JEDNA OD NAJVEĆIH ALPINISTIČKIH PRIČA

Prije 98 godina Mallory i Irvine krenuli su na Everest. Jesu li ikad tamo stigli?

  • Autor: I.P.
  • Zadnja izmjena 17.06.2022 08:37
  • Objavljeno 17.06.2022 u 08:37
tportal

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: Auto

Prije skoro točno 98 godina, 8. lipnja 1924., na sjevernim padinama Mount Everesta događala se drama. Engleski penjači George Mallory i Andrew Irvine penjali su se prema svom konačnom cilju, najvišem planinskom vrhu na Zemlji, 29 godina prije nego su tamo stigli službeno prvi osvajači vrha, Edmund Hillary i Norgay Tenzing

Praćeni dalekozorima od strane drugih članova ekspedicije, viđeni su oko 300 metara nadmorske visine od vrha, a onda su nešto ispod famozne Prve stube pali i poginuli, a da nikad nitko nije pouzdano utvrdio jesu li se doista uspeli na Everest. Irvinovo tijelo nikad nije nađeno, a Malloryjevo su otkrili članovi tragačke ekspedicije tek 1999. na nadmorskoj visini od 8155 metara.

Bio je to treći pokušaj članova te ekspedicije, treće u povijesti koja je uopće pokrenuta prema Everestu, da dosegnu 8848 metara visok vrh. Prije njih dva puta je pokušao Edward Norton koji je došao do 8572 metra i odustao. Jesu li Mallory i Irvine uspjeli, ostat će po svemu sudeći vječna tajna i predmet rasprava među alpinistima. Službeno, a i slijedom činjenice da su se sigurno spustili i vratili kući, u analima ostaju zapisani Hillary i Tenzing.

Ekspedicija 1924. - slično kao prethodne dvije - bila je plod engleske želje da pokažu svoj primat u alpinizmu, posebno u dijelu svijeta koji su dobrim dijelom smatrali 'svojim'. Pothvat je planiralo, financiralo i organiziralo Kraljevsko geografsko društvo, uz veliku financijsku pomoć kapetana Johna Noela koji je zauzvrat dobio fotografska prava. U odboru ekspedicije bilo je vojnih časnika, pa je na koncu sve i organizirano vrlo vojnički pod vodstvom generala Charlesa Brucea.

Najveća razlika ove ekspedicije u odnosu na ranije, i zapravo začetak prakse koja traje do danas, bila je uloga nosača, Šerpi, koji su se ranije potvrdili svojom izdržljivošću, ali su sada prvi put bili u profesionalnom odnosu s ekspedicijom. S vremenom su dobijali sve ravnopravniju ulogu, zato se uz Hillaryja uvijek veže Tenzing, ili primjerice uz našeg Stipu Božića njegov kasniji veliki prijatelj, nažalost danas pokojni Ang Phu. Također, ova je ekspedicija među prvima nosila boce s kisikom, premda tadašnja oprema nije bila naročito pouzdana.

Zanimljivo, članovi ekspedicije nisu birani samo po svojim alpinističkim sposobnostima, premda je u njoj bilo iznimno iskusnih ljudi, posebno Mallory i Norton. Sasvim engleski, važni su bili i ugled njihovih obitelji, ali i iskustvo u Prvom svjetskom ratu i sveučilišne diplome. Primjerice, Richard Graham, po vjerskom opredjeljenju kveker, morao je otići jer su neki članovi ekspedicije odbijali putovati s nekim tko se iz vjerskih razloga odbijao boriti u ratu. Na kraju je prema Everestu otišlo 60 tibetanskih i šerpaskih nosača, te 12 penjača.

Krajem ožujka 1924. okupili su se u Darjeelingu, da bi dva mjeseca kasnije došli do planiranog baznog logora na ledenjaku uz dolinu Rongbuk. Nažalost, tada se vrijeme počelo kvariti, naglo je zahladilo uz snijeg. Kako je Nepal u to vrijeme bio zatvoren za strance, sve britanske ekspedicije mogle su Everestu prići samo sa sjeverne strane. Na prethodnom pokušaju baš Mallory je mislio da je otkrio pogodnu rutu prema vrhu s North Cola (Bei'aoa). Ono što nije znao jest da ga je na putu čekala Druga stuba, strma klisura na 8605 metara, koja je 1975. premoštena ljestvama. Tko to svlada, čeka ga strmi uspon po snijegu pod kutom od 45 stupnjeva. Točna ruta kojom su se Mallory i Irvine kretali, međutim, nije poznata. Inače, uspon ove ekspedicije zabilježen je i na filmu pod naslovom 'Epic of Everest'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: YouTube

Nažalost, snijeg je ekspediciju natjerao na odgodu uspona, a čekali su i blagoslov lame u samostanu Rongbuk. Kad su ipak dosegli četvrti logor na visini od 7000 metara, vrijeme se opet pogoršalo, pa je prvi pokušaj prema vrhu zakazan tek za 1. lipnja. Prvi su krenuli Mallory i Geoffrey Bruce i brzo se vratili, a nakon njih dan kasnije pokušali su Edward Norton i Howard Somervell. Kako su išli bez boca s kisikom, prvo je Somervell odustao, pa je Norton nastavio sam. Tada je Somervell snimio jednu od najpoznatijih alpinističkih fotografija svih vremena, Nortona kako napreduje prema vrhu, no i taj je pokušaj bio neuspješan, odustao je zbog preteškog terena, manjka vremena i iscrpljenosti. Ipak, Norton je dosegao najvišu kotu do koje je neki alpinist ikad dotad stigao, 8570 metara.

Po povratku u četvrti logor, Norton je osjetio bol u očima, i do jutra više ništa nije vidio. Zbog toga su ga nosači odnijeli do trećeg logora. U međuvremenu, Mallory i Bruce su do četvrtog logora ipak donijeli boce s kisikom, i pala je odluka da kao treći par krenu Mallory i Irvine. Ovaj drugi je bio najmanje iskusan, ali je bio najupućeniji u opremu za disanje. Rano ujutro 6. lipnja krenuli su prema vrhu, i tada je nastala njihova posljednja poznata fotografija s bocama na leđima, a iz daljine ih se vidi i u spomenutom filmu 'Epic of Everest'.

Nakon toga nije poznato što se točno događalo, a Mallory i Irvine posljednji su put teleskopom viđeni 8. lipnja nešto prije 13 sati kako napreduju grebenom prema završnoj piramidi Everesta. Odell je u svom izvještaju napisao da je vidio dvije tamne točkice kako se kreću prema Drugoj stubi, i zabrinuo se kad je shvatio da pet sati kasne u odnosu na vremenski plan. Tada je naišla snježna oluja, i Odell je pokušavao vidjeti svoje kolege i glasom ih navoditi do šestog kampa, jer je očekivao da se već vraćaju. No, nije bilo odgovora. Tada je na snijeg položio prekrivače iz šatora u obliku križa, što je ostalima u donjim kampovima bio signal da više nema nade.

Po povratku kući, i Odell i Norton su tvrdili da je posljednje viđenje moralo značiti da su Mallory i Irvine stigli do vrha i da su se tu zapravo već spuštali. S druge strane, mnogi su tvrdili da ih je zapravo vidio na mnogo lakšoj Prvoj stubi. Tek pred smrt priznao je da nikad nije bio sasvim siguran oko lokacije gdje je posljednji put vidio dvojicu alpinista. Nije ni čudo, jer na toj visini, s oblacima i gustim snijegom sasvim su moguće greške. U tragačkoj ekspediciji 1999., pak, boce s kisikom nađene su pod Prvom stubom, a nedaleko od toga, na visini od 8159 metara, nađeno je i Malloryjevo tijelo. Snježne naočale su mu bile za pojasom, što znači da je poginuo spuštajući se noću, a nije imao ni opremu za disanje.

Jesu li Mallory i Irvine uspjeli? Mnogo toga upućuje da ipak nisu, ponajprije oprema i odjeća kojom su raspolagali. Nažalost, nikad pouzdano nećemo znati. Ostala je uspomena na jedan tragični pothvat i jedna od najpoznatijih alpinističkih izreka: na pitanje zašto se želi popeti na Everest, Mallory je jednom odgovorio 'Zato što postoji'.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!