Ovog tjedna navršilo se pet godina otkad je nekolicina američkih, britanskih i njemačkih medija objavila vijesti o stvarnim razmjerima špijuniranja koje, prvenstveno američke, ali i vlasti drugih zemalja, provode nad vlastitim građanima i strancima. Informacije su se našle u medijima zahvaljujući hrabrosti Edwarda Snowdena, svojevremeno angažiranog u američkoj špijunskoj agenciji NSA (National Security Agency), a danas bjegunca koji od tada živi u Rusiji, koja mu je odobrila privremeni azil i u kojoj mu život ovisi o hirovima vlade Vladimira Putina.

Snowden je medijima dostavio podatke o razmjerima nadgledanja i špijunaže koje provode američke tajne i malo manje tajne službe, prvenstveno nad komunikacijama građana i stranaca, te su time potvrđene dugogodišnje glasine koje su do tog trenutka često proglašavane pretjerivanjem i teorijama zavjere. Moderna tehnologija, pokazali su dokumenti od kojih je do danas objavljen tek manji dio (manje od jedan posto), omogućila je vlastima ranije gotovo nezamisliv uvid u privatne živote građana.

Petu godišnjicu je razgovorom za britanski The Guardian, koji je bio jedan od medija što su prvotno objavljivali informacije iz njegovih dokumenata, sam Snowden obilježio riječima kako mu nije žao zbog onoga što je napravio. 'Ljudi kažu da se ništa nije promijenilo, da i dalje postoji masovni nadzor. To nije način na koji se mjere promjene. Pogledajte razdoblje prije 2013. i ono što se dogodilo od tada. Sve se promijenilo', smatra on te dodaje i da ljudi danas barem znaju što se događa i da pokušavaju promijeniti stvari, mada su nemoćni.

Na državni nadzor građana iz njihova aspekta može se gledati kao na slagalicu koja ima brojne dijelove, no vrlo je teško dobiti kompletnu sliku. Informacije koje su dospjele u javnost zahvaljujući Snowdenu, osim što su potvrdile brojne sumnje, pokazale su koliko je široka mreža načina na koje tajne agencije skupljaju podatke o sumnjivim, ali i potpuno nevinim osobama. Okruženi smo modernom tehnologijom i čini se da danas gotovo i ne postoji način na koji se ta tehnologija ne može zloupotrijebiti kako bi se narušila nečija privatnost i kako bi se iskopalo što više informacija o nečijem životu.

Od prisluškivanja telefonskih razgovora koje se, može se tako reći, već podrazumijeva, preko hrpe informacija koje danas bilježe pametni mobiteli, do računala i svih internetskih servisa koje danas koristimo – sve su to izvori podataka kojima tajne agencije uglavnom uspješno pristupaju. Da se ne spominju, recimo, kamere postavljene u gradovima, podaci koji se mogu iščitati iz baza državne uprave, informacije koje o nama i našim životima bilježe moderni automobili, elektroničke novčane transakcije, podaci o onome što kupujemo iz raznih programa vjernosti koje vode trgovački lanci... vrelo informacija je nepresušno.

Mnogi smatraju da su se kockice tog mozaika počele slagati još tijekom Drugog svjetskog rata. Temeljem nekih neformalnih sporazuma i dogovora iz prvog dijela četrdesetih godina, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjena Kraljevina su 1946. godine sklopile sporazum o suradnji i izmjeni informacija između svojih tajnih službi. Naknadno su sporazumu pristupile Kanada, Australija i Novi Zeland i danas je ta mreža poznata pod sintagmom Pet očiju, a povremenu ograničenu pomoć pružaju im i druge zapadne zemlje. Uslijedilo je nekoliko desetljeća razvoja tehnologije za nadzor i špijuniranje, tijekom kojih su s vremena na vrijeme u javnost dospijevale i pojedine informacije o načinima na koje se vrši nadzor, no u zapadnim je zemljama kontrola toga koje se točno osobe nadzire i prati bila prilično dobra.

Na drugoj strani nalazili su se Sovjetski Savez i Varšavski pakt koji su također razvijali zavidne tehnike prikupljanja informacija, čiji su razmjeri barem dijelom postali poznati nakon pada Berlinskog zida, a posebice nakon raspada tzv. Stasija, tajne policije Istočne Njemačke. Za razliku od Zapada, a pod patronatom vladajućih partija, na Istoku su se informacije mahom skupljale i o vlastitim građanima za koje se sumnjalo da bi mogli biti disidenti, protivnici režima i ugrožavati poziciju komunističke partije. Promjene tijekom devedesetih tu su praksu ukinule u većini bivših komunističkih država istočne Europe, no koliko čvrsta može biti ruka partije i koliko oštro može biti njeno oko, danas je i dalje lako vidljivo u Kini.

