KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Kako smo u 2012. ušli s Tuđmanom

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 04.01.2012 11:26
  • Objavljeno 04.01.2012 u 09:30
Grafit Tuđman

Grafit Tuđman

Izvor: tportal.hr / Autor: Leo Nikolić

Velika operacija spašavanja Tuđmana od optužbi za pad Vukovara na HRT-u, a potom i novogodišnji intervjui predsjednika Josipovića i premijera Milanovića dvjema ponajutjecajnijim hrvatskim novinama vratili su duh Franje Tuđmana u hrvatsku politiku

Dok se Hrvatska pripremala da se u novogodišnjoj noći, unatoč krizi ili baš zbog toga, prepustiti relaksirajućim tekućinama, paklenski um smišljao je sasvim drukčiji plan. Noć prije nepoznat netko odšarafio je glavu na spomen-bisti Franje Tuđmana u malom mjestu Tribunj nedaleko od Šibenika i bacio je u more. Naravno, tamošnja braniteljska udruga zapanjeno je osudila taj 'vandalski' čin, što se i očekuje, ali moram priznati da sam i ja zbog toga osjetio blago čuđenje.

Nije, doduše, prvi put da netko ovako ili na sličan način nasrne na brončane odljevke prvog hrvatskog predsjednika, ali, čekaj malo, zašto sada? Pa Franjo Tuđman opet je in i nosi se kao posebno cijenjen modni ures novijih političkih trendova s kojima smo ušli i u 2012. Treba li podsjetiti? Cijelu prošlu godinu HDZ je proveo u laganom pijanstvu ponovo otkrivenog jape, Tuđmanov stariji sin Miroslav napokon se izmirio s očevom strankom i ušao u Sabor, a kruna je bila to da se i na izbore išlo s ognjenom zakletvom o 'retuđmanizaciji Hrvatske'.

Naravno da je to izgledalo jako uvrnuto, na rubu parodije, a zapravo i preko njega, pogotovo ako se stavi u kontekst hrvatskog ulaska u NATO, s kojim je veliki pokojnik jednom skoro kapriciozno zaratio (Martin Brod). Ili u kontekst ulaska u Europsku uniju, koju je Tuđman posljednjih godina života intenzivno mrzio i prezirao. Ali, bogami, nisam primijetio da se netko zbog toga smije, bez obzira što je HDZ posljednjih mjeseci bio izložen grohotnim rugalicama i naprdaljkama kao nikada prije.

Očito, gdje se pojavi Tuđman, sprdnja prestaje. Da tu nema šale, da je naprotiv kumulonimbus fascinacije njime preletio granice HDZ-a, vidjelo se i kasnije u velikoj desantnoj operaciji spašavanja Tuđmana od optužbi za pad Vukovara na HRT-u. Pa odmah zatim i kada su predsjednik Josipović i premijer Milanović dali novogodišnje intervjue dvjema ponajutjecajnijim hrvatskim novinama. U objema su pitani što misle o političkoj ostavštini prvog hrvatskog predsjednika, a da o njoj sama misli najbolje jedna je od tih novina pokazala time što je polaskala Milanoviću da je po shvaćanju politike kao 'poslanja' sličan – Franji Tuđmanu.

Laszlo Balog

Laszlo Balog

Izvor: Reuters / Autor: Laszlo Balog

Prosvjed protiv novog ustava u Budimpešti
Vraća li nam se veliki vođa?

Dobro, zapitaš se kad to vidiš, o čemu se ovdje dođavola radi? Još i možeš razumjeti da HDZ u trenucima najveće krize kroz koju prolazi priziva sliku stranačkog praoca pod kojim se sve ovo danas ne bi, majci, događalo i pod kojim je na kraju krajeva sve bilo jasnije i jednostavnije. Ali što dalje? Da li je moguće da je i u cijelom hrvatskom društvu ova kriza upalila žižak vruće nade da bi bilo bolje da opet imamo vođu koji zemlju vodi čvrstom rukom i dijeli šamare svima koji bi s tim u vezi nešto pitali ili kenjkali.

To je, naravno, teško ovako otprve reći. Zasad postoji samo jedna zemlja u Europi sa simptomima uznapredovalog autoritarizma, Republika Mađarska, koja je nedavno čak izbacila iz imena ovo Republika, pri čemu izbrisano mjesto kao da je ostavljeno za nešto drugo. Za što, ne zna se, ali pod sve moćnijim Viktorom Orbanom i njegovom desnom strankom Fidesz ondje su se već igrali atributom 'velika', pa ako tako i ne bude, u Bruxellesu su dobili dovoljno razloga da uvedu danonoćno dežurstvo za ovu zemlju.

Drugdje u Europi profašistička desnica također eksponencijalno raste, ali zasad se ne vidi da bi sveopće kriza, to tradicionalno rodilište desnih diktatura, izbacila nešto takvo. No zato traju preventivni manevri administracije u Bruxellesu koja tamo gdje bi moglo doći do socijalnih lomova, pogotovo ako imaju lijevi predznak, instalira svoje prinudne upravitelje (Grčka, Italija). Od njih se očekuje umalo čudo, da zaustave sunovrat, ali nikada nije provjereno koliki im je ustvari vijek trajanja. A logično je pretpostaviti da, kao što su lako postavljeni, lako mogu biti i pometeni, jer u slučaju meteža nemaju ni trunku izbornog legitimiteta – veći je imala čak i Jadranka Kosor dok je bila u Banskim dvorima – za koji bi se uhvatili.

Očito je da se svaka zemlja može najbolje braniti od ovakvih nepredvidivih perturbacija tako da vlastitim snagama drži na okupu razdrmane ekonomske, političke i socijalne silnice. To onda vrijedi i za Hrvatsku, gdje ekonomska kriza još nije bacila zemlju tako nisko kao u Mađarskoj, Grčkoj i Italiji, ali je ona ovdje čak i delikatnija utoliko što zemlja ima novo državno vodstvo, koje će morati učiti plivati bacajući se u najveće valove. Za takve se obično smatra da su uspjeli i ako samo prežive, ali ovi moraju puno više, pokazati autoritet koji neće dovesti u pitanje ne samo teško opće stanje, nego ni drugi autoriteti.

To znači ni nekakva komesarska depeša iz Bruxellesa, ni neka desničarska ujdurma koju bi im mogli zapržiti očajnički ostaci poraženog HDZ-a, a bogami ni Tuđmanova sjena koja sve nestrpljivije proviruje iz mirogojskog groba. U vezi ovog posljednjeg imam loše predosjećanje nakon čitanja spomenutih intervjua Milanovića i Josipovića. Obojica se odnose prema Tuđmanu s nekom gnjecavom skanjivošću, u potpuno besmislenom pokušaju da nađu mrvu-dvije razumijevanja čak i za njegovu bosansku politiku (Milanović) ili, još gore, dajući mu pionirsko obećanje da, za razliku od Mesića, neće 'destruirati' njegovo političko nasljeđe (Josipović).

Laszlo Balog

Laszlo Balog

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Borba za autoritet

Nema tu ni trunke samosvijesti državnika koji bi svoj autoritet morali graditi na sasvim drukčiji način od Tuđmana. Dok je njegov autoritet počivao na ignoriranju i preziranju demokracije, na nacionalističkoj usukanosti i uskogrudnosti te na tajkunskoj pljački, pa je bio najautoritarniji kada je zemlja bila najbliže dnu, oni svoj autoritet mogu, smiju graditi samo na temeljima dobro uređene i uspješne zemlje. Druge nema. U suprotnom im se loše piše, a u najgorem slučaju ova kriza će ih otpuhati ili od njih napraviti marionete nekih sasvim drukčijih političkih opcija od onih kojima deklarativno pripadaju.

S Josipovićem se to otpuhivanje zapravo već događa, ne, istina, zbog krize, nego zbog jedne političke okolnosti koju sada premijerno gledamo. Prvi put nakon odlaska Tuđmana imamo predsjednika države i premijera ne iz različitih političkih tabora (Mesić-Sanader), ni iz sličnih (Mesić-Račan), nego sasvim istih, jer obojica dolaze iz SDP-a. I odmah na početku jasno je da to Josipovića čini prekobrojnim, suvišnim, pa se on, jadan, batrga i predlaže neke stvari (ukidanje 'zakona o ništetnosti') koje će se i bez njega obaviti.

Očito nije spreman priznati da u ovoj priči više nema mjesta za njega, pa se još prije nekoliko mjeseci pojavio s inicijativom o proširenju predsjedničkih ovlasti, ali je Milanović u novogodišnjem intervjuu na to hladno rekao – toga u našem izbornom programu nema. Dakle, premijer i predsjednik postaju u novim okolnostima konkurenti, i to najgore vrste, ne, naime, zato što se politički razlikuju, nego zato što su previše bliski. To onda lako može biti plodno tlo za jalova gloženja oko toga tko će bolje zastupati jedno te isto, a poznato je da radikalna desnica obožava situacije kada se parlamentarna demokracija zaplete u kučine ovakvih besplodnih rasprava. Tada ona, uredno posloženim koracima, stupa na scenu.

Dobro, to je knjiški scenarij koji se u hrvatskom slučaju ne mora dogoditi, ali ovdje mi ionako nije namjera brcati po talogu kave ili bacati grah, nego naznačiti neke načelne stvari. Na prvom mjestu to da je sada Hrvatskoj potrebna jaka, a ne slaba vlast, jer bi u suprotnom mogla dobiti i više nego jaku, prejaku vlast, oličenu u nekom novom Tuđmanu. Kada kažem jaka vlast, ne mislim naravno na onu u kojoj će dominirati ministarstva policije i obrane, nego ministarstva vezana uz ekonomiju, financije, socijalu i vanjsku politiku. Drugim riječima, ona koja, ako dobro rade, jedina mogu izvući zemlju iz stranputice.

U suprotnom, ta joj stranputica, tu nema boga, ne gine.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi