Manje rada, a ista ili veća plaća. San je to mnogih radnika diljem svijeta. No, takvo što je, unatoč napretku u tehnologiji na brojnim radnim mjestima, i dalje teško, ali i vrlo hrabro provesti. Ipak, ima onih koji su se na to odlučili.

U Sloveniji će od 1. siječnja 2026. na snagu djelomično stupiti zakon koji će, između ostalog, omogućiti osobama koje se bliže mirovini smanjenje radne obaveze.

Radnici stariji od 58 godina, kao i oni s najmanje 35 godina radnog staža, praktički će moći birati između slobodnih petaka, produženog vikenda ili skraćenog radnog dana u trajanju od šest sati, potvrdili su iz Ministarstva za rad, obitelj, socijalna pitanja i jednake mogućnosti za slovenske medije.

Njihov model je nazvan 80-90-100, što se odnosi na 80 posto radnog vremena, 90 posto plaće i 100 posto uplaćenih doprinosa.

Brojni eksperimenti

Na tragu je to ranijih pokušaja implementacije skraćenog radnog tjedna u propise brojnih zemalja, po modelu 100-80-100, što znači 100 posto rada za 80 posto vremena i 100 posto produktivnosti, odnosno plaće. No, zasad je većina takvih nastojanja ostala na eksperimentima, koji su ipak polučili neke opipljive rezultate.

Prema nekim istraživanjima, skraćeni radni tjedan podiglo je kvalitetu života i produktivnost radnika, pritom istodobno smanjivši stres, troškove zdravstvenog sustava i zagađenje okoliša. U pojedinim se istraživanjima, poput britanskog, napominje da bi rad s manjim brojem sati ili radnih dana tjedno mogao dovesti i do manjeg broja bolovanja.

Postoje dva modela skraćenog radnog tjedna. Jedan se odnosi na rad na četiri dana tjedno, ali uz isti ili smanjeni broj radnih sati. Taj je model od studenog 2022. godine prisutan u Belgiji. Ondje se propisanih 40 sati tjedno mora odraditi u četiri dana. Oni koji žele smanjiti broj radnih sati, primit će manju plaću.

Drugi model se odnosi na zadržavanje pet radnih dana u tjednu, ali uz manji broj radnih sati i plaću koja ostaje jednaka, naravno, ako je i produktivnost ostala na istoj razini. Ovaj model je ujedno i manje popularan, upravo zbog straha od gubitka produktivnosti, a time i profita. No, upotrijebljen je prošle godine u Njemačkoj.

Ondje je, naime, proveden eksperiment u kojem je sudjelovalo 45 tvrtki iz različitih industrija. Dio njih je imao četverodnevni radni tjedan, sa slobodnim petkom, dok je ostatak svojim zaposlenicima ponudio opciju da rade pet dana u tjednu, ali i da svaki peti tjedan budu slobodni.

Dobrobit za radnika, ali ne i ekonomiju?

Jedno britansko istraživanje je dovelo do zaključka da bi zaposlenici, radeći četiri dana u tjednu mogli uštedjeti na troškovima, poput prijevoza, jaslica ili dadilja. Tijekom 2022. godine je proveden polugodišnji pilot-projekt u koji su bile uključene 73 tvrtke. Velika većina šefova bila je zadovoljna ovim radnim modelom, a gotovo polovina njih je istaknula da im produktivnost nije patila. Dapače, 15 posto sudionika je reklo da se ona i povećala.

No, poslovično pedantni Nijemci su zaključili da je, osim vidljivih prednosti za radnike, četverodnevni radni tjedan potencijalni okidač i za neke negativne pojave na razini čitavog gospodarstva. Tako su tamošnji poslodavci i ekonomisti zaključili da im ionako preveliki pritisak stvaraju cijene energenata, ali i prilagodbe zelenoj tranziciji. Uz to, manjak radnika u pojedinim branšama bi mogao rezultirati zahtjevima za povećanjem plaća, što opet ne ide na ruku poslodavaca, pogotovo ako produktivnost padne.

Slične su eksperimente sa sličnim ishodima i zaključcima u proteklih desetak godina proveli u Španjolskoj, Irskoj, Švedskoj, Nizozemskoj i brojnim drugim zemljama. Oni, kao i u Njemačkoj te Velikoj Britaniji, nisu rezultirali zakonskim rješenjima koja bi omogućavala rad s manjim brojem sati tjedno. U Japanu postoje državne subvencije za skraćivanje radnog tjedna, no one nisu naišle na odobravanje poslodavaca, mahom zbog njihove kulture koja je izuzetno predana radu.

Pada broj radnih sati

Ipak, statistike u proteklih nekoliko godina pokazuju zanimljiv trend, koji se tiče pada prosječnog broja odrađenih sati u tjednu. Podaci Eurostata za 2022. godinu pokazuju kako su Grci u prosjeku radili 41 sat tjedno, Poljaci 40,4 sata, Rumunji i Bugari 40,2 sata, a Nizozemci 'svega' 33,2 sata. Lani su, pak, Grci radili 39,8 sati tjedno, Bugari 39 sati, Poljaci 38,9 sati, a Rumunji 38,8 sati. Prosječni broj odrađenih radnih sati tjedno se smanjio i u Nizozemskoj - na 32,1 sat.

U Hrvatskoj, pokazuju podaci Eurostata, prosječni broj odrađenih radnih sati tjedno od 2022. do 2024. je pao s 39,6 na 37,8 sati. Sličan je trend zabilježen i u svim drugim članica EU, pa i u Švicarskoj i Norveškoj.

Četverodnevni radni tjedan prihvatile i neke multinacionalne kompanije poput Microsofta i Unilevera. To je indikativno, jer je i nekolicina naših tvrtki prihvatila ovaj oblik raspodjele rada. Pritom je najzvučnija Atlantic Grupa, iako ima i tvrtki iz oblasti komunikacija i tehnologije. Među prvima koji su to učinili, još 2012. godine je Brodomerkur, koji je skratio radno vrijeme za jedan sat dnevno.

Potpore za skraćivanje radnog vremena

Najveći broj tvrtki iskoristio je ovu mogućnost tijekom korona-krize. Hrvatska je u to vrijeme definirala potpore za očuvanje radnih mjesta uz skraćivanje radnog vremena, koja je na snazi i danas u okviru potpora malih vrijednosti.

Ova se mjera koristi za tvrtke iz prerađivačke industrije s više od 10 zaposlenih koje imaju problema u poslovanju, što uključuje pad narudžbi, nemogućnost ugovaranja novih poslova ili isporuke roba, ali i nemogućnost narudžbi sirovina, alata i strojeva neophodnih za rad. Sve to, dakako, dovodi do pada ukupnog mjesečnog fonda radnih sati, a da bi se ova mjera mogla koristiti, u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje napominju kako to mora biti najmanje 10 posto.

Unatoč tome, u Hrvatskoj organizirani eksperimenti sa skraćenim radnim vremenom nisu nikad provedeni, niti je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kao zakonodavac planirala izmijeniti odredbu Zakona o radu po kojoj je obveza raditi 40 sati tjedno. Razlozi su ionako niska produktivnost, koja je na svega dvije trećine europskog prosjeka te slaba produktivnost i nedostatak radne snage u pojedinim branšama, koji je tek u posljednje vrijeme nadoknađen stranom radnom snagom.