O ovome piše Sam Rosenberg, vojni strateg američke vojske i voditelj odjela koji razvija vojne strategije i nove koncepte za djelovanje u Europi i Africi.

Nova NATO-va strategija: Sprječavanje, a ne osveta

Promjena je krenula 2022. godine na samitu u Madridu, kada se NATO odlučio na novi pristup obrani – sprječavanje gubitka teritorija, umjesto modela prema kojem je prihvatljivo da neprijatelj nakratko zauzme dio zemlje, pa da ga saveznici kasnije potisnu. Na samitu u Vilniusu ta je odluka pretočena u konkretne planove za svaku regiju saveza.

No postoji problem: Europa jednostavno nema dovoljno vojnika. Ako Ukrajina treba više od 100 brigada da zaustavi ruske napade, onda je jasno da osam NATO-ovih brigada raspoređenih na istoku nije dovoljno. Njemačka i Velika Britanija suočavaju se s ozbiljnim padom broja vojnika, a kontinent ulazi i u demografsku krizu. Rezultat je vidljiv – Europa mora tražiti druga rješenja.

Obrambene linije kao 'množitelji snage'

Zato države grade fortifikacije koje bi, u kombinaciji s dronovima, radarima i digitalnim mrežama, trebale usporiti i iscrpiti napadača. Obrana se time pretvara u mrežu: fizičke barijere postaju čvorovi u digitalnom sustavu koji bilježi kretanja, usporava agresora i omogućuje brzu reakciju zapovjednih struktura.

Rosenberg naglašava da ove linije nisu novi Maginotov zid. Povijesna usporedba je pogrešna: Maginot je u svoje vrijeme radio ono za što je bio namijenjen, a poraz Francuske 1940. godine došao je zbog lošeg zapovijedanja, sporih reakcija i pogrešne procjene njemačkog napada.

Današnje barijere nisu zidovi iza kojih će se skrivati vojnici, nego veliki senzorski sustavi. Oni omogućuju zapovjednicima da zadrže manevarske snage u pozadini, spremne za ciljane, brze protunapade, a ne da ih iscrpljuju na prvoj liniji.

Tehnologija koja već postoji

Skeptici ovakve planove često proglašavaju futurističkima, no rat u Ukrajini pokazuje da se ratovanje već promijenilo. Jeftini dronovi uništavaju skupu opremu, softver skraćuje vrijeme od otkrivanja mete do udara, a improvizirani sustavi već sada mijenjaju tijek borbi.

Europa, tvrdi Rosenberg, samo skalira ono što već funkcionira na bojištu.

Primjer je sustav Merops, protudronski presretač koji se već koristi u Poljskoj i Rumunjskoj, a može automatski obarati neprijateljske letjelice i prilikom ometanja GPS-a. To je najava buduće integrirane obrane u kojoj svaki radar, dron i senzor mogu u djeliću sekunde inicirati odgovor.

Realna politika i nedostatak ljudi

Treća kritika – da je sve ovo zapravo zamjena za izgradnju stvarnih vojski – po Rosenbergu promašuje poantu. Europa bi rado imala više vojnika, ali ih nema. Zato obrambene linije nisu znak slabosti, nego jedini realan način da se nadomjesti nedostatak ljudstva i stvori vrijeme potrebno za dolazak pojačanja.

Poljska ulaže milijarde u East Shield dok se zapadna Europa muči s regrutacijom. Demografski pad i nedostatak političke volje ne mijenjaju činjenicu da se granica mora držati pod svaku cijenu. Ako nema dovoljno brigada, onda ih mora nadomjestiti inženjerija.

Laboratorij budućih ratova

Ovakav pristup mijenja i odnos SAD-a prema Europi: tvrda i digitalno povezana istočna granica omogućuje Washingtonu da se više posveti Indopacifiku bez bojazni da će morati slati stotine tisuća vojnika u Europu. Istovremeno istočno krilo postaje poligon za razvoj taktika i tehnologija koje će se primjenjivati globalno – od obrane Tajvana do sigurnosti Korejskog poluotoka.

No pred Europom stoje tri teška izazova: izgradnja otporne komunikacijske mreže koja mora preživjeti ometanje i kibernetičke napade, jačanje industrijske proizvodnje dronova i streljiva te održavanje stabilnog financiranja u promjenjivim političkim ciklusima.