KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Kad već ne mogu Hrvatsku, 'spašavaju' svijet

  • Autor: Anto Mikić
  • Zadnja izmjena 26.08.2011 09:28
  • Objavljeno 26.08.2011 u 09:00
Gadafi i Mesić

Gadafi i Mesić

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Mesić se najnovijom libijskom epizodom odlučio na rješavanje svjetskih problema budući da u Hrvatskoj nema pametnija posla. Ne tjera li sličan osjećaj i premijerku Jadranku Kosor da Hrvatsku ponudi kao most između Kosova i Srbije? Kad već hrvatska javnost, kako pokazuju ankete, ne prepoznaje veličinu njenog domaćeg angažmana, da bar u svijetu dokaže svoje istinske kvalitete!

Tko bi ga znao zašto je bivši predsjednik Stjepan Mesić odlučio do posljednjeg daha ostati na strani sad već poraženog i isto tako bivšeg libijskog čelnika Moamera Gadafija. Nekad, dok je Gadafi u Libiji bio bog i batina, Mesić je svoje odnose s moćnim pukovnikom pravdao interesima hrvatskih tvrtki koje tamo posluju. No danas, kad moć i vlast u toj zemlji prelaze u ruke dojučerašnjih pobunjenika, bilo kakav angažman na strani svrgnutoga čelnika sasvim sigurno ne ide u prilog tim istim interesima hrvatskoga gospodarstva.

Bit će, dakle, da pravi razlozi Mesićeva angažmana leže negdje drugdje. Jesu li Mesićevi motivi ipak načelne naravi: smatra li on uistinu da pobunjenici, uz potporu Zapada, nemaju pravo nasilnim putem mijenjati politički poredak u Libiji? Boji li se naš 'doživotni bivši predsjednik' da bi nova vlast za tu zemlju mogla biti korak unatrag, jer je Libijeva vladavina, kako to Mesić poručuje u svom ovotjednom obraćanju javnosti, imala barem 'strogo sekularni karakter'. No, i ti mi se argumenti čine poprilično tankima, uzme li se u obzir činjenica da je i sam Gadafi, prije više od 40 godina, na vlast došao oružjem, a ne izborima, dok 'strogo sekularni karakter' ima i diktatura u Sjevernoj Koreji, pa ta činjenica na tamošnji režim ne baca nimalo ljepše svjetlo. Što to, onda, Mesića tjera da se ovog proljeća sastaje s Gadafiju odanim veleposlanikom u Zagrebu, u istome trenutku kad mu službena hrvatska vlast otkazuje gostoprimstvo; da Gadafijeve osobne poruke prosijeđuje veleposlanicima svjetskih velesila baš u vrijeme kad pobunjeničke snage, uz pomoć NATO-a kojega je i Hrvatska član, pobjedonosno ulaze u libijsku prijestolnicu? Smatra li Mesić Gadafija uistinu tako bliskim prijateljem – koliko god bilo poznato da u politici osobna prijateljstva ne igraju neku veću ulogu – zbog kojeg se čak i interesi vlastite zemlje smiju dovoditi u pitanje?

Meni se čini, dopuštam da u tom promišljanju i nisam u pravu, da razlozi Mesićeva libijskoj angažmana leže negdje sasvim drugdje. No prije nego li 8ih iznesem, podijelit ću s vama neke uspomene kojih sam se prisjetio gledajući Mesića, ali i neke druge hrvatske političar(k)e, koji ovih dana, kao i toliko puta dosad, rješavaju neke svjetske i regionalne probleme.

U selu u kojem sam odrastao, na raskršću dvaju glavnih putova koji kroz njega prolaze, u zgradi stare napuštene škole, smjestila se 'čitaonica'. Nitko u selu zapravo ne zna zašto se ta zgrada zove baš tako jer u njoj, otkad je škola iselila u nove prostore, već desetljećima nema ni knjiga, ni časopisa ni novina. U njoj se, kao i na omanjem trgu pred njom, i danas kao i prije 30 i više godina dokad sežu moje uspomene, tek ponekad prate brojevi na listićima binga u povremeno organiziranim igrama tombole, a redovito se ne 'čita' ni to: jednostavno se sjedi, priča, pije, puši i druži. Nekad su se rasprave, dobro se toga sjećam, uglavnom vodile o korisnim i praktičnim problemima: kome je kako, i zašto, rodilo žito, kakva su iskustva s ovim, a kakva s onim hibridom kukuruza, kome blago dobro napreduje, kako se riješiti nekog nametnika ili bolesti stoke ... Bilo je, dakako, i rasprava o nekim zajedničkim projektima: tu i tamo valjalo je nasuti neki poljski put, izboriti nešto za selo na općini, dovesti iz nekog udaljenog sela pojačanje za lokalni nogometni klub.

Premda se to nikad nije otvoreno priznavalo, prešutno se uvijek znalo čija mišljenja u tim raspravama imaju veću težinu, a čija se u konačnici uopće nije uvažavalo. Kriteriji su pritom bili vrlo jednostavni: onaj koji iza sebe nije imao nikakvih vidljivih životnih rezultata, koji o svemu pod kapom nebeskom zna sve, ali mu u vlastitoj kući i gospodarstvu ama baš ništa ne štima, uglavnom se nije doživljavao vjerodostojnim sugovornikom. Dubina nečije mudrosti procjenjivala se prije svega po tome koliko je tu mudrost pokazivao u vlastitom i životu svoje obitelji te upravljanju dobrima koja je imao.

Danas, nažalost, rasprave pred tom 'čitaonicom', valjda pod utjecajem medija koji su ušli i u kuće mog rodnog sela, češće se vode o nekim drugim temama, na koje njegovi stanovnici nemaju ama baš nikakvog utjecaja. I oni ovih dana, zasigurno, raspravljaju o Gadafijevu padu, a umjesto o izgledima lokalnoga kluba, radije procjenjuju do kamo bi Dinamo mogao dogurati u Ligi prvaka. Globalni svijet u kojemu živimo naprosto nas tjera da izađemo iz okvira svoje prirodne sredine i uključimo se u raspravu o globalnim temama, koje nam putem televizije i interneta počinju izgledati tako bliskima. Naš nam je životni prostor naprosto postao preuzak, osobito onda kad nam problemi u njemu počnu izgledati nerješivima.

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Pitam se, nije li i Mesić svojom libijskom epizodom naprosto želio izaći iz košulje koja mu se čini pretijesnom. Nije li, kad je spletom okolnosti kao bivši jugoslavenski i hrvatski predsjednik već imao priliku petljati s čovjekom koji je danas postao svjetska top tema, naprosto pomislio da će mu uloga posrednika između Gadafija i Zapada ponovno vratiti taj osjećaj da je i on ponovno netko i nešto? Da će ga vratiti u vrijeme kad je, premda na čelu jedne male i, u svjetskim okvirima, prilično beznačajne zemlje, u ljeto 2006. nudio svoje ideje u rješenju bliskoistočne krize, a par godina kasnije i, ni manje ni više, posredništvo u mirovnim pregovorima između Izraela i Sirije. Kad već u Hrvatskoj, činilo mu se, nije imao bogzna kakvih ovlasti i važnijega posla, da barem riješi neki od svjetskih problema što bi mu, nema nikakve sumnje, donijelo planetarnu slavu. I, pitam se, ne tjera li sličan osjećaj 'pretijesne košulje' i premijerku Jadranku Kosor da Hrvatsku kao 'regionalnog lidera' za svog posjeta Kosovu ponudi kao most između Kosova i Srbije. Kad već hrvatska javnost, kako pokazuju ankete, ne prepoznaje veličinu svog domaćeg angažmana, da se barem dokaže u rješenju jednoga svjetskoga problema i tako svima dokaže svoje istinske kvalitete.

No rezultati Mesićevih međunarodnih pothvata jučer, kao i Kosoričinih danas, zasigurno će doživjeti istu neuspješnu sudbinu. Do njihovih će inicijativa oni koji stvarno odlučuju o tome kako raspetljati sve te probleme s Palestinom, Libijom ili Kosovom držati otprilike onoliko koliko moji suseljani drže do prijedloga onih sveznalica ispred lokalne 'čitaonice' na čijim njivama raste korov, a štale im zjape prazne.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi