PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Koga može privući Angelina Jolie?

Angelina Jolie

Angelina Jolie

Izvor: Pixsell / Autor: Dalibor Urukalović

Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama. Nasilje i zločin privlače kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa čak i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta

Angelina Jolie će možda kupiti kuću u Istri, a – kako se sada čini - sigurno će poduprijeti zaostalo razminiranje kod Ličkog Osika, ali njezin film 'U zemlji krvi i meda' sigurno neće privući Amerikance da se odmaraju na Jadranu i ulažu u oporavak

hrvatskog i bosanskohercegovačkog gospodarstva. U SAD-u film je doživio nedvojbeni neuspjeh, dok se kritika u 'ovim krajevima' vrlo pažljivo potrudila da neupitne dobre namjere Angeline Jolie brižljivo razdvoji od konačnog uspjeha njezinog dvojbenog scenarističkog i redateljskog uratka. Tako čak i zvijezde nad zvijezdama ne mogu privući očekivanu pažnju kada je riječ o temama kao što su brutalno nasilje nad ženama i cinični nemar najvećih svjetskih sila. Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u suvremenom svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini, nezamislivo nasilje, nečovječnost i svekolika nakaznost inače odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama.

Nasilje i zločin odlično prolaze kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta. U tim zabavljačkim okvirima, sentimentalne priče o balkanskim silovateljima ipak neće privući ni razmažene turiste, a ni optimističke ulagače. Ukrajinci su dokazali da se za posjet Černobilu uvijek može skupiti nekoliko tisuća radoznalih katastrofičara, dok se jadna i ojađena, okrvavljena i ponižena Bosna i Hercegovina još neutješno grči u dvojbenoj slavi zamračenog identiteta, jedinstvena u nabrajanju nezamislivih zločina, a potpuno raskoljena u nerazrješivim pričama o pravim uzrocima zla, nečasti i nedjela.

Ovaj tekst – dakako – nije ni filmska, ni politička, ni svjetonazorska kritika, već mali prilog raspravi o globalnoj kulturi i umjetnosti, kao onoj 'dodanoj vrijednosti', koja bi u Europskoj uniji Hrvatsku trebala prvenstveno prikazati kao zemlju modernog kulturnog i civilizacijskog identiteta. Ne samo onu koja je ratovala u ratu za vlastitu samobitnost, već kao malu, ali izuzetno zanimljivu zemlju, koja je, svim nedaćama usprkos, uspjela sačuvati izuzetno mnogo dragocjenog europskog duhovnog i kulturnog naslijeđa, u njegovoj svekolikoj raznolikosti i bogatstvu. Nerijetko i u vrlo burnim sudarima svjetova i ideja, ali i vrlo poticajnim sintezama neponovljivosti. Na ovom sam mjestu već pisao o vrlo uspjeloj promjeni identiteta koji je ostvarila Turska izuzetnim uspjehom televizijskih serija (to nisu bile klasične sapunice), a nakon godina mahanja zastavama i pričama o kletom samožrtvovanju, kao da je konačno došlo vrijeme da se i u kulturnoj promidžbi Hrvatske iskoristi činjenica da se ova zemlja služi jezikom koji razumije najmanje petnaestak milijuna ljudi, kao što to u izgradnji šire mreže kulturnih instituta želi potaknuti Vesna Pusić, a kao duhovna i kulturna zajednica ipak velikim dijelom postojano sudjeluje u modernim umjetničkim i duhovnim preispitivanjima, kao što to želi promicati ministrica kulture Andrea Zlatar.

Čak je Slavko Linić pristao da se za moderne kulturne pothvate u okviru Ministarstva europskih i vanjskih poslova odvoji dodatna suma novca, dok bi neki malo spretniji izdavač, i neka malo samosvjesnija kulturna sredina, pokušala što bolje prodati činjenicu da je mnogo prije negoli je Angeline Jolie napisala svoj scenarij Slavenka Drakulić napisala roman 'Kao da me nema' (preveden je na šesnaest jezika), koji je Juaneta Wilson, irska redateljica, iskoristila kao izvornu priču za svoj prvi igrani film u makedonsko-irskoj koprodukciji. Film je prikazan na Torontskom filmskom festivalu, a u Irskoj je prošle godine pokupio sve nagrade za najbolji film, scenarij i režiju. U Zagrebu je prikazan samo dva puta, a Irska ga je prošle godine kandidirala za Oscara za najbolji film na stranom jeziku, ali se nije probio u završnu grupu kandidata.

