Deagrarizacija, ruralni egzodus, nije se dogodila Hrvatskoj preko noći. Počela se odvijati u 60-im godinama prošlog stoljeća. U tom prvom valu poljoprivrednici su zamijenili svoje zanimanje onima u gradu bez ikakve prethodne obuke, pa su tako radili na gradilištima, u tvornicama i na sličnim radnim mjestima. Osim toga, obiteljima se nudilo rješenje stambenog pitanja tako da su velike tvrtke gradile stanove za svoje radnike, čime se poljoprivrednicima uvelike olakšao dolazak u grad. Socijalistički pristup industrijalizaciji u gradovima je postupno stvarao obilje, a sela je opustošio.

Ta se promjena nije mogla odmah primijetiti. Stanovnici podrijetlom iz ruralnih dijelova vikendom su se vraćali u sela te su i dalje bili vezani za poljoprivredne radove, ali sustavnim zanemarivanjem te grane gospodarstva i to se počelo mijenjati. Uz to, način razmišljanja da je budućnost sigurnija i kvalitetnija u većoj sredini svakako je kumovala problemu kojem danas svjedočimo.

Krenulo industrijalizacijom, nastavilo se - Domovinskim ratom

Vladimir Ivanović, viši asistent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, daje povijesni presjek ovog problema.

'Industrijalizacija u tom razdoblju definitivno je doprinijela tome. U tom vremenskom periodu, ali i poslije dolazi do sve veće urbanizacije, a nju se često opisivalo kao neujednačenu. Sve to posljedično dovodi do izražene centralizacije ljudi, kapitala i moći u većim urbanim centrima.

Ono što se nažalost još dogodilo je Domovinski rat u 90-im godinama. Mnogi ruralni sociolozi ukazali su na to da je rat disproporcionalno više naštetio ruralnim naseljima, odnosno selima, nego što se to događalo u gradovima', objašnjava Ivanović.

Dodaje da se ruralni egzodus nastavio u manjem obujmu i nakon rata zbog ekonomske krize, a sada je došlo do 'začaranog kruga jer je manja ponuda poslova zbog manjka ljudi te se odlazi baš zbog nemogućnosti zaposlenja'. Osim toga, Ivanović napominje da siromaštvo i težak život na selu nisu isključivo ekonomski. Život otežava manja dostupnost obrazovanja, kao i slaba prometna ili društvena infrastruktura, što su samo neki od 'prediktora koji su sustavno ljude gurali izvan tih naselja'.

Akrap: U drugom valu industrijalizacije nije bilo interesa za očuvanje sela

Slično uviđa i akademik i demograf Anđelko Akrap te kaže:

'Nakon Drugoga svjetskog rata težilo se industrijalizaciji i tada je selo počelo gubiti stanovništvo. Nakon toga nije se oblikovala politika koja bi zadržala stanovništvo u seoskim naseljima.'

U tom prvom valu, objašnjava Akrap, 'žene su odlazile na rad u gradove, a muškarci su ostajali na poljoprivrednim gospodarstvima, što je funkcioniralo jedno vrijeme'. Međutim promjene su se počele događati u drugom valu. Tada više nije bilo interesa za očuvanjem sela i tako su se ona ispraznila. Nije bilo, kaže, grana poljoprivrede koje je država stimulirala da bi zadržala stanovništvo.

Stigli su poticaji iz Europske unije, ali veći pomak - ne

Na internetskim stranicama resornog ministarstva mogu se pronaći razni poticaji za ostatak ili vraćanje u ruralne dijelove Hrvatske, a u trenutku pisanja ovog teksta dva su aktivna. Hrvatska je usvojila Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike u razdoblju od 2023. do 2027. Navodi se da on podupire 'prelazak na pametan, održiv, konkurentan, otporan i diversificiran poljoprivredni sektor, čime se osigurava dugoročna sigurnost opskrbe hranom', a napominje se da to obuhvaća sve glavne instrumente, poput intervencija za specifične tržišne sektore. Upravo ulaskom u Europsku uniju polagale su se nade u to da će Hrvati uhvatiti korak s članicama Unije uz pomoć poticaja te da će se to odnositi i na ruralno stanovništvo. No u posljednjih nekoliko godina, prema primjerima zlostavljanja životinja, pojedinci su pokazali da im nije u interesu oživjeti hrvatsko selo. Osim toga, seosko stanovništvo nije zadovoljno svojom kvalitetom života.

'S kolegama s Katedre za socijalnu ekologiju radili smo istraživanje na temelju podataka Europskog društvenog istraživanja te smo napravili komparaciju između ukupnog zadovoljstva životom 2008., kada su ljudi statistički bili zadovoljniji životom u gradovima nego u selima, i 2018. godine. Znači, 10 godina poslije omjer je isti – i dalje je ostala statistički značajna razlika te su ljudi u gradovima i dalje zadovoljniji životom nego oni u ruralnim naseljima u Hrvatskoj’, kaže Ivanović.

EU se oporavlja nakon recesije

No ni u ostatku Unije ne cvjetaju ruže. Do 2024. godine broj stanovnika u pretežno ruralnim regijama Europske unije smanjio se za gotovo osam milijuna ljudi, što predstavlja pad od 8,3 posto, a gradska populacija narasla je za više od deset milijuna, odnosno za šest posto. Povrh toga, potrebno je podsjetiti da je 2008. bila godina u kojoj je svijet ušao u veliku ekonomsku krizu. Krajem te godine hrvatski bruto inozemni dug iznosio je 39 milijardi eura, a tek deset godina poslije pao je na najnižu razinu od listopada 2008. te je na kraju kolovoza 2018. bio 38,6 milijardi eura. Osim toga, na kraju 2013. zabilježena je rekordna nezaposlenost te je Hrvatski zavod za zapošljavanje brojio rekordnih 363.411 nezaposlenih osoba. Sve je to doprinijelo odlasku stanovništva ne samo iz sela, već i iz države.

Ivanović smatra da trenutne politike bez prethodnog ulaganja u društvenu i komunalnu infrastrukturu - vrtiće, škole, javni prijevoz, ostale sadržaje i usluge - nemaju nikakvog smisla. Kaže da čak i ako se mladi vrate na selo, brzo shvaćaju da moraju ići do grada ili zbog sebe ili zbog članova obitelji.

'Kada usporedimo podatke s državama poput Njemačke, Austrije i Češke, koje su razvijenije zemlje, vidimo obrnuti trend. U tom se razdoblju, od 2008. do 2018., dogodila promjena – ljudi u ruralnim naseljima postali su zadovoljniji životom nego oni u urbanim sredinama. Kod nas se ta inverzija još nije dogodila, barem prema podacima otprije sedam godina. Kada dođu novi podaci, ponovno ćemo napraviti usporedbu', objasnio je Ivanović.

Situacija nije ista u svim dijelovima zemlje

Akrap kao primjer navodi susjednu Sloveniju, koja nije centralizirana kao Hrvatska, te kaže da se 'Ljubljana nije razvijala nauštrb drugih dijelova zemlje'.

Hrvati nisu samo nezadovoljni životom na selu, nego i životom u Hrvatskoj općenito, kada se usporede podaci s razvijenim zemljama EU-a, na što također ukazuje Ivanović.

'Više ne govorimo o tome da ljudi bježe u gradove, već odlaze iz Hrvatske. To je nažalost imalo utjecaj na život u ruralnim naseljima, odnosno na broj onih koji su ostali. Kada vidite da se gubi značajan broj stanovnika iz mjesta u kojem generalno ima manje stanovnika, onda je efekt puno veći nego da ih gubite iz većih naselja', objašnjava.

Jasno je da se sela suočavaju s brojnim problemima, ali isto tako položaj stanovništva u različitim ruralnim dijelovima Hrvatske nije jednak. Ivanović uviđa da Dalmatinska zagora ima nešto više mogućnosti od sela u Slavoniji. Na tome, kaže, može zahvaliti lakšim mogućnostima zaposlenja u mjesecima aktivne turističke sezone.

Nešto je bolje uz more

Spominjući turističku sezonu, sredinom lipnja premijer Andrej Plenković u Dubrovniku je kazao da je 'turizam okosnica hrvatskog gospodarstva i čini gotovo 20 posto našeg BDP-a'. No Ivanković komentira: 'Turisti koji dolaze u Hrvatsku sve češće na policama trgovina nalaze voće iz ostalih dijelova Mediterana, a hrvatski poljoprivrednici su u strahu da će im trgovinski ugovori Europske unije donijeti još više takvih proizvoda na police.'

Ističe se tako problem nedovoljne hrvatske poljoprivredne proizvodnje i nedovoljnog plasmana njezinih proizvoda u dućane i turističku ponudu, stoga se stanovništvo okreće sezonskim poslovima u turizmu.

'Stanovnici Dalmatinske zagore ipak imaju nešto više prilika za zaposlenje, barem tijekom ljetne sezone. Ljudi iz zaleđa zapošljavaju se na obali, odnosno u turističkim mjestima, što znači da imaju priliku zaraditi novac, a pritom nisu daleko od kuće. U Slavoniji to nije moguće u tolikoj mjeri, pa je jasno da postoji znatna razlika u ekonomskim mogućnostima žitelja tih naselja', pojašnjava.

Kao primjer Ivanović navodi i Zagrebačku županiju, u kojoj dio stanovništva živi u manjim mjestima, ali svakodnevno mogu putovati u Zagreb na posao – imaju potrebnu prometnu infrastrukturu, ali i znatno širu ponudu poslova, za razliku od Slavonije i Like ili Gorskog kotara, pa čak i Dalmatinske zagore kada nije aktivna turistička sezona.