KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Bilo mi je žao konja…

Prizor iz koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau

Prizor iz koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Istrebljenje nenjemačkog stanovništva u Drugom svjetskom ratu, zaključuju autori knjige 'Vojnici – transkripti o borbama, ubijanju i umiranju', bilo je moguće upravo zato što većina Nijemaca to nije doživljavala kao barbarski akt. Progonjena manjina prije toga bila je sistematski isključena iz društva. Isti oni ljudi koji su u početku bili skeptični prema nacistima 1933. kasnije su mirno promatrali deportacije Židova jer su već kupili 'arijanizirana' poduzeća, umjetničke slike i namještaj, ili su živjeli u njihovim stanovima, smatrajući to posve normalnim

Od završetka Drugog svjetskog rata prošlo je točno 66 godina i teško je zamisliti da bi se nakon toliko vremena mogla pojaviti neka nova otkrića ili dokumenti o tom povijesnom periodu. Ali u Njemačkoj se upravo pojavila nova knjiga 'Soldaten – Protokolle vom Kämpfen, Töten und Sterben' (Vojnici – transkripti o borbama, ubijanjima i umiranju) autora historičara Sönke Netzela i socijalnog psihologa Haralda Welzera. Njihova knjiga daje novu perspektivu ratnim zbivanjima i ratnim zločinima. Naime, Netzel je, istražujući rat podmornica u Atlantiku, u britanskim i američkim arhivima naišao na obilje dokumentacije koja prije nije bila istražena. Između 1939. i 1945. saveznici su u logorima za ratne zarobljenike u Velikoj Britaniji i SAD-u tajno prisluškivali nekih 13 tisuća njemačkih ratnih zarobljenika s nadom da će od njih čuti vojne tajne. Rezultat toga je nekih 150 tisuća stranica razgovora među vojnicima svih rangova, od običnih pješaka do generala.

Povjesničari su uglavnom sumnjičavi prema subjektivnom doživljaju učesnika ratnih zbivanja. No ovi transkripti razgovora među samim vojnicima imaju dokumentarnu vrijednost jer su – osim u memoarističkoj prozi – nacistički zločini opisani riječima samih počinitelja. Njihovi opisi ne samo da govore u prilog tezi da Wehrmacht nije imao čiste ruke kako se to vjerovalo - da se držao pravila i nije koristio brutalnostima - nego da su vojnici itekako bili svjesni što rade. Koliko su počinitelji zločina bili svjesni da čine zločine? I stoji li zaista stoji njihova klasična obrana kad kažu - ja sam samo izvršavao naređenja?

Uz to, novi dokumenti odgovaraju na pitanje koje muči svakog čovjeka: kako je moguće da se obični ljudi gotovo preko noći pretvore u ubojice spremne na najgore zločine? Jesu li ljudska bića po prirodi okrutni i bešćutni strojevi za ubijanje?

Bassignac

Bassignac

Izvor: Sipa Press / Autor: Bassignac

Na osnovi dostupne dokumentacije Netzel i Welzel dolaze do nekoliko važnih zaključaka. Prvo, zarobljeni vojnici predstavljaju presjek njemačkog društva toga vremena. Među njima ima predstavnika svih klasa, zanimanja i stupnja obrazovanja. I zatim, u međusobnim razgovorima, nesvjesni prisluškivanja, oni čine ono što u normalnim okolnostima obično izbjegavaju, to jest razmjenjuju ratna iskustva i opisuju doživljaje iz rata, ponekad s ponosom ističući koliko su ljudi ubili. Pritom iskazuju zapanjujući nedostatak suosjećanja za žrtve. Tako jedan od njih prepričava kako je u Francuskoj ubio iz blizine civila na cesti. Pa je li te pokušao zarobiti?, pita ga drugi. Taman posla, samo sam poželio uzeti njegov bicikl, odgovara prvi. Drugi hladnokrvno opisuje silovanje negdje u SSSR-u: Uhvatili smo tako jednu špijunku. Prvo smo je izmlatili štapom po sisama, zatim bajunetom po guzici. Onda smo je silovali pa izbacili van i gađali granatama. Jedan major opisuje masovno pogubljenje Židova: Stajali su u redu čekajući da budu pogubljeni. Kad bi došli bliže, vidjeli bi što ih čeka. Tada bi morali predati nakit i kofere. Malo dalje bi se svukli, sve osim donjeg veša. Bile su to uglavnom žene s malom djecom, dvije-tri godine starom. Zarobljenici govore otvoreno o bombardiranjima i silovanjima i o tome kako, nakon početnog užasa, vrlo brzo prihvate nova pravila i prilagode im se, pa čak i uživaju ubijajući.

