Danas su, nakon višetjednih pregovora i prepucavanja, demokršćani i socijaldemokrati (Unija CDU/CSU i SPD) uz tešku muku uspjeli u Bundestagu spriječiti ozbiljnu krizu vlade: usvojen je zakon o mirovinama, na prijedlog ministrice rada Bärbel Bas (SPD).

Glasanje o mirovinskoj reformi danima je bilo ključno pitanje u političkom Berlinu: može li kancelar Friedrich Merz (CDU) uvjeriti svoje mlade demokršćanske zastupnike da podrže mirovinski paket po mjeri socijaldemokrata?

Analiza koju je rekonstruirao njemački Handelsblatt pokazuje da su upravo te dvije velike stranke više od deset godina postepeno potkopavale mirovinski sustav brojnim izdašnim, ali financijski problematičnim mjerama. U trenutku u kojem demografski izazovi postaju sve oštriji i političke posljedice tih odluka postaju jasno vidljive.

Poplava mirovinskih dodataka i početak destabilizacije

Od sredine 2010-ih njemačka je mirovinska politika ušla u razdoblje u kojem je gotovo svaka nova godina donosila novu povlasticu ili dodatak. Sintagme poput 'mirovinski dodatak za majke' i 'mirovina od 63' postale su dio njemačkog političkog folklora te su demokršćanska Unija (CDU/CSU) i SPD gradili reputaciju kreativnih arhitekata mirovinskih beneficija. No ta se politika sve više pokazivala kao odmak od principa održivosti i povratak logici kratkoročnih populističkih poena.

Istovremeno se demografska krivulja nezaustavljivo mijenja. Baby boom generacija ulazi u mirovinu, a broj onih koji pune sustav rapidno opada. Rezultat su rastući pritisci na mirovinsku blagajnu, ali i spoznaja da su mnoge političke odluke iz proteklog desetljeća samo pogoršale situaciju.

Najskuplji za državu: Bonus za majke

Jedna od politički najpopularnijih, ali financijski najpogubnijih mjera bila je tzv. Mütterrente – mirovinski bonus za žene koje su rodile djecu prije 1992. godine. Iako je ustavni sud ranije potvrdio razliku između starijih i mlađih majki, CSU je 2013. i 2019. godine progurao dodatna proširenja. Odluka koja je trebala biti politički zgoditak pretvorila se u financijsku crnu rupu jer do kraja 2025. godine Mütterrente I i II stajat će oko 111 milijardi eura, a treća faza, predviđena nakon 2027., sustavu bi mogla dodati još 70 milijardi.

Usprkos tim golemim troškovima, stvarni financijski učinak za majke ostaje relativno skroman – prosječno oko dvadesetak eura mjesečno po djetetu. Neki iz CDU-a, uključujući političku 'instituciju' Wolfganga Schäublea, kasnije su priznali da je ta mjera bila na duge staze neodrživa i da je otvorila vrata daljnjim skupim kompromisima.

Mirovina sa 63 godine: Za one koji je najmanje trebaju

Druga velika mirovinska intervencija bila je uvođenje pune mirovine već sa 63 godine za one s najmanje 45 godina staža. Iako je politički predstavljena kao mjera za fizički iscrpljene radnike, praksa je pokazala suprotno. Studije su potvrdile da je najmanje trećina korisnika obavljala uglavnom uredske ili manje fizički zahtjevne poslove te da je ova pogodnost najvećim dijelom koristila dobro plaćenim i stabilno zaposlenim radnicima.

Uz to, birokratski kaos koji je pratio dokazivanje ispunjenih 45 godina staža opteretio je sustav. Do 2023. godine svaki četvrti novi umirovljenik odlazio je u prijevremenu punu mirovinu, što državnu blagajnu košta desetke milijardi eura.

Zalediti mirovine da bi se zaledio populizam

Godine 2018., kada je tadašnji ministar financija (sada i bivši kancelar) Olaf Scholz odlučio 'zalediti' mirovine do 2030., to je obrazložio borbom protiv populizma. No time je praktično suspendirao ključni mehanizam održivosti uveden 2004. – tzv. faktor održivosti – koji povezuje razinu mirovina s omjerom umirovljenika i radno sposobnog stanovništva. Ako raste broj umirovljenika, a smanjuje se broj zaposlenih, to bi značilo da se mirovine smanjuju kako bi sustav ostao održiv.

Time je Scholz zapravo oduzeo sposobnost sustavu da se automatski prilagođava demografskim promjenama.

Iako je stabilno mirovinsko razdoblje izgledalo kao politička pobjeda, danas se pokazuje da su učinci takvog zamrzavanja dalekosežni i skupi, a stvarni problem – rizik od siromaštva – mjera nije riješila.

S druge strane, uvođenjem tzv. osnovne mirovine 2021. godine njemačka politika pokušala je dati minimalnu sigurnost onima koji su cijeli život radili za niske plaće. No i ta se reforma, iako dobronamjerna, pokazala izrazito kompleksnom, administrativno teškom i ograničenom u učinku. Stručnjaci smatraju da je Njemačka time propustila priliku uspostaviti pravu donju granicu mirovine za najslabije osiguranike, što bi doista smanjilo rizik od siromaštva u starosti.

Hoće li njemačka penzija ikad više biti 'ona njemačka penzija'?

Premda mirovinski sustav još nije eksplodirao, projekcije za iduće desetljeće izgledaju zabrinjavajuće. Manjak radne snage, usporavanje imigracije i rast broja umirovljenika guraju sustav prema zidu. Stručnjaci upozoravaju da bi nastavak postojećih politika mogao dovesti do 'socijalnih troškova' koji bi činili polovicu saveznog proračuna.

Rješenja postoje, no politička volja je upitna. Stranke već godinama izbjegavaju neugodne odluke poput ukidanja mirovine sa 63 godine, vraćanja faktora održivosti ili zaustavljanja daljnjeg širenja bonusa za majke. Uz to, Njemačka još nije uspjela izgraditi održiv model kapitalizirane mirovine, poput onih u Nizozemskoj, Danskoj ili Švedskoj.

Dok nova 'mirovinska komisija' ponovno traži kompromis, starije reforme i dalje opterećuju sustav. A ostaje otvoreno pitanje: je li iz sadašnje mirovinske spirale uopće moguće izaći bez političke hrabrosti, kakvu Njemačka nije pokazala već dva desetljeća?