približila HDZ-u u stjecanju povjerenja birača, osobito nakon trijumfalne pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, SDP je opet ondje gdje je bio: ovisan o Milanovićevoj milosti, s predsjednikom koji nema ni strategiju ni taktiku kako postići vodstvo na hrvatskoj političkoj sceni, te s više lokalnih političara i političarki koje i vlastite sredine odbacuju na izborima. S obzirom na to da je uvelike kreirao ovogodišnji SDP-ov nastup na lokalnim izborima – i (be)sadržajni i kadrovski – Hajdaš Dončić najodgovorniji je za dosad nezabilježeno slabe rezultate, na čelu s onim u Rijeci.

Bude li ovako vodio stranku sljedeće tri godine do novih parlamentarnih izbora, Plenković će biti još opušteniji. Možda nije uspio sa svojim ambicijama u Europskoj uniji, možda ga je Milanović posredno porazio na predsjedničkim izborima, ali mu zato Hajdaš Dončić otvara prostor za to da i 2028. pobijedi na izborima za Hrvatski sabor. Milanoviću je interesno uvijek bio važniji on sam nego SDP, što u stranci ni dalje ne shvaćaju. Zato bi Hajdaš Dončić, poput bivšega talijanskog premijera, ljevičara Massima D'Aleme nakon poraza na regionalnim izborima 2000., trebao ponuditi ostavku. On je dojučerašnjem stranačkom kolegi Marku Filipoviću poželio da u Rijeci 'na izborima propadne' te najavio da će se Hrvatska na ovim izborima zacrvenjeti. Samo su ove procjene razlog za ostavku.