Na raspravi na saborskom Odboru za financije odbili ste podržati Vladin prijedlog zamrzavanja tečaja. Što se po Vama u ovom trenutku može napraviti?

Radi se o stvarno kompleksnom problemu i nikako se ne može razmišljati o jednakom ili linearnom ili jednoobraznom rješenju. Mislim da bi banke trebale raspodijeliti dužnike u nekoliko kategorija, primarno prema njihovom socijalno-ekonomskom statusu. Ima onih koji su ove kredite uzimali za apartmane, treću ili četvrtu nekretninu i čija pozicija ne opravdava državnu intervenciju u privatni ugovorni odnos.

Postoji određeni broj ljudi koji mogu i koji bi vjerojatno u ovom trenutku pristali na konverziju u drugu valutu. Međutim, postoji jedna kategorija kojoj nikakva konverzija i nikakve slične mjeru ne mogu pomoći jer oni objektivno kredite ne mogu servisirati.

To je kategorija za koju treba ponuditi i mogućnost rješenja da stanovi koji su tim kreditom kupljeni na neki način pređu u vlasništvo banaka, a da oni u njima ostanu živjeti kao najmoprimci, s mogućnošću stjecanja vlasništva. I trošak u takvim slučajevima i dio kredita sigurno treba otpisati. Trošak u tom slučaju treba primarno ići na teret banaka zato što su banke te kredite dale i pristale snositi i kreditni rizik, ako su već tečajni rizik pokušale prebaciti na građane.

Stoga mislim da u rješavanju ovog problema treba stvarno imati hladnu glavu, treba uzeti u obzir sve alternative i ponuditi dužnicima u švicarskim francima listu mogućnosti kako bi svatko od njih u ovome trenutku izabrao ono rješenje koje bi se smatralo i konačnim i kako bi se ovaj problem na kraju trajno riješio.

Jeste li za konverziju kredita u švicarcima i koja je opcija po Vama bolja: u kune ili eure? 

Mislim da konverzija treba biti jedna od mogućnosti koja se nudi imateljima ovih kredita. Konverzija ne može i ne smije biti prisilna zato što i dalje ima među ovim imateljima kredita ljudi koji su dobrog imovinskog stanja i koji mogu dovoljno čekati da se možda tečajna kretanja preokrenu u drugom smjeru.

Međutim, pitanje konverzije i dinamike konverzije otvara s jedne strane pitanje tečaja po kojem se konverzija obavlja, a s druge strane otvara pitanje monetarnih implikacija. Zato je ono što se meni čini najvažnijim, gledano s aspekta države, da se nađe trajno i konačno rješenje za one koji su socijalno najugroženiji i to je područje gdje se, po meni, država može i treba aktivno uključiti. Mislim da je to ujedno i kategorija troška koji trebaju snositi banke jer su one ocjenjivale i procjenjivale kreditni rizik kad su te kredite davali.

Svoj stav jasno ste jučer iznijeli i na Odboru za financije. Jesu li Vas nakon sjednice saborskog odbora zvali bankari? 

Ne, nema to veze s bankarima. Mi se ovdje nalazimo u Saboru koji je zakonodavno tijelo. Pred zakonodavno tijelo stavljen je zakon za koji su mnogi u sabornici svjesni da je njegova zakonitost upitna i da je njegova sukladnost s Ustavom upitna. Taj zakon donosi i presedan da je moguće zakonom urediti tečaj, pa se onda otvara i pitanje - zašto ne za neke druge kategorije dužnika urediti tečaj? Nikome u ovoj zemlji baš nije lako.

Međutim, najvažnije zbog čega sam bila protiv je to da je u srijedu Odbor za financije obaviješten da su se isti efekti za građane mogli postići dogovorom koji je navodno bio postignut u Ministarstvu financija neposredno prije premijerove press konferencije.

Ako je dogovor bio moguć i ako je bio postignut i ako bi imao iste učinke za građane kao i ovaj zakon, onda je dogovor puno bolji od zakona, zato što bi dogovor onemogućio tužbe, dogovor bi spriječio da se ovaj problem rješava teškim narušavanjem sustava, kao što je uređivanje tečaja zakonom.

O takvim stvarima saborski zastupnici moraju voditi računa i ne mogu samo lakonski izglasavati zakone i nadati se da će to poništiti Ustavni sud. Ako smo danas svjesni toga da taj zakon nije zakonit, da nije moguć, da se rješenje moglo postići na isti način, onda smo Vladu trebali zadužiti da to rješenje napravi i oživi kroz dogovor koji je navodno u ministarstvu bio postignut i da spriječe tužbe i moguće odštetne zahtjeve koji će se prema državi pojaviti ako ona tužbe izgubi.

Apsolutno mislim da ne može država ostati nezainteresirana, jer je ovo jačanje franka stvarno iznenadno i veliko. No država nije izabrala dobar instrument, zakonodavnu intervenciju, posebno ako je imala dogovor na stolu. Na koncu, i otpis malih dugova postignut je dogovorom, a ne zakonom, pa zašto se onda i ovaj put nije išlo na dogovor.

Šef Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček jučer je najavio da bi u slučaju ustavne tužbe u pitanje mogao doći cijeli Zakon o potrošačkom kreditiranju, a s tim i raniji dogovor oko kamata na kredite u švicarskim francima koje su banke postigle s bivšim ministrom Slavkom Linićem.

Ja to ne znam, ne znam kakve su banke sklopile dogovore s Ministarstvom financija i krije li se iza prethodne verzije zakona neki dogovor banaka i ministarstva. To će puno bolje znati Ministarstvo financija. Međutim, ugovornim odnosima o kojima se ovdje radi puno je primjerenija metoda dogovora nego metoda zakona, jer koliko god sada dijelu građana ovaj zakon olakšava situaciju, na Vladi je da bude mudra i da na isti način olakša situaciju građanima kako će olakšati kroz zakon, ali da način i instrument kojim to postiže nema posljedice za budućnost.