A Slavenku Drakulić tek su usput pozvali da komentira neke nedopustive ocjene i pritiske kojima je (pretežito u Republici Srpskoj) bila izložena Angelina Jolie, dok hrvatski mediji još jednom nisu iskoristili bogomdanu prigodu da taj iznimni brak između jedne hrvatske knjige i jednog irskog filma bar ponešto sveobuhvatnije predstave kao ponosnu globalnu iznimku. Neke stvari se nikome ne čine osobito važne, a neke se činjenice nikada ne mogu izvući iz naftalina. Ovih je dana prošla cijela godina otkako sam službenim e-mailom pozvao HTV da mi odgovori koliko i kakvih domaćih serija HTV izvozi u jednoj godini, ali nikada nisam dobio odgovor, bez obzira na usmena obećanja ravnatelja. Čak i najbolji televizijski novinari javne dalekovidnice tvrde da se u najgledanijim vremenima HRT mora boriti za pobjedu u utrkama komercijalnih trivijalnosti, čak i vrlo ugledni komentatori uživaju u političkom i komercijalnom krahu dnevnika Vjesnik, a jedva se pokoji sjeti da je, i takav kakav jest, list imao vrlo bogatu kulturnu rubriku, dok su oni sami postali pokorne sluge klanovskih zavjereničkih grupa.

U ovoj zemlji pomodna politika u pravilu pokapa bezvremensko stvaralaštvo, pa i najveći završavaju na političkom otpadu, bilo zbog toga što se nisu ogrnuli nacionalnim stijegom (Andrić), ili su previše strasno vjerovali u otpisanu sliku svijeta (Krleža). I tako se može dogoditi da i gradonačelnik Zagreba ne može zapamtiti izvorno ime filma najpoznatije filmske zvijezde, a u kuloarskim prepucavanjima mnogi osobito uživaju u beskonačnim podmetanjima Radi Šerbedžiji, koji je ipak snimao s ljudima o kojima oni mogu samo sanjati, a među osobne prijatelje ubraja ljude kojima bi se ponosili najizbirljiviji prvaci Hollywooda. I tek ponekad progovori o danima kada je Jadran film u Dubravi bio mali Hollywood, a on sam igrao glavne uloge u 'nepoćudnim serijama' i filmovima, kao što su bili 'Prosjaci i sinovi' Ivana Raosa ili 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja' Ive Brešana.

I zbog toga treba zahvaliti Angelini Jolie, koja je, bar u onim malim, zatvorenim i zapostavljenim krugovima, svojom dobrom voljom i hrabrošću, barem ponegdje otvorila rasprave koje su mnogo značajnije i sveobuhvatnije od ispraznih anketa o najljepše odjevenim Hrvaticama, koje su na Angelininoj hrvatskoj premijeri dočekale svoje elitno slavlje u ekstazi osamljene gomile. Ali niti ona sama, bez obzira na svoja nova i stara hrvatska i bosanska prijateljstva, u svim svojim javnim istupima, a i svojim redateljskim prvijencem, nije mogla pobjeći od nekih tipičnih mitova i predrasuda. U velikom istraživanju o temeljnom imidžu Hrvatske kojim je nedavno obuhvaćeno 2.574 ispitanika iz Njemačke, Velike Britanije, Danske, Švedske, Poljske i Španjolske, većina onih za koje mislimo da o nama znaju mnogo više negoli što nas stvarno poznaju, ovi su stranci u izboru onoga što najbolje opisuje Hrvatsku, u isti, a gotovo neraskidivi niz povezali prekrasnu hrvatsku obalu, ali i krvavi rat i bivšu Jugoslaviju. Baš kao i Angelina Jolie, koja tvrdi da njezina djeca ne mogu zaboraviti prelijepo kupanje na Brijunima, a ona sama za svoj prvi scenaristički i redateljski nastup odabire priču o najgorim ratnim zločinima. Njezin film se zbiva u BiH, ali za premnoge je to još uvijek – Jugoslavija. Nije više krv, ali je ostao pelin.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi