Viet Thanh Nguyễn, Pulitzerom nagrađeni pisac i profesor na Sveučilištu Južne Kalifornije za časopis Time analizira kako je strah od stranaca u SAD-u postao političko oružje.

Iako se iz sadašnje perspektive čini kako je ksenofobija u SAD-u nova pojava, već u 19. stoljeću, kineski imigranti su u SAD-u bili mete nasilja, diskriminacije i zakonskih zabrana. Prikazivani su kao izvor bolesti, nemorala i prijetnja američkoj 'čistoći'. Donošenjem Zakona o isključenju Kineza 1882. prvi je put u američkoj povijesti čitava etnička skupina zakonski isključena iz procesa useljavanja, piše Nguyễn.

Slična sudbina zadesila je i Japance u 20. stoljeću. Tijekom Drugog svjetskog rata, oko 120.000 Amerikanaca japanskog podrijetla – većinom državljana SAD-a – internirano je u logore pod sumnjom da bi mogli biti nelojalni. Te se mjere nisu imale uporište u konkretnim djelima, nego u kolektivnoj krivnji – i duboko ukorijenjenom rasizmu.

Trump i povratak stare paranoje

Donald Trump je te duboke strahove ponovno doveo u središte američke politike. Još od svoje prve predsjedničke kampanje 2015. godine, kada je Meksikance nazvao 'silovateljima', Trump koristi retoriku podjela i dehumanizacije. Njegovi govori nisu iznimke – oni su dosljedna strategija koja identificira krivca, obično imigranta ili manjinu, i nudi jednostavna rješenja za kompleksne probleme.

U najnovijim istupima Trump je otišao korak dalje – najavljuje masovne deportacije i korištenje Zakona o neprijateljskim strancima iz 1798., istog zakona koji je služio kao pravno uporište za internaciju Japanaca. U njegovoj viziji Amerike, imigranti – čak i oni koji su legalni ili naturalizirani državljani – više ne uživaju sigurnost temeljnog građanskog statusa. Oni su potencijalni 'teroristi', 'neprijatelji' i remetitelji reda.

Tako smo došli do situacije u kojoj američka imigracijska služba ICE izvodi spektakularne 'rendicije' – termin koji podsjeća na mračne dane CIA-inih tajnih operacija – pri čemu se navodne članove bandi s kamerama deportira u El Salvador, Panamu ili druge lokacije daleko od očiju javnosti. U tom procesu ne važe ni prava, ni pravda – već isključivo politička korist.

Od Palestine do sveučilišta

Trumpov populizam nije ograničen samo na granice. Njegova administracija, ali i mnogi njegovi saveznici, sve češće koriste optužbe za antisemitizam kako bi delegitimirali propalestinske glasove, osobito na sveučilištima. Uhićenja studenata, pretežno nebjielaca, koji sudjeluju u mirnim prosvjedima protiv rata u Gazi, podsjećaju na represivne metode prema političkim neistomišljenicima. Neki su pritom i sami imigranti ili djeca imigranata, što ih čini posebno ranjivima na djelovanje ICE-a.

Ako je netko tko je legalno u zemlji, ili čak njezin državljanin, bez ikakvog suđenja ili postupka označen kao prijetnja – gdje onda povlačimo crtu? Kako možemo govoriti o slobodi izražavanja, pravnoj državi i demokraciji, ako ti isti temelji vrijede samo za neke?

Ekonomija straha i industrija zatvaranja

Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da se cijela ova retorika i represija odvijaju u sprezi s velikim kapitalom. Privatne korporacije koje upravljaju imigracijskim zatvorima zarađuju milijarde. Planira se gradnja novih kampova, proširenje mreže pritvorskih centara i stvaranje logistike za masovne deportacije. Prema nekim procjenama, 'imigracijski kompleks' mogao bi postati industrija teška više od 45 milijardi dolara.

U takvom sustavu, imigrant više nije čovjek – on je dosje, broj, sredstvo za ostvarenje političkog profita ili poslovnog rasta. A empatija? Ona postaje opasna. Elon Musk, simbol suvremene tehnokracije, otvoreno tvrdi da je 'empatija slabost' Zapada. Poruka je jasna: tko osjeća, gubi.

Pogledati drugoga u oči

Filozof Emmanuel Levinas pisao je o 'licu drugoga' – o tome kako nas pogled drugoga čovjeka obvezuje, poziva na suosjećanje, podsjeća na našu zajedničku ljudskost. No što se događa kad drugome ne damo ni priliku da nam pokaže lice? Kada zatvorenici u Salvadoru moraju stalno gledati u pod, to nije slučajno. To je simbol – poruka da nisu ljudi, nego prijetnja, objekti, neprijatelji.

Ali povijest nas uči da autoritarni sustavi ne staju na jednoj skupini. Kad država jednom počne određivati tko jest, a tko nije "pravi" građanin, svi mi postajemo ranjivi. Danas su to imigranti, Palestinci, studenti, sutra to može biti bilo tko tko se ne uklapa u službenu sliku 'pravog' Amerikanca.

Zato je ključno odbiti politiku podjela. Moramo se solidarizirati. Ne samo s Drugima, nego jedni s drugima. Jer Amerika – i svaka demokracija – ne pada zbog slabih, potlačenih i progonjenih. Pada zbog straha. Pada kada zaboravi gledati u lice onima koje se trudi ne vidjeti, zaključuje Nguyễn.