KOMENTAR BORISA BECKA

Arbitražni dan D: Kako god okreneš, u konačnici gubimo

Komentar

Boris Beck

Boris Beck
  • Zadnja izmjena 06.07.2017 16:09
  • Objavljeno 29.06.2017 u 09:33
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: N. Bučević/tportal

Uoči konačne presude haaškoga Arbitražnog suda o razgraničenju u Piranskom zaljevu, komentator tportala iznosi povijest spora te analizira sve besmislice hrvatske politike u tom slučaju. Od početka je stav da se o morskoj granici sa Slovenijom ne pregovara. Pa zašto se onda pregovaralo i zašto se svaki sporazum nužno shvaća kao gubitak? Od Slovenije se, zaključuje, nije nikad ništa tražilo, pa se nije moglo ni dobiti. Ignorirali smo glavno pravilo pregovaranja: traži previše da dobiješ barem nešto

Spor u Piranskom zaljevu sliči Haleyjevom kometu: pojavi se, zabljesne i nestane da bi potom opet izronio iz dubina svemira. Za Sloveniju se radi o životnom pitanju: izlazu na otvoreno more; za Hrvatsku problem uopće ne postoji i ne želi o njemu pregovarati.

Kad se početkom 90-ih utvrđivala granica između Hrvatske i Slovenije, Hrvatska je napravila stratešku grešku u pregovaranju. Umjesto da cijelu granicu dogovori u paketu, u kojem bi se za ustupke Sloveniji na moru moglo dobiti ustupke na kopnu, Hrvatska je usuglasila kopnenu granicu, a o morskoj nije htjela pregovarati. Hrvatsko stajalište je bilo jednostavno: Piranski zaljev dijele obje zemlje, a ako Slovenija ne može na otvoreno more, tko joj je kriv.

Naime, u Jugoslaviji je granica između općina Umag i Piran išla tokom rijeke Dragonje.

Budući da rijeka utječe u Piranski zaljev, razgraničenje se potom logično produžavalo do granica jugoslavenskih teritorijalnih voda. Jugoslavenska morska granica, pak, uređena je s Italijom 1977. Osimskim sporazumima. Tada je određena točka u moru između Rta Savudrija – kao najisturenijeg dijela istarske obale – i Italije: od te točke počinje zajednička hrvatsko-talijanska granica na jednu stranu, a otvoreno more na drugu.

Kako su rasli slovenski zahtjevi? 

Problem je nastao po osamostaljenju Hrvatske i Slovenije, kad su granice općina Umag i Piran postale državne. Hrvatska je lako definirala svoj suverenitet na moru – on se protezao do one točke iz Osimskih sporazuma udaljene 12 milja od Rta Savudrija. Ta se točka, međutim, nije mogla doseći sa slovenske obale te su slovenska plovila morala proći ili kroz talijanske ili kroz hrvatske teritorijalne vode da bi došla do otvorenog mora.

U praksi to ništa ne znači. U Tršćanskom zaljevu uređeni su međunarodni koridori za brodove, pa tako svi brodovi moraju uplovljavati kroz hrvatske i slovenske vode, a isplovljavati kroz talijanske. Tu Slovenci nisu i ne mogu biti zakinuti. Štoviše, Hrvatska je Sloveniji nudila, i još joj uvijek nudi, slobodan i neometan prolaz kroz svoje teritorijalne vode, kako za civilne brodove, tako i za vojne.

  • +1

Arbitražni spor godinama je politička top tema - oni su o njemu pregovarali

Izvor: Cropix / Autor: Tea Cimaš

No, Slovenija je ultimativno zahtijevala da se njezine teritorijalne vode prošire nauštrb hrvatskih – jer se od Talijana to nisu usudili tražiti, a mogli su. Stoga je njihov parlament 1993. proglasio ništavnom granicu na rijeci Dragonji, pa tako i na moru. Budući da je u to vrijeme Hrvatska bila pod okupacijom, na bilo kakve granične ustupke gledalo se vrlo mrko.

Slovenski zahtjevi otada su se povećavali, pa su najprije zatražili cijeli Piranski zaljev, pa koridor kroz hrvatske vode, pa epikontinentalni pojas do Pule. Slovenija je cijelo vrijeme postupala po glavnom pravilu pregovaranja: traži previše da dobiješ barem nešto. Da posudim usporedbu od Patricka Forsytha, britanskog autora mnogih knjiga o poslovanju i pregovaranju: kada djevojčica zaželi ponija za rođendan, zna da ga neće zbilja dobiti, ali dobit će barem hrčka. Hrvatska, sa svoje strane, ne samo da nije tražila previše, nego nije tražila uopće ništa. Ponavljala je, kao Švabo tralala, da je granica na rijeci Dragonji i da Slovenija lijevo od toga nema što tražiti.  