U jednom razgovoru, pilot koji je gađao civilni konvoj izbjeglica iz Poznana kaže: Ponekad smo vidjeli konje kako lete u zrak… Bilo mi je žao konja, ali ne i ljudi. Ova epizoda s konjima važnija je nego što bi se to moglo učiniti na prvi pogled. Zašto ovaj pilot pokazuje suosjećanje za konje, a ne i za ljude?

Rat, kažu autori, ne eliminira moralne kategorije nego ih mijenja. Sve dok vojnik djeluje u okvirima koje smatra neophodnima, on doživljava vojnu akciju kao neophodnu, što može uključivati i krajnju brutalnost. Rijetko tko može odoljeti 'nekažnjenoj nehumanosti', kako neograničeni teror naziva filozof Gunther Anders (i u tome vojnici Crvene armije sigurno nisu bili ništa bolji od vojnika Trećeg Reicha). Kad su otvorena vrata nasilju, obični muškarci, dobri očevi i muževi brzo odbace inhibicije.

Bassignac

Bassignac

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa Press

Ali kako se otvaraju vrata nasilju? Tko je taj tko ih otvara? Epizoda s konjima pokazuje da vojnici ipak suosjećaju sa žrtvama, ali ako su to životinje, ne i ljudi. Ljudi u njihovoj svijesti nisu nevini, oni su – neprijatelji. Naime, ratna propaganda ih je prethodno dehumanizirala i tako pretvorila u neprijatelje.

Socijalni psiholog Welzer objašnjava da se nasilno ponašanje vojnika ne može objasniti na razini individualnog karaktera. To bi onda značilo da bi se vojnici trebali osloniti na samokontrolu, a psihodinamika ratnog sukoba ne funkcionira na taj način. Upravo obrnuto, disciplina trupa ovisi o vojnoj komandi. Ratni zločini događaju se u svakom ratu, ali sve ovisi o tome kako vojni vrh definira ratne zločine i da li ih kažnjava. Na primjer, ukoliko je već unaprijed poznato da neće biti ratnih zarobljenika, kao što je to bio slučaj kad su Nijemci marširali na Sovjetski Savez, onda je jasno da vojnici neće biti kažnjeni zbog ubijanja civila, a da će oficiri Crvene armije biti na mjestu strijeljani. Ukratko, zapovijedi nisu ni potrebne u situaciji kada su granice nasilja unaprijed određene, kad se zna kakvo je ponašanje opravdano, dakle pravedno.

U njemačkoj je vojsci, kao i u svakoj društvenoj grupi, bilo oko pet posto sociopata koji su u normalnim mirnodopskim okolnostima živjeli pod prijetnjom kažnjavanja. Zaprepašćujuće je, kažu autori knjige 'Vojnici', kako su se ideje i norme društva promijenile u samo šest godina, a deportacije i istrebljenje postali normom. Bilo bi, međutim, pogrešno reći da ova činjenica svjedoči o nemoralnosti cijelog njemačkog društva. Isključenje i istrebljenje manjine bilo je moguće upravo zato što većina Nijemaca to nije doživljavala kao barbarski akt. Progonjena manjina prije toga bila je sistematski isključena iz društva. Isti oni ljudi koji su u početku bili skeptični prema nacistima 1933. kasnije su mirno promatrali deportacije Židova jer su već kupili 'arijanizirana' poduzeća, umjetničke slike i namještaj, ili su živjeli u njihovim stanovima, smatrajući to posve normalnim, zaključuju Neitzel i Welzer. Njihova knjiga pokazuje da ljudi nisu po prirodi strojevi za ubijanje, nego ih u to tek treba pretvoriti. Zato je odgovornost onih koji imaju moć mijenjanja moralnih pravila utoliko veća.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi