Već godinama ljeto u Europi izgleda gotovo jednako. Na televizijskim ekranima izmjenjuju se zemljovidi obojeni tamnocrvenom bojom, meteorolozi upozoravaju na nove temperaturne rekorde, liječnici savjetuju građanima da ostanu u zatvorenim prostorima, a političari pozivaju na oprez, štednju vode i odgovorno ponašanje. Nekoliko dana kasnije temperature padnu, vijesti se vrate uobičajenom ritmu, a toplinski val ostane tek nebitna fusnota u ljetnoj kronici.

Takav pogled na ekstremne vrućine sve je manje održiv. Ne zato što su temperature nužno više nego prije, nego zato što toplinski udari više nisu rijetki događaji, već 'novo normalno'. Toplinski udari nisu više samo tema za klimatske stručnjake, već prvoklasno političko pitanje koje mijenja način na koji razmišljamo o državi.

U politologiji često govorimo o kapacitetima države. To je sposobnost države da zaštiti građane, održava infrastrukturu (posebice onu kritičnu), pruža javne usluge i učinkovito odgovori na izvanredne okolnosti. Posljednjih desetljeća pod time smo uglavnom podrazumijevali financijske krize, pandemije, terorističke napade i ratove.

Europa danas, međutim, prolazi još jedan test državne sposobnosti, a to je test koji dolazi iz atmosfere. Sve češće pitanje nije samo može li država zaštititi granice ili stabilizirati bankarski sustav, već može li osigurati pitku vodu, stabilnu elektroenergetsku mrežu, rashlađene bolnice, škole koje mogu raditi tijekom srpnja i kolovoza (na sjeveru kontinenta ljetni su praznici značajno kraći i obično traju šest tjedana) te javni prijevoz koji neće kolabirati kada temperatura prijeđe četrdeset stupnjeva. Drugim riječima, demokracija se više ne provjerava samo na izborima. Provjerava se i tijekom toplinskog vala.

Prazne pipe

Europa pritom nije samo jedan od pogođenih kontinenata. Ona je, prema podacima Copernicus Climate Change Servicea, kontinent koji se zagrijava najbrže na svijetu. Prema Europskoj agenciji za okoliš, 28 posto teritorija Unije 2023. godine bilo je pogođeno nestašicama vode.

Vrućine više nisu problem ograničen na južnu Europu. Posljednjih nekoliko godina rekordne temperature bilježile su Francuska, Njemačka, Poljska, Češka, Mađarska, Belgija, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a gradovi koji su desetljećima projektirani za umjerenu klimu sve teže podnose višednevne toplinske valove. Osobito zabrinjava činjenica da se ne povećavaju samo dnevni temperaturni maksimumi, već sve češće rastu i noćne temperature.

Mnogi se gradovi više ne uspijevaju rashladiti tijekom noći, što povećava smrtnost starijih osoba, opterećuje hitne zdravstvene službe i povećava potrošnju električne energije. Upravo zato toplinski valovi više nisu pitanje nekoliko neugodnih dana tijekom ljeta te postupno mijenjaju način funkcioniranja europskih društava.

Visoka vlaga s visokim temperaturama povećava stres izazvan toplinskim udarima te prva posljedica te promjene nije temperatura, već voda. Kada govorimo o klimatskim promjenama, javnost često zamišlja topljenje ledenjaka ili podizanje razine mora, no za članice Unije mnogo je neposrednije pitanje ono što se događa s njihovim rijekama.

Europska agencija za okoliš već godinama upozorava na rastući vodni stres u velikom dijelu kontinenta, a najizloženije su mu Cipar, Malta, Grčka, Portugal, Španjolska i Italija, ali problem se postupno širi i prema srednjoj Europi.

Još je važniji podatak iz izvješća Copernicusa o stanju rijeka: velik dio europskih rijeka posljednjih godina imao je ispodprosječan godišnji protok. Na prvi pogled to zvuči kao podatak zanimljiv hidrolozima, a u stvarnosti je riječ o političkom pitanju. Rijeke ne služe samo za opskrbu stanovništva pitkom vodom, one navodnjavaju poljoprivredu, omogućuju riječnu plovidbu, hlade nuklearne elektrane, pune akumulacije hidroelektrana i opskrbljuju industriju.

Drugim riječima, kada se promijeni vodni kapacitet europskih rijeka, ne mijenja se samo priroda, već i cjelokupna infrastruktura na kojoj počiva suvremena država, sa svim blagodatima koje građani podrazumijevaju i na koje su navikli.

Talijanski poučak

Italija danas možda najbolje pokazuje kako izgleda budućnost Europe. Dolina rijeke Pad desetljećima je predstavljala jedno od najproduktivnijih poljoprivrednih područja Staroga kontinenta, a posljednjih godina padanska regija istodobno prolazi kroz razdoblja ekstremne suše i vrlo intenzivnih oborina koje izazivaju bujične poplave i odrone.

To znači da problem više nije jednostavno 'premalo vode'. Problem postaje nestabilnost cijelog hidrološkog sustava, a takva nestabilnost ima neposredne političke posljedice. Poljoprivrednici traže više vode za navodnjavanje, gradovi žele sigurnu opskrbu stanovništva, industrija zahtijeva stabilnu proizvodnju, turistički sektor želi održavati bazene, golf-terene i zelene površine upravo tijekom ljeta, kad je potražnja najveća. Istodobno ekološke organizacije upozoravaju na to da se riječnim ekosustavima mora ostaviti dovoljno vode za njihov opstanak. Država tako više ne upravlja samo infrastrukturom, već sve više mora aktivno odlučivati kako raspodijeliti sve oskudniji resurs, što je klasično političko pitanje.

Možda je najveća promjena posljednjih godina upravo činjenica da ova pitanja više nisu ograničena na Sredozemlje. Toplinski valovi su posljednjih ljeta zatvarali škole u Francuskoj, usporavali željeznički promet u Njemačkoj, izazivali požare u Češkoj i opterećivali zdravstvene sustave diljem kontinenta. Time klimatska prilagodba prestaje biti regionalni izazov, već postaje europski projekt.

Baš kao što je europska integracija nakon Drugoga svjetskog rata izrasla iz potrebe za zajedničkim upravljanjem ugljenom i čelikom (kako bi se spriječili novi ratni sukobi), tako bi se u desetljećima pred nama mogla sve više oblikovati oko zajedničkog upravljanja klimatskim rizicima.

To ne znači da će Europska unija preuzeti upravljanje lokalnim vodovodima ili elektroenergetskim mrežama, već znači da će otpornost na toplinske valove, sigurnost opskrbe vodom i prilagodba gradova postati jednako važni elementi (zajedničkih) europskih javnih politika kao što su to danas energetska sigurnost ili obrana.

Borba za klima-uređaje

Ako voda postaje prvo veliko političko pitanje klimatskih promjena, električna energija postaje drugo. To nije slučajnost.

Industrijsko društvo 20. stoljeća bilo je izgrađeno oko pretpostavke da će najveći energetski izazovi dolaziti zimi. Kućanstva će trošiti više energije za grijanje, industrija će raditi pod najvećim opterećenjem, a elektroenergetski sustavi projektirat će se tako da izdrže upravo takve vršne zimske dane. Klimatske promjene postupno mijenjaju tu logiku.

Sve više europskih operatera elektroenergetskih mreža upozorava na to da će najveće opterećenje u budućnosti dolaziti tijekom ljeta, a razlog nije industrijska proizvodnja niti nagli rast stanovništva. Razlog su milijuni klima-uređaja koji se uključuju gotovo istodobno kada temperature prijeđu granicu podnošljivosti. Na razini pojedinca riječ je o sasvim racionalnoj odluci, no na razini države nastaje sasvim novi problem.

Svaki klima-uređaj predstavlja privatno rješenje za javni rizik. Kada, međutim, milijuni građana istodobno posegnu za tim privatnim rješenjem, upravo ono postaje novi izvor javne ranjivosti. Elektroenergetske mreže ne pucaju zato što pojedinci griješe, već zato što su projektirane za drukčiji klimatski režim. To je možda najbolji primjer toga kako klimatske promjene mijenjaju institucije nastale u sasvim drugačijim okolnostima.

Italija je ponovno među prvim državama koje pokazuju kako bi europska budućnost mogla izgledati. Tijekom posljednjih toplinskih valova prekidi opskrbe električnom energijom pogodili su dijelove Milana, Torina i Bergama. Talijanski operateri upozoravali su da su lokalne distribucijske mreže dosegnule granice svojih mogućnosti upravo zbog istodobnog korištenja klimatizacijskih uređaja.

Ironija je gotovo savršena. Što je toplije, građanima je potrebnija električna energija. No upravo tada elektroenergetski sustav postaje najranjiviji, što stvara začarani krug: vrućina povećava potražnju za električnom energijom, povećana potražnja povećava rizik od nestanka električne energije, a nestanak električne energije ostavlja građane bez jedinog sredstva kojim se mogu zaštititi od ekstremne vrućine. Upravo zbog toga klimatizacija više nije pitanje kućanskog standarda. Ona postaje pitanje otpornosti države.

Izvor nove nejednakosti

Još je zanimljiviji francuski primjer. Francuska se često promatra kao europska nuklearna velesila. Na prvi pogled moglo bi se očekivati da upravo ona ima najmanje razloga za zabrinutost zbog ljetnih vrhunaca potrošnje električne energije. No stvarnost je složenija.

Nuklearne elektrane proizvode električnu energiju, ali istodobno trebaju goleme količine vode za hlađenje svojih reaktora. Kada se razina rijeka snizi ili temperatura vode prijeđe zakonom dopuštene granice, operatori moraju smanjiti proizvodnju da bi zaštitili riječne ekosustave. To znači da klimatske promjene istodobno povećavaju potražnju za električnom energijom i smanjuju mogućnost njezine proizvodnje. Malo koja politička rasprava bolje pokazuje koliko su klimatski rizici međusobno povezani.

U tom smislu nije slučajno to da Međunarodna agencija za energiju posljednjih godina upozorava da će upravo hlađenje biti jedan od glavnih pokretača buduće potrošnje električne energije.

Ako se dosadašnji trendovi nastave, klima-uređaj mogao bi za dvadesetak godina postati jednako važan element kućanske infrastrukture kao što su to danas perilica rublja ili hladnjak.

To ima duboke političke posljedice jer klima-uređaj nije besplatan. Treba ga kupiti. Treba ga održavati. Treba ga napajati električnom energijom. Drugim riječima, mogućnost prilagodbe klimatskim promjenama počinje ovisiti o visini dohotka, čime klimatske promjene stvaraju novu društvenu nejednakost. Nekada se socijalna razlika vidjela u tome tko ima centralno grijanje. Sada će se sve više vidjeti u tome tko može rashladiti svoj dom.

Ta promjena već danas oblikuje političke rasprave u Francuskoj. Još donedavno pitanje klimatizacije bilo je uglavnom tehničko, a danas je postalo ideološko.

Marine Le Pen i Nacionalno okupljanje zagovaraju veliko širenje klimatizacije u školama, bolnicama i javnim ustanovama, predstavljajući ga kao pitanje zaštite građana. Nasuprot tome, zeleni i dio ljevice upozoravaju da bi isključivo oslanjanje na klimatizaciju dugoročno povećalo potrošnju energije i dodatno zagrijavalo gradove. Umjesto toga zagovaraju masovna ulaganja u izolaciju zgrada, zelenu infrastrukturu, sjenila, drvorede i drukčije urbanističko planiranje.

Na prvi pogled riječ je o još jednom sukobu između desnice i ljevice, no zapravo je riječ o nečemu mnogo zanimljivijem. To nije sukob oko toga postoje li klimatske promjene, već sukob oko modela prilagodbe. Jedna strana vjeruje da država mora građanima pružiti neposrednu zaštitu od ekstremne vrućine. Druga smatra da država mora prije svega promijeniti okoliš da bi potreba za klimatizacijom bila što manja.

Drugim riječima, više se ne raspravlja o tome treba li djelovati nego kako djelovati. To je znak da su klimatske promjene napustile rub političkog sustava i postale dio njegove svakodnevice.

Pravo na hlad

Možda upravo ovdje dolazimo do najvažnije promjene. Socijalna država 20. stoljeća razvijena je da bi zaštitila građane od najvećih rizika industrijskog društva: bolesti, siromaštva, nezaposlenosti i starosti. Kako klimatske promjene stvaraju novu generaciju rizika, morat će se promijeniti i sama logika socijalne države. Pitanje više neće biti samo ima li građanin pravo na zdravstvenu zaštitu ili mirovinu. Sve će češće biti pitanje ima li pristup pitkoj vodi, može li živjeti u gradu koji se ne pretvara u toplinski otok i može li država održati osnovnu infrastrukturu tijekom sve duljih i intenzivnijih toplinskih valova. Pravo na hlad moglo bi postati jedno od novih socijalnih prava 21. stoljeća.

Zato će se morati promijeniti i sama logika socijalne države. Neće biti dovoljno financirati bolnice ili isplaćivati mirovine. Država će sve više morati ulagati u otpornost gradova, rashlađivanje javnih prostora, prilagodbu škola, zaštitu elektroenergetskih mreža i sigurnu opskrbu vodom.

Drugim riječima, socijalna država 21. stoljeća neće štititi građane samo od ekonomskih rizika, već će ih morati štititi i od onih klimatskih.

Pravo na hlad više neće biti metafora. Moglo bi postati jedno od novih socijalnih prava europskog građanstva. U tome se krije prava politička revolucija koju toplinski valovi donose Europi.