Predsjednica Kolinda Grabat Kitarović s ribarima u Savudrijskoj vali

Predsjednica Kolinda Grabat Kitarović s ribarima u Savudrijskoj vali

Izvor: Cropix / Autor: Goran Šebelic

Tri nesretna povlačenja iz sporazuma  

Još je jedno važno pravilo pregovaranja Hrvatska ignorirala, a to je da pregovarački postupak valja nadzirati do kraja. Hrvatska se iz pregovaranja povukla čak triput. Prvi put 90-ih, dok se usuglašavala granica, jer je usuglasila sve osim onog što je Slovencima najvažnije. Drugi se put povukla 2001., kad je Sabor odbio ratificirati sporazum koji su 2000. dogovorili predsjednici Stjepan Mesić i Milan Kučan, a 2001. parafirali premijeri Ivica Račan i Janez Drnovšek. Tim bi sporazumom Slovenija dobila dodir s međunarodnim vodama, a hrvatski bi se akvatorij smanjio za 150 četvornih kilometara – s tim da bi Slovenija to na neki način kompenzirala. Treći se put Hrvatska povukla iz arbitraže prije dvije godine, nakon što je otkriveno da je slovenski sudac u njoj korumpiran.

Što Slovenci žele: Karta spornog teritorija, iz njihove vizure, prema sporazumu Račan - Drnovšek

Što Slovenci žele: Karta spornog teritorija, iz njihove vizure, prema sporazumu Račan - Drnovšek

Izvor: tportal.hr / Autor: Wikipedia

Za taj bismo slučaj mogli reći da su Slovenci pregovaranje nadzirali i previše, ali to svejedno ne opravdava hrvatsku neambicioznost i nemaštovitost. Da se Slovencima dalo ono što traže, Hrvatsku bi to stajalo malo, a Slovencima bi značilo mnogo – što znači da se moglo tražiti razne ustupke, ne samo u vezi s granicom na kopnu, nego i s poslovanjem Ljubljanske banke ili nuklearne centrale u Krškom, da se spomenu samo najočigledniji primjeri.

S druge strane Slovenija konstantno naglašava da se granični spor mora riješiti na temelju prava i pravednosti, iako ta dva načela mogu biti suprotstavljena.

Pravo je nesumnjivo na hrvatskoj strani jer je Rt Savudrija hrvatski, a po međunarodnom pomorskom pravu teritorijalne vode protežu se 12 milja od njega. No, slovenska je obalna linija među dvadeset najkraćih na svijetu, a hrvatska među dvadeset najdužih. Po načelu pravednosti, koje se cijelo vrijeme spominje, moglo bi se nekome učiniti pravednim da uzme od onoga koji ima mnogo i da komadić onome koji ima malo.

Savudrijska vala

Izvor: Pixsell / Autor: Duško Marušić

Da pripremamo kavez za hrčka...? 

Stav je hrvatske politike od početka da se o morskoj granici sa Slovenijom ne pregovara. Pa zašto se onda pregovaralo? Zbog te temeljne besmislice ne prihvaća se Arbitražni sporazum, kao što se nije prihvatio ni sporazum Račan-Drnovšek, i kao što se izašlo iz pregovora o granicama 90-ih – jer se svaki sporazum nužno shvaća kao gubitak. A to je logično jer se od Slovenije nije nikad ništa tražilo, pa se nije moglo niti dobiti.

Hrvatska je zbog toga ostavila dojam nepouzdanog i nesuvislog partnera. No, nisu se ni Slovenci proslavili: ne priznaju granicu, bilateralnim pitanjem ucjenjivali su Hrvatsku na putu u EU i još su korumpirali suca. Ali su, za razliku od Hrvata, znali što žele, znali su to zatražiti i ustrajno su gurali svoju stvar. Rezultat je sljedeći: stvar se kreće baš u smjeru sporazuma Račan-Drnovšek, samo što sada Slovenija više ništa ne nudi za uzvrat.

A možda nam se čak smiješi i kondominij. Naime, Hrvatska je na arbitražu pristala kad je premijerka bila Jadranka Kosor, inače nikada ne bismo ušli u EU. U to se vrijeme šuškalo da arbitraža vodi prema kondominiju, odnosno zajedničkoj upravi Hrvatske i Slovenije nad spornim područjem. Drugim riječima, strani bi arbitri od svega oprali ruke i ostavili dva bratska južnoslavenska naroda da se glođu oko režima plovidbe i ribarskih kvota.

Hrvatska vlast do besvijesti će ponavljati da je se odluka Arbitražnog suda ne tiče. Forsyth bi, međutim, rekao djevojčici da pripremi kavez za hrčka.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u tekstu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.