Velika istočnoazijska država danas inzistira na tome da provodi svoju verziju 'socijalizma s kineskim karakteristikama' koja se odražava u prilično kapitalističko-tržišnoj ekonomiji, uz strog nadzor komunističke partije kako ne bi došlo do političkih previranja i nestabilnosti. Tako je cenzura na internetu i u medijima svakodnevna stvar, a informacije koje se puštaju u javnost strogo su kontrolirane.

No čak i takav nadzor ima svoj ekstrem, o čemu je ovih dana pisao britanski The Economist. Jedna od najzapadnijih kineskih provincija, Šindžan (Xinjiang), dom je etničke zajednice Ujgura. U kineskom dijelu srednje Azije živi ih više od deset milijuna, a posljednjih godina tamo se provodi 'jedno od najraširenijih i najzanemarenijih kršenja ljudskih prava u svijetu'. Za početak, kineska država je već izgradila stotinjak 'kampova za reedukaciju', u koje se Ujgure može poslati 'iz bilo kojeg razloga ili čak nikakvog'. U nekima od njih nema dokaza o fizičkom zlostavljanju, ali su 'polaznici' prije jela prisiljeni za hranu zahvaljivati partiji i kineskom predsjedniku.

Ljude se u kampove ne upućuje temeljem sudskih naloga, nego ih tamo smještaju naredbe policije ili partijskih dužnosnika. Neke procjene agencija i udruga za zaštitu ljudskih prava govore da bi se u takvim kampovima moglo nalaziti i do milijun ljudi koji u njima mogu završiti i samo zato što je neki aparatčik posumnjao da osoba želi putovati u inozemstvo. Kineska vlast svoje mjere opravdava navodima o ujgurskom separatizmu. Ujguri su organizirali nekoliko napada u Kini i na kineske mete u inozemstvu, u kojima su stradali deseci osoba.

No mjere koje provode kineske vlasti daleko su restriktivnije nego što bi takvi napadi mogli opravdavati. Ujgure se redovno identificira na raznim mjestima u gradovima, provjeravaju im se osobne iskaznice, uzimaju im se otisci prstiju i drugi biometrijski podaci. Kineska policija im može narediti da im predaju pametne mobitele s kojih se preuzima kompletna memorija kako bi se kasnije analizirala.

Noževi koji se koriste u kuhinjama restorana i u mesnicama lancima su vezani za zidove kako se ne bi mogli koristiti kao oružje, na ulicama gradova se svakih stotinjak metara nalaze stupovi s brojnim kamerama koje snimaju i prolaznike i automobile te očitavanjem broja s registarske tablice i uz upotrebu softvera koji prepoznaju lice vozača mogu detektirati ima li osoba pravo upravljati vozilom ili ne. Vlasti inzistiraju i na tome da svatko na svojem mobitelu ima instaliranu i špijunsku aplikaciju koja nadzire korištenje mobitela, a izostanak te aplikacije smatra se prekršajem.

Lista načina na koje kineske vlasti kontroliraju ujgursku manjinu tu ne završava, a pitanje je završava li uopće. U svjetlu najavljene namjere da se uvede sustav koji bi kineske građane pojedinačno ocjenjivao po tome koliko su društveno prihvatljivi - i koje bi se onda sukladno toj ocjeni i tretiralo - jasno je koliko su moderni sustavi nadzora i špijuniranja neophodan dio takve politike.

Iako je vjerojatno ista tehnologija dostupna i vlastima na Zapadu, koliko su one daleko otišle u tome da procjenjuju nečiju podobnost, nije poznato. No u skladu s time da su Snowdenovi dokumenti pokazali da su raznorazne sumnje o nadzoru građana bile opravdane i da teorije zavjere o tajnim agentima koji detaljno kontroliraju naše živote nisu samo teorije zavjere, više nije ni tolika znanstvena fantastika pretpostavljati da bi se na sličan način mogli pratiti i građani na Zapadu.

Sva tehnologija nadzora i špijuniranja kroz desetljeća se opravdavala potrebom za dodatnom sigurnošću građana. Naravno, alati i tehnike nadzora i špijuniranja su neophodni instrumenti policije ili vojske u sprečavanju kršenja zakona, no u The Economistu upozoravaju da je 'potencijal za zloupotrebu' ogroman te podsjećaju na stotine slučajeva kad su oni kojima su te informacije bile dostupne koristili to kako bi iskopali prljavi veš novinara ili bivših partnera i drugih.

Koliko god napredna tehnologija olakšavala život, ne smije se ispustiti iz vida ni mogućnost njene zloupotrebe. Jer upravo u mjeri u kojoj nam olakšava svakodnevicu, u toj nam je mjeri može i zagorčati.